Propovijed vojnog biskupa Jurja Jezerinca

“Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: #!Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!#! I on bi vas poslušao” (Lk 17,6).

Draga braćo i sestre!
Te Isusove riječi iz današnjeg evanđelja govore nam o nevjerojatnoj snazi vjere. Riječ je o vjeri u Boga, Isusa Krista. O toj vjeri želim zajedno s vama danas razmišljati, a prije svega moliti poput apostolâ: “Gospodine, umnoži nam vjeru!” (usp. Lk 17, 5).

Kad razmatramo o toj temi neizostavno je Isusovo pitanje apostolima: “Što vi kažete, tko sam ja?” (Mt 16,15). Tko je, drugim riječima, Isus Krist za nas? To je temeljno pitanje. No, o tome na svoj način pišu također ideolozi i filozofi ateističkog usmjerenja te iznose svoje vizije. Oni Isusa prihvaćaju kao velikog čovjeka, socijalnog reformatora, borca za obespravljene, a “mi propovijedamo Krista raspetoga”, nekima sablazan i ludost, ali svima pozvanima na spasenje “Božju snagu i Božju mudrost” (usp. 1 Kor 1,23-24), ističe apostol Pavao.

Najbolje svjedočanstvo o Isusu Kristu dao je apostol Petar pred velikim Vijećem u Jeruzalemu: “On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti” (Dj 4,11-12). Taj Isus je rekao za sebe: “Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane” (Iv 12,46).

Braćo i prijatelji! Tko može o sebi tako reći i to s apsolutnom sigurnošću, do li Isus Krist, poslan od Oca – kao trajni lik Božji, koji je postao čovjekom? To je radosna vijest, zapisana u Evanđelju. Vjerovati pak Evanđelju znači vjerovati Isusu Kristu. Vjerovati Evanđelju također znači vjerovati Ljubavi. Apostol Ivan sažimlje to u svojoj Poslanici ovako: “I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu” (usp. 1 Iv 4,14-16). Tako su vjerovali apostoli i doživljavali radost u vjeri. Da bi vjera do kraja prožela njihov život, zamolili su Isusa: “Umnoži nam vjeru!” (Lk 17,5).

Tako je molio i takvu vjeru baštini hrvatski katolički puk. On zna što znači vjera u životu pojedinca, obitelji i naroda. Zato je ovdje u Mariji Bistrici često dao srcu oduška moleći pjesmu: “Umnoži našu vjeru, učvrsti ufanje, obrati mila Majčice sve izgubljene. To neka bude i naša molitva danas.”

Stoga nas nimalo ne iznenađuje kad neki ljudi, koji vjere nemaju, pišu o Crkvi i vjeri redovito površno i neznalački. Oni mogu procjenjivati samo vanjsku pojavnost vjere, ali je nikada ne mogu dokučiti, kao i Crkvu, u svom njezinu bogatstvu. Odatle izviru i veliki nesporazumi. Na takve se ljude može primijeniti Isusova riječ: “Oči imate, a ne vidite; uši imate, a ne čujete” (usp. Mk 8,18). Ne ostaje nam drugo nego se moliti za njih da “progledaju i čuju”, da dožive iskustvo vjere.

Evanđelisti donose mnoge primjere vjere. Tako Sv. Luka opisuje jednoga vojnog časnika, satnika, koji je imao bolesnog slugu koji mu bijaše veoma drag. Čim je satnik čuo za Isusa, poslao je k njemu židovske starješine, s molbom da mu ozdravi slugu. Kad je Isus bio nadomak satnikove kuće, on je poslao svoje prijatelje s porukom: “Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego – reci riječ da ozdravi sluga moj. Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: #!Idi!#! – i ode, drugomu: #!Dođi!#! – i dođe, a sluzi svomu: #!Učini to!#! – i učini.”

Kad je Isus čuo satnikove riječi, rekao je zadivljen: “Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere”. Kad su se vratili kući našli su slugu zdrava (usp. Lk 7,1-10). Tu se obistinila Isusova riječ iz današnjega evanđelja o “presađivanju” duda u more – ali s vjerom! Znamo da je to slikovit način govora kojim se želi izraziti snaga vjere, što znači da sve ono što je ljudima nemoguće, može izvesti onaj koji vjeruje.

Braćo i sestre, dragi hodočasnici! Vjera je kvasac u svim vremenima. Ako jedna civilizacija napusti vjeru, ako izbaci Boga iz svoga života, ako se zatvori u sebe i svoj egoizam, ona počinje tonuti u nemoral i ropstvo. Zato je na nama kršćanima golema odgovornost. Ako mi danas ne bismo vjerovali Evanđelju, cijela bi naša civilizacija, poglavito europska, krenula nizbrdo s nesagledivim posljedicama. Riječ Božja upozorava: “Propast će onaj čija duša nije pravedna, a pravednik će živjeti od svoje vjere” (Hab 2,4).

Naime, materijalističko poimanje čovjeka stvara mentalitet koji odbacuje objektivna načela morala i briše razliku između dobra i zla. Stoga je očito da velik dio odgovornosti u tome imaju vjernici. U tom smislu apostol Pavao potiče učenika Timoteja neka se ne stidi vjere. Neka raspiri milosni Božji dar koji je u njemu. “Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora” (2 Tim 1,7). Pavao je mogao to govoriti s punim pravom i savjetovati svoga učenika, jer je i sam zbog vjere pretrpio mnoge nevolje.

Znamo da nikada u povijesti nije bilo lako svjedočki živjeti kršćansku vjeru. Ali to je posebno danas teško zbog različitih pritisaka kojima smo kao vjernici izloženi. Tako na primjer, ako si pošten, vjeran svojoj supruzi, ako ste otvoreni životu i primate djecu, ako ne psuješ – tada nisi moderan. No, braćo i sestre, tako je bilo već u Kristovo vrijeme. I Njega je tadašnja “javnost” odbacila, jer je dirnuo u poredak stvari kakav su uspostavile “strukture grijeha” onoga vremena. Veliki engleski pisac obraćenik Chesterton jednom je napisao: “Uklonite li iz čovjeka nadprirodno, ostat će neprirodno”. Mnogo je toga danas u javnome životu što se kosi ne samo s Božjim zapovijedima nego i s naravi čovjeka kakvu je Bog u nj usadio. Nisu li grijesi pobačaja, takozvane istospolne zajednice i sl. izravno protivni ljudskoj naravi?

Ali, vratimo se našoj odgovornosti. Krist nas je pozvao na svetost, pozvao nas je na savršenost. Tu savršenost Krist je posvjedočio svojim životom – u poslušnosti Ocu išao je sve do žrtve života, žrtve na križu za spas čovjeka. Njegov primjer, jedinstven u povijesti, nasljedovali su svojom žrtvom života na mnoge načine brojni naraštaji, neizbrojivo mnoštvo kroz povijest. To su oni vjernici koji su u poslušnosti Kristu uzeli zajedno s njime svoj križ i ponijeli ga kao put spasenja. Ta svetost, to življenje svoje vjere kroz strpljivo nošenje svoga križa, vrlo se rijetko odnosi na neke izvanredne čine. Najčešće to znači kršćanski živjeti svoju svakodnevicu, izvršavati savjesno svoje svakodnevne dužnosti roditelja, djeteta, učenika, radnika, službenika, svećenika, redovnika, redovnice, vojnika i policajca.

Međutim, uprvo taj konkretan vid življenja svoje vjere jest najsigurniji put prijateljstva s Bogom – najsigurniji put svetosti. Iz energije koja se akumulira u takvu životu u Božjoj blizini skuplja se onda snaga i za izvanredne pothvate, podvige kakve su izveli i kojima su svoju vjeru posvjedočili mnogi tijekom našega Domovinskog rata. Što je značila vjera našim braniteljima, nije potrebno isticati. Oni su se okitili krunicom i krenuli u obranu naših najvećih svetinja, držeći se drevnog zavjeta što ga je hrvatski narod učinio preko svoga vladara, da neće tuđe osvajati, a svoje će braniti. Nisu sumnjali u pobjedu. Nisu se plašili i nisu strepili ni pred samom smrću. Ali takvu vjeru i danas svjedoče mnogi izvršavanjem svojih svakodnevnih obveza.

To je, braćo i prijatelji, put i današnjega vjernika katolika. To je put svetosti i danas. To je i naš put vjere na početku 21. stoljeća. To je put na koji je svatko pozvan da bude pribrojen Kristovim učenicima. Drugog puta nema! Kršćanin znači biti kristolik, znači biti drugi Krist! To ujedno znači proći Njegov put i ponijeti i sada i u vječnom životu Njegovu slavu! No to je put i za izlazak iz krize, koja danas posebno pogađa naše obitelji. A što konkretno možemo poduzeti? Vrlo jednostavno – valja oživjeti “Ninski zavjet” iz 1979. godine, koji glasi: “Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi svetu Misu”. Tu je, premda će se nekima činiti naivnom i prejednostavnom formulom, rješenje ne samo naših obiteljskih problema, nego i svih drugih. Pod uvjetom da se posla prihvatimo s vjerom.

Braćo i sestre! Nemojmo se zavaravati – neće nas spasiti nikakve globalne asocijacije ili paktovi. Naša je sudbina doslovce u našim rukama. Stoga se utječemo u Marijin zagovor i molimo: Umnoži našu vjeru, učvrsti ufanje, obrati mila Majčice sve izgubljene. U svjetlu tih misli želim svim vojnicima i policajcima, našim obiteljima i našim braniteljima, invalidima, prognanima, svima koji trpe i teže za mirom i radošću, da im Isus Krist snagom svoga Duha udijeli dar vjere. Sve vas povjeravam zaštiti i ljubavi Trojedinog Boga te zagovoru naše zaštitnice, Isusovoj i našoj Majci Mariji, uzoru vjere. Tako neka bude. Amen.