U središtu ove nedjelje kojom se zaključuje Vazmena osmina, a koju je sveti Ivan Pavao II. posvetio Božjem milosrđu, nalaze se slavne rane uskrslog Isusa. On ih je već pokazao kod prvog ukazanja apostolima, iste večeri, prvog dana nakon subote, na dan uskrsnuća. No, te večeri, kao što smo čuli, nije bilo Tome; a kad mu ostali rekoše da su vidjeli Gospodina, on je odgovorio da neće povjerovati ako ne vidi i ne dodirne te rane. Nakon osam dana, Isus se ponovno ukazao u dvorani Posljednje večere među učenicima: bio je ondje i Toma; Isus mu se obrati i pozva ga da mu dotakne rane. I tada je taj čovjek, iskren i naviknut sve osobno provjeriti, kleknuo pred Isusa i rekao: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20, 28).

Isusove su rane sablazan za vjeru, ali su i provjera vjere. Zbog toga u tijelu Krista uskrslog rana ne nestaje, nego ostaju kao trajni znak Božje ljubavi prema nama i neophodne su za vjeru u Boga, ali ne zato da se vjeruje da Bog postoji, već zato da se vjeruje da je Bog ljubav, milosrđe i vjernost. Sveti Petar, citirajući Izaiju, piše kršćanima: njegovom “se modricom izliječiste” (1 Pt 2, 24; usp. Iz 53, 5).

Sveti Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. imali su hrabrosti gledati Isusove rane, doticati njegove ranjene ruke i proboden bok. Nisu se stidjeli Kristova tijela; nisu se sablaznili njime, njegovim križem; nisu se sramili bratova tijela (usp. Iz 58, 7), jer su u svakoj osobi koja trpi vidjeli Isusa. Bila su to dva hrabra čovjeka, otvoreni pareziji Duha Svetoga, i Crkvi su i svijetu dali svjedočanstvo Božje dobrote i njegova milosrđa.

Bili su svećenici, biskupi i pape dvadesetog stoljeća. Upoznali su njegove tragedije, ali one ih nisu nadjačale. Jači je u njima bio Bog; jača je bila vjera u Isusa Krista, Otkupitelja čovjeka i Gospodara povijesti; jače je u njima bilo Božje milosrđe koje se očituje u njegovim ranama; jača je bila Marijina majčinska blizina.
U ta dva čovjeka koji su kontemplirali Kristove rane i svjedočili njegovo milosrđe, prebivala je “živa nada”, zajedno s “radošću neizrecivom i proslavljenom” (1 Pt 1, 3.8). Nada je to i radost koju uskrsli Krist daje svojim učenicima i koje im nitko ne može oduzeti; uskrsna nada i radost, koje su prošle kroz kušnju samoodricanja, samo-oplijenjenja, krajnje bliskosti s grešnicima, pa sve do mučne gorčine toga kaleža. To su nada i radost koje su dvojica svetih papa primili na dar od uskrslog Gospodina, i koje su obilno razdjeljivali Božjemu narodu, zbog čega su primili vječno priznanje.

Tom radošću i tom nadom odisala je prva kršćanska zajednica u Jeruzalemu, o kojoj govore Djela apostolska (usp. 2,42-47), kao što smo čuli u drugom čitanju. To je zajednica u kojoj se živi bît evanđelja, tj. ljubav i milosrđe, u jednostavnosti i bratstvu.
To je slika Crkve koju nam Drugi vatikanski koncil stavlja pred oči. Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. surađivali su s Duhom Svetim kako bi Crkvi vratili njezinu prvobitnu sliku i osuvremenili je čuvajući pritom netaknutima njezine značajke, one značajke koju su joj davali sveci tijekom stoljećâ. Nemojmo zaboraviti da upravo zahvaljujući svecima Crkva ide naprijed i raste. Prigodom sazivanja Koncila sveti Ivan XXIII. pokazao je posebnu poslušnost Duhu Svetom, prepustio se njegovu vodstvu i za Crkvu je bio pastir, vođa vođen Duhom Svetim. U tome se sastojalo njegovo veliko služenje Crkvi; stoga ga rado zamišljam kao papu poučljiva Duhu Svetom.

U tome služenju Božjemu narodu, sveti Ivan Pavao II. bio je pak papa obitelji. On sâm je jednom prilikom rekao kako bi želio ostati zapamćen kao Papa obitelji. S posebnom radošću to ističem u vrijeme sinodskog hoda o obitelji i s obiteljima, kojeg on s Neba zacijelo prati i podržava.

Neka ova dva sveta pastira Božjega naroda posreduju za Crkvu da, tijekom dvogodišnjega sinodskog hoda, bude poslušna Duhu Svetom u pastoralnom služenju obitelji. Neka nas obojica pouče da se ne sablaznimo Kristovim ranama, da uronimo u misterij Božjega milosrđa koje se uvijek nada, uvijek prašta, jer uvijek ljubi.