Hvaljen Isus i Marija,

dragi prijatelji,

Ovo je dan kada slavimo prekretnicu u povijesti čovječanstva kada je jedan nevin čovjek, osuđen na najstrašniju smrt, smrt raspećem, nakon tri dana uskrsnuo!

Činjenice: Oprost grijeha

Prvo čitanje koje smo čuli odlomak je iz Djela apostolskih.

Petar prozbori i reče: Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao…

Evo, ovo je, u nekoliko redaka, vrlo sažet prikaz Isusovog javnog djelovanja, očito upućen onima koji su već znali što se dogodilo: Vi znate što se dogodilo…, započinje Petar. Nije im trebalo puno objašnjavati.

Tako Petar odmah dolazi do onoga što smatra najvažnijim, odnosno potvrđuje da smo mi svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo!

Petar, kao očevidac,  potvrđuje da je Isus uistinu bio razapet. Vidjeli su ga obješenog na križu, između dvojice razbojnika.

I evo najpotresnije rečenice: Ali Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje (…) nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih.

Petar želi naglasiti da je Isus uistinu uskrsnuo, u svojem tijelu. Kaže: mi koji smo s njime jeli i pili nakon uskrsnuća od mrtvih!

Možete li zamisliti kako su ljudi zaprepašteno slušali čovjeka koji je tvrdio da je jeo i pio s onime koji je Uskrsnuo od mrtvih?

Možda smo se naviknuli, kao da je to normalno, na najšokantniju vijest u povijesti čovječanstva.

Potrudimo se i pokušajmo slušati kao da je čujemo prvi put!

Poslušajte što još Petar kaže, točnije, što je Isus zapovjedio učenicima da naviještaju: On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: Ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih!

Nije li to nevjerojatno?

Vi koji imate gorko iskustvo ljudskog suđenja, možda upitnoga, ponekad temeljenog na dokazima koji nisu uvijek provjerljivi, ne smatrate li utješnom pomisao da postoji još jedna instanca, viša, na sudu Onoga koji je sudac živih i mrtvih, postavljen od Boga?

To će biti pravedan sudac jer točno zna kako se sve odvijalo, što smo učinili ili nismo učinili, jer na Njegovom sudu nije moguće lažirati dokaze!

No, Petar iznosi još nešto važnije. Kaže: Za nj svjedoče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, prima oproštenje grijeha po imenu njegovu.

Petar uključuje i proroke. One koje je Bog nadahnuo da naviještaju Mesiju, Spasitelja, a koji svjedoče: Tko god u nj vjeruje, prima oproštenje grijeha.

Vi i ja. Svi ćemo, doista svi, biti podvrgnuti sudu koji ne samo da je nepristran, već će biti i milosrdan: ako vjerujemo u Njega, primamo oproštenje grijeha.

Oprost kazni

Ali što to konkretno znači?

Netko od vas bi mogao pomisliti: i meni je već oprostio onaj kojega sam povrijedio, oštetio, izdao, ali to nije dovoljno. Naime, jedno je dobiti oprost, a sasvim drugo je ukidanje kazne kao posljedice zla koje smo počinili. Čak i kada nam je oprošteno, kazna se mora odslužiti. Je li tako i s oproštenjem koje nam daje Isus?

Djelomično je tako, no pokušajmo to bolje razumjeti.

Prije svega, trebamo znati da kazna nikada ne smije biti „osveta“, već „popravak“. Upravo stoga, Sveti Otac smatrao je doživotni zatvor kaznom koja ne poštuje ljudsko dostojanstvo jer se ne može smatrati popravkom, već je sličniji – kako rekao je papa Franjo – sporoj smrtnoj kazni koja traje cijeli život.

I upravo iz tog razloga, u dokumentu o proglašenju Jubilarne Svete Godine koju slavimo ove godine, povodom 2025 (dvije tisuće dvadeset i pet) godina od Isusova rođenja, Papa je mislio i na one koji su osuđeni na preduge kazne koje više nalikuju osveti nego popravljanju.Obraćajući se nadležnim vlastima, Papa je u spomenutom dokumentu pod nazivom Spes non confundit, što znači: Nada ne razočarava, napisao: „Predlažem vlastima da tijekom Jubilarne godine poduzmu inicijative koje vraćaju nadu; oblike amnestije ili ublažavanja kazne s ciljem da pomognu osobama ponovno steći povjerenje u sebe i u društvo; puteve ponovnog uključivanja u zajednicu, uz konkretno zalaganje u poštivanju zakona.”

Molimo da se ovaj poziv Svetog Oca čuje i da i vama može biti na korist! Ovom prilikom povjeravam ovu poruku zatvorskim i državnim vlastima koje me slušaju i koje srdačno pozdravljam, zahvaljujući im na njihovoj prisutnosti.

Vratimo se našem pitanju: implicira li oprost koji nam Isus daje i kaznu koju trebamo odslužiti? Katolička nam teologija potvrdno odgovara na to pitanje.

Stoga, nakon što povjerujemo da nas je Isus spasio i da su nam grijesi oprošteni (u sakramentu ispovijedi), trebamo činiti dobra djela. Vjera, sama po sebi, nije dovoljna. Dobra su djela pomalo kao kazna koju moramo odslužiti. Doista, čak i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi samoj, kaže Jakovljeva poslanica (2,17).

Međutim, te se kazne mogu i ukinuti, primjerice kroz pomilovanje, amnestiju ili oprost. U Hrvatskoj te ovlasti imaju Predsjednik države ili Sabor, ovisno o vrsti povlastice koja se dodjeljuje.

Isto se događa i u našem odnosu s Bogom. Iako se grijeh oprašta kroz ispovijest vjere u Krista Spasitelja (koja se pečati krštenjem i obnavlja ostalim sakramentima), oprost se odnosi na krivnju, ali ne i na vremenitu kaznu.

Gospodin, kao ljubazni Otac, traži od svoje djece, čak i kada im je već oprostio, da odsluže „popravnu“ ili okajničku kaznu.

U Poslanici Hebrejima čitamo: Poradi vašega odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja? (Heb 12,7).

Naše patnje, koje prikazujemo Bogu, i dobra djela, koja činimo za bližnjega, način su na koji plaćamo kaznu za svoje grijehe.

Sveti Pavao piše Kološanima: Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu. (Kol 1,24)

Grijeh je oprošten, ali kazna još uvijek treba biti „nadoknađena“.

Milost Jubilarne godine

A sada učinimo još jedan korak dalje.

Isus je Crkvi povjerio zadatak da na zemlji upravlja Božjom pravdom, kada je rekao apostolima: Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu (Mt 18,18).

Sveta godina, poput ove koju slavimo, prigoda je da obilje Božje milosti dopre do svih, posebno do onih koji su pogriješili.

Crkva nam daje mogućnost ne samo da nam budu oprošteni grijesi, već i da umanjimo ili u potpunosti poništimo kaznu za naše grijehe. To je ono što poznajemo kao oproste, koji mogu biti čak i potpuni.

Jedan od načina koji su u  Svetoj godini ponuđeni za dobivanje potpunog oprosta jest prolaz kroz Sveta vrata.

Za to je, naravno, potrebno ispuniti nekoliko uvjeta:

Prvo: Ispovjediti se kako bi se dobilo odrješenje grijeha.

Drugo: Pričestiti se kako bi se primilo Tijelo Kristovo.

Treće: Moliti na nakane Svetoga Oca: izmoliti Očenaš, Vjerovanje i druge molitve.

Četvrto: Prikazati neku fizičku patnju ili životne poteškoće.

Možda ćete me pitati: Ali kako ja mogu proći kroz Sveta vrata?

Moguće znate da je papa Franjo odlučio otvoriti jedna Sveta vrata u i zatvoru. To je učinio u zatvoru Rebibbia u Rimu, kao konkretan znak nade i poziv zatvorenicima, ali ne samo u Rebibbiji, već diljem svijeta, kako bi živjeli Jubilej kao priliku za duhovno i društveno iskupljenje.

Posjetom zatvoru htio je skrenuti pozornost na činjenicu da svi, pa i zatvorenici, imaju pristup Božjoj milosti u ovoj posebnoj godini.

Onima koji nemaju mogućnost fizički proći kroz Sveta vrata (poput vas, bolesnika ili drugih osoba koje su spriječene zbog raznih okolnosti), dovoljna je želja da to učine i da „prođu kroz Sveta vrata“ na simboličan način, srcem i umom, s namjerom da iza vrata ostave svaki grijeh i svaku želju za grijehom.

Ovaj prolazak kroz Sveta vrata, iako samo simboličan, predstavlja prijelaz iz smrti u život.

Odlučivši svim srcem napustiti grijeh, mi uklanjamo onaj kamen koji nam ne dopušta da budemo slobodni i da izađemo uskrsli s uskrslim Kristom!

Yanierov primjer

Kada sam prije pet godina došao ovdje za Božić, govorio sam o svojem prijatelju Yanieru, Kubancu, koji je bio osuđen na doživotni zatvor u dobi od samo 21 (dvadeset i jedne) godine, zbog teškog zločina koji je počinio kao devetnaestogodišnjak.

Upoznao sam ga, zahvaljujući prijateljima koji su mi pričali o njemu, u zatvoru u Santiago de Cubi, gdje sam bio apostolski nuncij prije dolaska u Hrvatsku.

On je najočitiji primjer osobe, koju sam osobno upoznao, koja je imala poniznosti priznati svoje teške grijehe i zatražiti oprost, otkotrljavši time kamen koji je pritiskao njegovu savjest i zatvarao njegovo srce.

Bio je duhovno mrtav i uskrsnuo je s Kristom. (Evo njegove fotografije od prije dvije godine, s maskom). Možete vidjeti njegovo blistavo lice koje zrači radošću uskrsnuća. Imao sam radost dati mu Prvu pričest i podijeliti mu sakrament Svete potvrde u uredu zapovjednika zatvora, najviše zatvorske vlasti. Bilo je to jako dirljivo iskustvo. Čak su i zatvorski stražari imali suze u očima od ganuća.

Yanier mi je napisao puno pisama. U jednom izdvaja: Božja ljubav je toliko snažna da raste i očituje se čak i u naizgled beznačajnom  – na primjer, u meni… čovjeku osuđenom na doživotni zatvor! Samo spominjanje moje osude izaziva odbojnost kod nekih (…). Ali nigdje na svijetu ne možete naći ljubav koja izvire poput svježe vode iz izvora kao što je to u srcu svakoga kršćanina. Čak i zatvorski službenici kažu da sam sretnik što sam vas sreo.

No zapravo, Yanier je susreo Uskrsnuloga, ne nas, živog Uskrsnulog, istog jučer i danas i uvijek (usp. Heb 13,8) i povjerovao je u Njega!

Gledajući Yaniera, shvaćamo da  uvijek možemo uskrsnuti: dovoljno je vjerovati da nas Bog, unatoč svemu, ljubi i početi ljubiti i opraštati onima koji su nas povrijedili.

Oprost ne mijenja prošlost, ne može izbrisati ono što se već dogodilo – napisao je papa Franjo – ali opraštanje može promijeniti budućnost i omogućiti nam da živimo drugačije, bez gorčine, mržnje i osvete.

Oprosti nam, Gospodine, naše dugove, kao što i mi opraštamo dužnicima našim, neka ovo bude naša molitva. To je tipična uskrsna molitva.

Sretno uskrsnuće svima!