Jr 7,23-28; Ps 95,1-2.6-9; Lk 11,14-23

Draga braćo i sestre,

Okupljeni danas u župnoj crkvi svetoga Martina u Rudi, u prigodi 75. obljetnice tragičnih stradanja naših roditelja, djedova, baka, rođaka, susjeda, sumještana, prijatelja i poznanika, došli smo i ove godine, kao kršćanski vjernici, moliti kod Gospodnjeg oltara za njihove duše. Molimo također i jedni za druge da se kao zajednica Kristovih vjernika međusobno podržavamo u dobru i odupiremo zlu. Bez obzira na to što je prošlo 75 godina, uspomena na veliku tragediju i zločine počinjene u ovome mjestu, župi, drugim mjestima s ove strane Kamešnice i ispod Mosora u Donjemu Docu, uspomena na njih i bol duboko su upisani u našim srcima, utisnuti su u našem biću. Svi smo mi na svoj način obilježeni tim velikim stradanjima i tragičnim događajima. Kao kršćanski vjernici, hranjeni Božjom riječju, poučeni primjerom našeg Božanskog učitelja, i u velikim kušnjama i nevoljama ne dopuštamo da naše srce obuzme mržnja i osvetnički duh. Neprijatelji našeg naroda koji su ovo počinili, neprijatelji Boga i čovjeka, time bi postigli još veće zlo. Ne samo da su nam ubili naše mile i drage, nego bi mržnjom posijanom u našem srcu sve nas doveli na svoju nečovječnu razinu, uveli nas u dijabolično stanje mržnje koja razara i ubija… Time bi nas spustili na razinu da budemo kao i oni. To bi bila još jedna pobjeda zla i mržnje nad nama.

Ovogodišnja 75. obljetnica – spomen sjećanje ”pada” u treći korizmeni četvrtak. Božja riječ, Evanđelje koje smo upravo čuli stavlja pred svakoga od nas tri stanja ljudskoga srca:

Prvo stanje je ono, nesretno, u kojima ljudi traže izlike da ne poslušaju Božji glas i ne priznaju Njegovo djelovanje. U tom stanju se iskrivljuje istina, niječe realnost, odbacuju činjenice i svjesno ih se iskrivljuje.

Drugo stanje je ono u kojemu se Boga iskušava i ”prisiljava” da dade neki ”znak” kako bi mu se povjerovalo.

Treće stanje je stanje udivljenja Božjem djelovanju, priznanja njegove istinitosti, njegovih učinaka, koje se shvaća i prihvaća kao znak Njegove svemogućnosti, dobrote i brige za čovjeka.

Sveti Luka nas izvješćuje, kako Isus istjeruje zloduha iz čovjeka koji bijaše nijem. Jedni se dive. Evanđelje kaže: „I mnoštvo se divilo.“ Drugi pak rekoše da On „po Beelzebulu, poglavici đavolskom, izgoni đavle.“ A treći „iskušavajući ga, tražili su od njega kakav znak s neba.“

Zar se ista slika ne ponavlja kroz ljudsku povijest pa tako i u naše vrijeme? Jedni se dive čudesnom Božjem djelovanju i priznaju ga; drugi pak traže izlike, nemalo puta i posve besmislene, kako bi ga krivo interpretirali i zanijekali; treći pak i pored očita Božjeg znaka, očitih Božjih djela, traže uvijek novi ”znak” kako bi mu povjerovali.

I jedan i drugi i treći stav prema Isusu ovise o istinoljubivosti čovječjeg srca. Srce koje iskreno ljubi i traži istinu, iskreno će i ponizno priznati Boga i diviti mu se, diviti se Njegovom čudesnom djelovanju. Put spoznaje – upoznavanja Boga, malenoga, čistoga i poniznoga srca je mukotrpan, posut sumnjama, raznim pitanjima, ali je put koji je siguran i dovodi do cilja. Rezultat je da će takovo srce priznati i ispovjediti da je Bog Bog i da je Bog svemoguć! Sva drama ljudskog života, drama u kojoj se ljudsko biće, ljudska osoba, okreće prema Bogu ili se okreće protiv Boga, drama u kojoj se čovjek okreće k poniznom priznanju Božje moći, snage i Njegova djelovanja koji nadilaze naše spoznajne domete u njihovoj ograničenosti i parcijalnosti, ili se pak okreće protiv njih, odvija se uvijek u ljudskom srcu. O tomu lijepo veli prorok Jeremija u prvom današnjem čitanju, kad naglašava kako neposluh Božjeg naroda Božjoj zapovijedi da sluša Njegov glas i da ide putem kojim On ravna stoji u uskoj vezi sa samovoljom i okorjelošću njegova zloga srca. I zato ga je Gospodin proglasio narodom „koji ne sluša glasa Gospodina, Boga svojega, i ne prima opomene“. Konačno, posljedica svega toga, kako kaže prorok Jeremija, bijaše: „Nestade istine, nestade je iz usta njihovih.“ Kad nestane posluha Bogu koji nam svima progovara po svojoj riječi, po zdravom evanđeoskom nauku, poglavito po glasu savjesti, onda nestaje i istinoljubivosti. Kad nema istinoljubivosti onda nema ni istine u ljudskim ustima, ljudskim riječima, ljudskim pogledima i prosudbama! I posljedice su neumoljive! Onda nema ni pravednog djelovanja! Onda nastaje nered i zlo koje je uzrok velikim zlodjelima i vrlo teško je izbaviti se iz vrtloga smrti u kojeg upadaju pojedinci, cijele ljudske skupine pa i narodi. XX. stoljeće će ostati upisano u povijest i po pogubnim bezbožnim ideologijama ekstremnih nacionalizama pojedinaca, naroda i država, koje će svoje stanovnike uvući u vrtloge fašizma, nacionasocijalizma i komunizma s milijunima oduzetih ljudskih života i još više ranjenih.

To je važno posvijestiti i naglasiti danas, kad se spominjemo tragičnog događaja koji je prije 75 godina zavio u crno ovaj kraj i ovo mjesto – kao i, malo prije toga, i moj rodni Donji Dolac, s njegovih 275 žrtava, uglavnom žena, djece i staraca. I kako nas izvješćuju svjedoci i očevici događaja, pripadnici zloglasne SS divizije „Prinz Eugen“ stigli su u Rudu krajem ožujka 1944., u zaseoke Kamberi, Bitunjci, Rosandići i Crljeni, te ondje poubijali sve što su pred sobom zatekli, spustivši se odatle u Malu Rudu, gdje su počinili ista zlodjela. Na Medvidovom guvnu strijeljali su 72 osobe, polili ih benzinom i zapalili. Ukupno, ovdje u Rudi ubili su 282 osobe[1].

Nije naše da ovdje razglabamo o uzrocima i povodima tog tragičnog, strašnog, u nebo vapijućeg čina kojeg se ovo mjesto i ovaj kraj iz godine u godinu s tugom i žalošću sjećaju. Sjećamo ih se u molitvi upućenoj milosrdnom Bogu za duše stradale naše braće i sestara, naših očeva i majki, nevine djece i mladeži, starica i staraca… Ovakva zlodjela plod su srca koje je utrnulo svijetlo savjesti i istine u svome biću. Uvijek je to tako: kad se srce udalji od samoga sebe, kad njime zagospodari laž, kad nije otvoreno istini, kad ga obuzme sebeljublje, onda nema istine na usnama, ni istinita i pravedna djelovanja u rukama! Onda se životna stvarnost i činjenice ne samo vide deformiranima, nego ih se, nažalost, i vlastitim zlim djelima deformira!

Molimo se žarko Gospodinu Bogu da u svojim mislima riječima i djelima trajno budemo i ostanemo u Njegovoj istini i Njegovoj ljubavi. Amen.

[1] Usp. Ivan Kozlica, „Pokolj ispod Kamešnice u ožujku 1944. godine. Prilog rasvjetljavanju nepoznanica iz  novije hrvatske povijesti“, u: Triljski most. List za kulturu, god. III, 2008., br. 1 (3), str. 73.