Draga braćo i sestre u Kristu i Mariji,

„Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene“, rekao je Isus, citirajući proroka Izaiju, u odlomku iz evanđelja koje smo upravo čuli.

Drugim riječima, ovaj narod je licemjeran: govori da ljubi Boga, da ga časti, da ga hvali, organizira procesije i devetnice, posti i prikazuje mnoge žrtve, ali njegovo srce, njegov um, nisu istinski okrenuti prema Bogu. Ima mnogo drugih interesa koje smatra važnijima.

Kao dobri kršćani mi svako jutro molimo: „Klanjam ti se, Bože moj, ljubim te svim srcem svojim…“ Puno puta pitam samoga sebe ne lažem li čak i dok molim: je li istina da ljubim Boga „svim srcem“? Čini mi se da čujem ove riječi upućene meni: ovaj me Nuncij usnama časti, ali njegovo je srce daleko od mene! Svaki dan slavi misu, nikada ne zaboravlja izmoliti moje hvalospjeve, ali gdje je njegovo srce, o čemu razmišlja njegov um?

Ljubiti Boga “svim srcem“ može izgledati kao paradoks.

Nije li dužnost dobroga kršćanina također ljubiti bližnjega, počevši od roditelja, djece i dragih osoba? Kako mogu ljubiti Boga “svim srcem“ ako On sam od mene traži da ljubim i druge?

S druge strane, ako bismo doslovno shvatili ono što Isus kaže: Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! (Lk 14,26), tko bi se mogao nazvati njegovim učenikom?

Naravno, dobro znamo da “mrziti” ovdje znači “staviti na drugo mjesto”, odnosno da Boga treba staviti na prvo mjesto, a ostale na drugo, treće, četvrto, itd…

To možemo razumjeti i prihvatiti. Ali, zašto je onda Bog od nas izričito tražio da ga ljubimo svim svojim srcem, svim svojim umom i svom svojom snagom (usp. Mk 12,30), ako možemo, štoviše, ako moramo ljubiti i druge? To “sve“, ne znači zapravo baš “sve“?

Upravo suprotno. Svima je, naime, poznato da Božja ljubav ne isključuje ljubav prema bližnjemu, već je uključuje. Naprotiv, što više želim ljubiti Boga, to više moram ljubiti bližnjega koji je njegova slika.

Ivan u svojoj prvoj poslanici kaže:  Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti (1 Iv 4, 20). Da bismo ljubili Boga “svim srcem“, trebamo ljubiti bližnjega “svim srcem“: Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25,40).

Sveti Jakov, u drugom čitanju koje smo danas čuli, pomaže nam da još bolje shvatimo što znači ljubiti Boga “svim srcem“. Apostol preporuča: Sa svom krotkošću primite usađenu riječ koja ima moć spasiti duše vaše. Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe.

Trebamo provoditi u djelo Riječ Božju koja je usađena u nama, u našem srcu.

U naše srce Bog sije svoju Riječ, koju moramo prihvatiti sa svom krotkošću, provesti je u djelo kako bi klijala, rasla i donosila plodove.

Ako smo samo slušatelji, a ne provodimo u djelo, odnosno ne živimo Njegovu Riječ, varamo sami sebe. Ljubimo Boga svojim ustima ili ušima, ali ne i srcem.

Ali, kako prihvatiti Riječ koju Bog sije u naša srca? Što to znači?

To ne znači ništa drugo nego: prihvatiti Isusa! On je Riječ Božja koju moramo prihvatiti s krotkošću. Ako Isus uđe u naše srce, ako se nastani u našoj duši, ako mu napravimo mjesta svom svojom snagom, tada možemo reći, bez laganja, da ljubimo Boga svim srcem, umom i snagom.

Tada, zapravo sam Isus živi u nama i mi smo drugi Isus. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2,20), možemo reći sa svetim Pavlom.

Ovo je kršćanin: drugi Isus.

Ako Isus živi u nama, što god činimo, koga god susrećemo i pokušavamo ljubiti, postaje prilika da Riječ provedemo u djelo. Mi ustupamo Isusu svoje ruke, svoj um, svoj jezik, svoje tijelo, svoje srce, kako bi On nastavio živjeti danas, po nama, u ovom svijetu.

Kako Boga ne bismo častili samo usnama, ne samo da trebamo dobro moliti, već moramo dobro živjeti svaki trenutak koji nam Gospodin daruje, činiti sve svim srcem, kao da Krist živi u nama, kao da nemamo što drugo činiti, kako bi rekao sveti Papa Ivan XXIII.

To znači vršiti volju Božju i na to je Isus mislio kada je rekao: Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: `Gospodine, Gospodine!`, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima (Mt 7.21). Tko govori ‘Gospodine, Gospodine’, a ne vrši Njegovu volju, ne prihvaća poslušno Riječ, časti Boga tek usnama, a srce mu je daleko od Njega.

Ne postoji niti jedan trenutak u našem životu u kojem ne možemo vršiti Njegovu volju.

Ne postoji, dakle, trenutak u kojem Boga ne bismo mogli ljubiti svim srcem!

Svi, Bogu posvećeni i laici, bilo kojeg zanimanja, u bilo kojoj životnoj dobi i zdravstvenog stanja, mogu vršiti volju Božju. Dakle, svi mogu ljubiti Boga svim srcem svojim i tako svatko može postati svet!

Kako je to lijepo! Da bismo bili vjerni Isusovi učenici, nije potrebno mijenjati zanimanje ili navike (osim ako su loše), dovoljno je imati srce u kojemu je nastanjen Isus i tamo gdje se nalazimo, u svojoj okolini, u svojoj obitelji, u školi, u tvornici, u uredu, na tržnici… sve postaje Božja ljubav! Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce (Mt 6, 21).

Do sada je sve manje-više jasno. No… Oprez! Postoji i onaj „ali“…

Naime, Isus nas također podsjeća da iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.

Stoga je važno uvijek pažljivo ispitivati svoje srce, priznavajući istinu samima sebi, ne lagati: prihvaćamo li u sebi Riječ koju je Bog posijao ili slušamo neprijatelja koji potajno, u tami, sije svoju riječ, svoj kukolj?

Papa Franjo je u jednoj homiliji rekao: „I vjerujem da bi danas bilo dobro da ne razmišljamo o tome je li mi duša čista ili prljava, nego o tome što se to nalazi u mom srcu, što imam u sebi, što znam da imam, a za što nitko drugi ne zna. Priznati sebi istinu nije lako! Stalno nastojimo sakriti ono što u sebi vidimo da nije dobro; nešto s čime ne izlazimo van, zar ne? Što nam je u srcu: imamo li ljubavi? Razmislimo: ljubim li svoje roditelje, svoju djecu, svoju ženu ili muža, susjede, bolesne?… Ljubim li ih?“

Papa još dodaje: „Je li u mom srcu mržnja? Mrzim li koga? Jer mnogo puta u sebi možemo naći mržnju, zar ne? (…) Nalazim li u svom srcu oproštenje? Postoji li u meni raspoloženje za opraštanje onima koji su me povrijedili, ili nalazim osvetoljubivost – ‘platit ćeš mi’!

Trebamo se upitati što je u nama, jer kada to što je u nama izađe, ako je loše, škodi; ako je dobro, čini dobro.(…) Kakvo je moje srce?“ (Propovijed, 16. veljače 2014., župa sv. Tome apostola, Rim).

Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Evo uzora one koja zna čuvati srce: Marije. Čula je i vidjela mnogo lijepih stvari o Isusu i čuvala ih je u sebi. Ona nas uči kako svoje srce sačuvati čistim, čistim jer je puno Boga.

Marija nam može pomoći.

Došli ste ovdje na hodočašće, ali to nije kao kada idete na koncert da biste pljeskali velikoj zvijezdi. Došli ste moliti Mariju za zagovor kako bi se ispunilo ono što vam je posebno na srcu. Povjeriti Njoj svoje brige, svoje dobre želje, svoju rodbinu i prijatelje, ali prije svega zamoliti je da vam pomogne sačuvati srce puno Boga.

Danas su posebno brojni hodočasnici koji dolaze iz Velike Gorice. Vjerno, već 33 godine, svake godine dolaze moliti Isusovu Majku da ih nauči kako primiti Isusa u svoje srce. Nitko vam ne može pomoći bolje od Nje.

I vi s Njom ponavljajte: neka mi bude po tvojoj riječi! Neka se u meni ispuni Tvoja Riječ!