Kupres, 29. srpnja 2018.
Poštovane i drage katoličke obitelji u Bosni i Hercegovini, dragi oče biskupe, predsjedniče Vijeća za život i obitelj BK BiH, dragi župniče, braćo svećenici, redovnici i redovnice, draga braćo i sestre!
Izuzetna mi je čast što mogu danas ovdje na Kupresu, povezan u duhu zajedništva s pastirom ove mjesne Crkve nadbiskupom i kardinalom Vinkom Puljićem, dijeliti zajedništvo Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini, osobito zajedništvo katoličkih obitelji kojim se pripremate za Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji 15. i 16. rujna u Splitu i Solinu, koji će se održati pod geslom: „Obitelj izvor života i radosti.” Dok vas radosno pozivam na taj nacionalni susret, želim vama, hrvatskim katoličkim obiteljima u Bosni i Hercegovini i cijeloj Katoličkoj Crkvi u Bosni i Hercegovini, odati veliko priznanje i izraziti iskrenu zahvalnost za golemi doprinos opstanku hrvatskog naroda i katoličke vjere ne samo u Bosni i Hercegovini, što vam je na neki način i zadaća, nego i u Republici Hrvatskoj. Prostor Republike Hrvatske i Katolička Crkva na tom prostoru su kroz cijelu svoju povijest, a osobito u prošlom stoljeću, svoju životnu snagu i opstanak u velikoj mjeri mogli zahvaliti životnoj snazi hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, utemeljenoj na čvrstoj vjeri bosanskog i hercegovačkog čovjeka, katolika i Hrvata, odgojenoj ponajviše na molitvama i otvorenosti životu hrvatskih katoličkih obitelji Bosne i Hercegovine. Nije ni potrebno isticati koliko se ljudi iz ove zemlje, koja „pola svijeta naseli, a sebe ne raseli”, uselilo u Hrvatsku dajući joj svoj pečat. Proteklih dana smo svi, na primjer, radosno pratili uspjehe naše nogometne reprezentacije koji su u velikoj mjeri i uspjesi vas Hrvata – katolika Bosne i Hercegovine. Mogli bismo spomenuti i mnoga druga zanimanja i zvanja. Ograničiti ću se na ono duhovno. Učiniti ću to pitanjem što bi bilo od Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj bez ogromnog doprinosa svećenika, redovnika i redovnica rođenih u Bosni i Hercegovini ili porijeklom iz nje? Bogu hvala na ovo pitanje ne znamo odgovor. I bolje je tako. No bojim se da bismo ga moli saznati.
Upravo ovaj strah koji sam spomenuo da bismo mogli saznati, prisiljava me da se osvrnem na tešku demografsku situaciju hrvatskog naroda, i u Bosni i Hercegovini, a i u Republici Hrvatskoj. Loša demografska situacija u Bosni i Hercegovini uzrokovana je u najvećoj mjeri ratom koji je, kako kaza jedan demograf, najveća demografska destrukcija koja ne ostavlja traga samo na ukupnom stanovništvu, u smislu da nas je manje jer smo ubijeni ili protjerani, nego i na demografskoj strukturi, pojačavajući negativne trendove prirodnog pada stanovništva smanjenjem rodnosti i povećanjem smrtnosti. Naravno da svemu ovome treba pridodati i činjenicu da se u najvećoj mjeri nije dogodio željno očekivani proces povratka protjeranog stanovništva zbog političke i ekonomske nesigurnosti i činjenice da je izbjeglištvo predugo trajalo, ali i da se zbog ove situacije koja ostavlja dojam besperspektivnosti iz godinu u godinu pojačava proces iseljavanja. Pretvarajući ovo u brojke samo za prošlu godinu možemo reći da se broj katolika u Bosni i Hercegovini smanjio za 13.650 (2.279 je manje rođenih, a 11.371 iseljenih), a što znači da vas katolika sada u Bosni i Hercegovini živi tek 376.591. Slično je i s drugim vjerskim zajednicama i narodima u Bosni i Hercegovini. Prognoze su da će Bosna i Hercegovina do 2050. imati 740.000 ili 20% stanovnika manje nego li danas. Ni u Republici Hrvatskoj situacija nije puno bolja. Spomenuti ću podatke koje sam ovih dana pročitao u novinama, da će ove godine u Republici Hrvatskoj u prvi razred biti upisano čak 660 djece ili 33 razreda manje nego prošle godine i one koje je ovaj tjedan objavio jedan tjednik koji kaže da nas je Hrvatskoj u posljednjih 20 godina čak 407.000 manje (202.000 je više umrlih nego rođenih, a 204.000 su se iselile). Prema prognozama UN-a Republika Hrvatska će 2050. imati 728.000 stanovnika manje nego danas, a do kraja stoljeća bi nas moglo biti manje za čak 1,65 milijuna. Ova negativna demografska situacija nije jedino loše što nam se događa. S njom je povezan i pad broja sklopljenih brakova i porast broja rastava. Ovo je trend s kojim se suočavamo i mi u Hrvatskoj, ali sve više i vi u Bosni i Hercegovini. Najgore od svega je to što se čini da smo svi ovu situaciju uzeli zdravo za gotovo i s njom se gotovo pa pomirili, držeći da su trendovi i prognoze gotove činjenice, a nisu. Nisu jer moguće je i drugačije. Ali kako?
Odgovor na to pitanje nudi današnji evanđeoski ulomak. On nas, na svoj način, poziva da u gladnom mnoštvu koje Isus samilosno promatra s gore, ta gora može biti i jest i naš Kupres, vidimo opisanu situaciju, o čijem rješenju ovisi naša budućnost, u nacionalnom i u crkvenom smislu.
Najčešće nam se uz već spomenuti rat, kao krajnji uzrok za loše demografsko stanje čije bi rješavanje bilo konačan odgovor na sve naše probleme, nudi ekonomska stabilnost. Ona je važna, ali nije najvažnija. Isus znade da mi mislimo da jest. Zato je Filipu, a s Filipom i nama, postavio pitanje gdje „kupiti” rješenje za „gladno mnoštvo”. No rješenje za „gladno mnoštvo” se ne može kupiti. U pravu je Filip kad kaže „za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki malo dobije”. Isto bi bilo i da je spomenuo milijune eura. I milijarde kuna i konvertibilnih maka. Novac nije rješenje. On ne može riješiti situaciju gladnog mnoštva u pustinji. On ne može riješiti niti situaciju gladnog mnoštva koje i danas oskudijeva u nekim dijelovima svijeta i onim najosnovnijim potrepštinama. On ne može biti rješenje ni za našu demografsku katastrofu. Zato Isus relativizira novac i njegovu vrijednost. I nudi jedno drugo rješenje. To je rješenje koje uvijek funkcionira. Novac mu, ako ga ima, može pomoći, ali ono funkcionira i bez novca. To rješenje je dijeljenje. Možemo ga nazvati i služenje drugima s onim što jesmo i imamo. Dijeljenje, odnosno služenje, je sposobno učiniti ono što ne može učiniti nikakav novac. Ono može promijeniti nas osobno. Može promijeniti i naše obitelji i od disfunkcionalnih obitelji učiniti ih obiteljima koje funkcioniraju. Ono može promijeniti i našu crkvenu zajednicu i učiniti je zajednicom koja živi u skladu s evanđeoskim principima. U njemu, dijeljenju, se nalazi snaga za promjenu i društvene zajednice, koja samo tako može ispuniti smisao svoga postojanja i postati zajednica po mjeri čovjeka. Dijeljenje je, jedino dijeljenje, sposobno učiniti boljim svijet i vrijeme u kojemu živimo. Ono je, jedno ono, sposobno utažiti glad i žeđ svijeta! Ono je, konačno, sposobno preokrenuti negativne demografske trendove i prognoze i učiniti ih pozitivnima.
Primjer dijeljenja nam je svima dječak s „pet ječmenih kruhova i dvije ribice”. I njemu možemo prepoznati najprije Isusa koji je također sve što je imao i bio podijelio da bi nahranio glad i žeđ svijeta. To posebno ističe otajstvo euharistije koje slavimo u kojemu nam je on sebe samoga darovao da bi nahranio našu glad i žeđ. U ovom dječaku možemo prepoznati i poziv svakog od nas, poziv Crkve i svakog pojedinog kršćanina. Dječak je to koji ono što jest i ima nije zadržao za sebe nego je, stavivši to u Isusove ruke, podijelio s drugima. I dostajalo je svima. Nije to bilo zato što je pet ječmenih kruhova i dvije ribice bilo dovoljno za sve, nego zato što je svojim stavljanjem na raspolaganje Isusu, dao primjer svima drugima da i oni zavire u svoju „popudbinu”, da i oni podijele svoje kruhove i ribice i stave ih na raspolaganje Isusu. I evo čuda koje je uvijek ponovo sposobno nahraniti ne samo pet tisuća ljudi u pustinji, nego i sav svijet!
Draga braćo i sestre, to čudo dijeljenja funkcioniralo je u našim hrvatskim katoličkim obiteljima, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Hrvatskoj, tijekom cijele naše povijesti, koja često nije pružala nimalo bolje ekonomske okvire od ovih današnjih, dapače, a funkcioniralo je jer su se naše obitelji nadahnjivale, kroz obiteljsku molitvu i redovita sudjelovanja na nedjeljnim euharistijskim slavljima, na onom što im je govorio i svojim primjerom pokazivao Gospodin naš Isus Krist. Zato su te naše obitelji doista bile izvori radosti i života. To čudo dijeljenja može funkcionirati i danas. I učiniti da ima ne samo dovoljno svima, nego da ponovo pretekne, da Bosna i Hercegovina, a s njom i Hrvatska, ponovo može „pola svijeta naseliti, a sebe ne raseliti”.
Stavljanje naglaska na dijeljenje je stavljanje naglaska na ljubav i služenje. To su dvije temeljne značajke Isusa Krista. To bi trebale biti dvije temeljne značajke i nas koji smo njegovi. Dijeljenje je, kao čin ljubavi i služenja, sposobno i danas učiniti čudo umnažanja. I to je, uz „jedinstvo Duha Svezom mira”, onaj poziv koji smo kao kršćani, Crkva, počinjući od one osnovne, a to je obitelj, „sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću” pozvani živjeti, mijenjajući sebe dijeljenjem koje se umnaža i širi, kako bismo nakon toga mogli promijeniti i svoje obitelji, učiniti ih doista izvorima radosti i života, a po njima i svoju crkvenu i društvenu stvarnost, svijet i vrijeme u kojemu živimo.