Draga braćo i sestre,

Upravo smo čuli čitanje o Isusovoj muci prema evanđelistu Luki. To je dugačak odlomak, bogat poticajima za razmatranje.

Želio bih skrenuti vašu pozornost na samo jedan aspekt Isusove muke koji se odnosi na sve nas – a to je kušnja.

Sotona je već iskušavao Isusa na početku njegovog javnog djelovanja kada se Isus na 40 dana  povukao u pustinju na molitvu i pokoru, kako bi se pripremio za svoje poslanje.

Sada smo na kraju njegova života na ovoj zemlji i evanđelist Luka nam govori da je Isus ponovno iskušavan, ali nam također, između ostaloga, daje naslutiti da su kušnje uvijek bile prisutne u Isusovom životu.

Sjetimo se, na primjer, kušnje zemaljske vlasti, kada su ga ljudi nakon umnažanja kruha i riba htjeli zakraljiti: Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam (Iv 6,15). Njegovo kraljevstvo nije bilo od ovoga svijeta.

Ili kada Isus najavljuje svoju muku, govoreći da će biti ponižen i ubijen, a Petar ga prekorava: Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi! (Mt 16,22). Isus tada vrlo snažno reagira i prekorava Petra oštrim riječima: Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko! (Mt 16,23).

Kušnja prati Isusa sve do kraja, čak i kada je već na križu, kada ga prolaznici ismijavaju i izazivaju: Ako si Sin Božji, siđi s križa! (Mt 27,40). Velika je to kušnja – pokazati tko je, otkrivajući svoju moć, umjesto da prihvati svoju slabost.

U odlomku Evanđelja koji smo danas pročitali vidimo koliko je kušnja snažna i shvaćamo da se ponavlja. Zašto shvaćamo da se ponavlja?

Luka kaže da nakon posljednje večere sa svojim učenicima Isus iziđe i zaputi se po običaju na Maslinsku goru. Isus je često odlazio na Maslinsku goru kako bi molio, daleko od mnoštva, u tišini, tražeći snagu da ne padne u napast.

I što čini ovoga puta kada dolazi tamo? Najprije poziva učenike da mole, govoreći im: Molite da ne padnete u napast.

I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, pade na koljena pa se moljaše (…) I što se događa? Ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri. Vidi se da je žalostan, obeshrabren, boji se onoga što će se dogoditi. Treba mu utjeha.

Luka primjećuje: A kad je bio u smrtnoj muci – odnosno u kušnji – usrdnije se molio. Osjećao je nutarnju borbu, vapio je: Oče, ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene! Borba je bila toliko snažna da je znoj njegov bio kao kaplje krvi koje su padale na zemlju. Usta od molitve, dođe učenicima i nađe ih snene od žalosti pa im reče: „Što spavate? I zatim ponovi: Ustanite i molite, da ne padnete u napast.

Isus osjeća potrebu za intenzivnijom molitvom u muci i od učenika traži da  mole kako ne bi pali u napast.

Isus koji je iskušavan, čini se da nas to gotovo sablažnjava, zar ne? Naprotiv! To nam omogućuje da shvatimo njegovu ljudskost i njegovu slobodu. Postao je čovjekom u svemu, osim u grijehu!

Kušnja je dio ljudskosti koju dijeli s nama. Pad, međutim, nije neizbježan. Ako je kušnja sastavni dio čovjekove slobode, grijeh to nije.

Da ne bismo pali u grijeh, potrebna nam je snaga koju nemamo. Nismo dovoljno snažni da bismo se borili protiv Sotone: Molite, dakle, da ne padnete u napast!

Ljudski je život pun kušnji. Sotona nam ne daje mira, uvijek se iznova vraća i u odlučujućim nas trenucima života još više napastuje. Tako pridobiva svoje sljedbenike: pokušava ih natjerati da padnu, želi ih udaljiti od Boga, uvjeriti ih da će, ako stanu na njegovu stranu, protiv Boga, biti istinski slobodni. To nije tako, grijeh nije znak slobode nego ropstva.

Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti (Iv 15,20) – reći će Isus. Dakle… njegova je poruka – ako sam ja bio iskušavan, bit ćete i vi! I bit ćete istinski slobodni ako ne padnete. A nećete pasti ako molite.

Kada je učenike učio moliti, nije slučajno među sedam zaziva u Očenašu uvrstio jedan koji kaže: I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zloga! (Mt 6,13).

Samo nas On može osloboditi od zloga, samo nas On može učiniti pobjednicima u kušnji. Ne smijemo se uzdati u svoje snage. Sami ne možemo uspjeti, nemojmo se zavaravati!

Sveti Petar u svojoj Prvoj poslanici piše: Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni u vjeri znajući da takve iste patnje podnose vaša braća po svijetu (1 Pt 5,8-9). Sva braća, širom svijeta, podnose iste patnje, odnosno iste kušnje, iste napasti.

A sveti Pavao će upozoriti kršćane u Korintu pišući im: Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne (1 Kor 10,13). Kao da želi reći: nemojte se zavaravati, nitko ne može sam ostati na nogama, potrebna je poniznost da tražimo pomoć. Evo potrebe za molitvom.

Da bismo bili sigurni kako će nam molitva biti uslišana, moramo biti ujedinjeni sa svojom braćom: Ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima (Mt 18,19). Zašto nam daje ako molimo zajedno? Jer, gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima (Mt 18,20).

Samo Isus prisutan među nama može pobijediti Sotonu, jer, uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa, rekao je svojim učenicima (Iv 15,5).

Iskustvo nas uči da unatoč našim dobrim namjerama, zbog naše slabosti ne možemo sami. Mnogo puta Gospodin dopušta da padnemo kako bismo ostali ponizni.

Ali knjiga Mudrih izreka nam poručuje: Padne li pravednik i sedam puta, on ustaje, a opaki propadaju u nesreći (Izr 24,16).

Zašto se pravednik uvijek diže, dok opaki ostaje u nesreći? Upravo zato što je pravednik ponizan – priznaje svoj grijeh, ispovijeda ga i traži pomoć. Poslušajmo mudrost Propovjednika: A teško jednomu! Ako padne, nema nikoga da ga podigne (Prop 4,10).

Moleći s nama, braća nam ne pomažu samo da ne padnemo, već nam pomažu i da ponovno ustanemo. Uistinu možemo reći: tko je stekao prijatelja, našao je blago!

Zaključujem riječima: nemojmo se zavaravati, Isus je bio iskušavan, bit ćemo i mi. Isus je pobijedio, i mi, s njime prisutnim među nama, možemo pobijediti. Ostanimo u Njemu jer bez Njega ne možemo učiniti ništa.