Draga braćo i sestre, poštovani hodočasnici,
Došli smo danas po petnaesti put, s krunicom u ruci, u naše nacionalno svetište Majke Božje Bistričke:
mi vojnici, kao i oni koji su odgovorni u Ministarstvu obrane i u hrvatskim Oružanim snagama; mi redarstvenici i odgovorni u Ministarstvu unutarnjih poslova i Ravnateljstvu policije; mi branitelji i invalidi, s onima koji su za nas odgovorni u našem Ministarstvu i našim Udrugama; mi iz Vojnoga ordinarijata – dušobrižnici naše vojske i policije; mi vatrogasci, u zajedništvu s ostalim Božjim narodom, praćeni s poštovanjem od delegata Vojnih ordinarijata iz svijeta. Ovdje smo kao Crkva sjećanja, Crkva domišljanja sadašnjeg trenutka i Crkva koja je po vazmenom otajstvu muke, smrti i uskrsnuća Kristova okrenuta budućnosti. O desetoj obljetnici Vojnoga ordinarijata evo nas pred Majkom, kojoj smo u danima, sličnim onima iz vremena proroka Habakuka, vapili i obraćali se pjevajući: “Dom nam čuvaj, Božja Mati, i sinova naših cvijet, tvojom molbom nek se vrati Božji mir na cijeli svijet!”
Upravo na to vrijeme podsjeća nas današnje prvo čitanje iz Knjige proroka Habakuka. Njegove riječi vraćaju nas u onu krvavu prošlost i na početke našega hodočašćenja, prije petnaest godina, u vrijeme agresije na Hrvatsku. Tada smo s pravom vapili zajedno s prorokom: “Zašto puštaš da gledamo nepravdu, zašto da promatramo ugnjetavanje? Pljačka je i nasilje preda mnom. Raspra je, razmirica bjesni” (v. Hab 1,2-3). Bilo je to vrijeme agresije i nasilja. Ali to su bili i dani sebedarja, molitve i ponosa, kada je toliko toga plemenitog izašlo na površinu, kada smo susretali “zrelu mladost” za koju smo do jučer mislili da nije sposobna za osobnu žrtvu, kad smo doživjeli ono tako žuđeno a često uništavano zajedništvo. Bili su to i dani pomirenja. Oni će, zajedno s drugim vrijednostima, morati ostati trajni zalog našega življenja.
Braćo i sestre, dragi hodočasnici! Gdje smo nalazili snagu u tim vremenima, i gdje ćemo je naći danas? Kako se moglo dogoditi da mi, koji smo bili vojno daleko slabiji, pobijedimo u našoj pravednoj obrani? Potrebno nam je danas to ponovno posvijestiti. Jer, nismo li danas tako blizu iskustvu proročkog krika, kada u memoarima onih koji su bili na izvorima događanja u prosuđivanju pravde i rata, koji nažalost nije bio spriječen a moglo ga se spriječiti, čitamo na koji se nepošten način postupalo. Zato, nažalost, imamo pravo sumnjati da se još uvijek nepravedno postupa s ljudima ondje gdje se priziva pravednost, koja bi morala stvarati mir. Zar nam potvrda za to nije i zadnja presuda trojici optuženih za ratne zločine na Ovčari? Pridružujemo se svim građanima, udrugama i institucijama koji takvu presudu smatraju gaženjem i potiranjem pravde i pravednosti, principa na kojima bi trebalo graditi europsku i svjetsku obitelj naroda i država. Izražavamo solidarnost sa svima onima koji trpe zbog te presude, posebice s rodbinom poginulih i ubijenih u herojskoj obrani Vukovara i tragičnim danima nakon njegovoga pada (usp. Iustitia et pax, od 29. rujna 2007.). Odgovara nam prorok: “Gle: propast će onaj čija duša nije pravedna, a pravednik će od svoje vjere živjeti” (Hab 2,4). U vremenima nepravde i pilatovskog pranja ruku “velikih”, nalazili smo u vjeri hrabrost, i danas je nalazimo, jer onima koji Boga ljube sve se okreće na dobro (v. Rim 8,28), poručuje apostol Pavao. Istinita je riječ psalmista: “Da nije Gospodin za nas bio… žive bi nas progutali” (usp. Ps 124,1-3).

Braćo i sestre, dragi hodočasnici!
Zahvaljujući vjeri mi smo opstali. Isus u današnjem evanđelju naglašava da je vjera nužna za stvaranje novoga – Božjeg svijeta, u kojem veličina čovjeka nije u tome što obnaša ovu ili onu dužnost, nego je njegova veličina upravo u tome što je dijete Božje, što po vjeri postaje suradnik Božji. “Vjera je prije svega čovjekovo osobno prianjanje Bogu, istodobno, neodvojivo od toga, jest i slobodan pristanak uza svu istinu što ju je Bog objavio” (KKC 150). Temeljem ove istine vjera nam ne govori samo o Bogu, nego naglašava tko je čovjek i koja je njegova zadaća u djelu spasenja, ne samo osobnog nego i svakog čovjeka. Čovjek po vjeri ulazi u zajednicu onih koji poput njega prianjaju uz Boga. Upravo zato kršćanstvo nije nikakva privatnost, nego Put koji, poštujući svačije uvjerenje, traži u demokraciji pravo na osobno svjedočenje osobne i zajedničke vjernosti Kristu.
U toj vjeri našega kršćanskog zajedništva, upravo s radošću pozdravljam braću u biskupstvu drugih zemalja, kao i braću u svećeništvu. To su: mons. Tom Burns, vojni ordinarij Velike Britanije, mons. Michall Koltun, vojni ordinarij Ukrajine, mons. František Rabek, vojni ordinarij Slovačke s generalnim vikarom i ostalom pratnjom, mons. Eugenijus Bartulis, vojni ordinarij Litve, mons. Walter Wakenhut, generalni vikar, delegat vojnog ordinarija Njemačke s pratnjom, mons. Werner Freistetter, biskupski vikar, delegat vojnog ordinarija Austrije, mons. Jean-Louis Theron, direktor Međunarodnog vojnog hodočašća u Lurd, delegat vojnog ordinarija Francuske, te tajnik Nuncijature u Hrvatskoj Henryk Jagodzinski. Posebno pozdravljam također mons. Želimira Puljića, biskupa dubrovačkog, te mons. Valentina Pozaića, pomoćnog biskupa zagrebačkog, zatim vlč. Tomu Kneževića, ravnatelja Ureda katoličkog dušobrižništva u Bosni i Hercegovini, koji je došao s pedeset svojih vjernika, djelatnika Ministarstva obrane, kao i sve vas braćo u svećeništvu.
Pozdravljam s radošću i Vas gospođo potpredsjednice Vlade, gospodo ministri obrane i unutarnjih poslova, gospodine načelniče Glavnog stožera i gospodine ravnatelju policije, te sve vas ovdje okupljene u vjeri, kao i vas koji u ovom slavlju sudjelujete posredstvom medija.
Vaša prisutnost, braćo u biskupstvu i svećeništvu, daje naslutiti zajedništvo o kojem govori Isus na Posljednjoj večeri: “Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu, koje si mi dao: da budu jedno kao i mi” (Iv 1,11). Očito je da vjera ne samo stvara jedan novi odnos prema Bogu, koji dolazi ususret čovjeku, nego i novi odnos čovjeka prema čovjeku, u kojem prepoznajemo “brata Isusa Krista”. Želeći biti svjedoci te vjere u vojno-redarstvenim snagama, ostajemo zapanjeni kada pojedinci u javnosti ne žele društvo u kojem živimo izgrađivati u etičko–moralnom duhu. Neki društvo i događaje promatraju kroz “crne naočale”, više iznoseći negativnosti u javnost, nego pozitivne pomake u društvu. Zašto se pokušava srušiti povjerenje u sve ono dobro što je učinjeno, proglašavajući vrijeme od stvaranja države nekakvim tamnim razdobljem? Zašto se ne prihvaća ono što primjećuju mnogi ljudi, koji dolaze sa strane i tvrde da smo daleko napredniji od mnogih zemalja koje su ušle u europsko zajedništvo? Očito je da nekima nije stalo do istine, nego do lažne propagande, koja destruktivno djeluje na ljude i u njima stvara pasivnost i žal za nekim prošlim vremenima.
Zato, braćo i sestre, želimo i ovdje naglasiti da nam je na srcu cjelovita istina, da je treba u cijelosti iznositi, kao i sve ono što je pozitivno među nama. Također, Bogu smo zahvalni što nam je darovao one koji se nalaze u Vladi te u ministarstvima obrane i unutarnjih poslova. Oni nam omogućuju da u vojno-redarstvenim snagama, kako izlazi iz Ugovora sa Svetom Stolicom, bez ikakvih privilegija izvršimo zadaću naviještanja Isusa Krista raspetog i uskrslog onima koji to žele. Stoga smatramo hvale vrijednim što su odgovorni za našu Domovinu, doznavši za spomenutu presudu, bili na mjestu stradanja u Vukovaru i molili zajedno s narodom krunicu, tu najjaču snagu naše Domovine, te su istodobno od odgovornih u svijetu odlučno zatražili da se preispita stav međunarodnog suda.
Braćo i sestre!
Mi smo u Vojnom ordinarijatu svjesni da nam je dan golemi milosni dar od Gospodina te veliko povjerenje upravo u ovom našem vremenu. Rado prihvaćamo zadaću, o kojoj nam danas govori apostol u drugom čitanju: “Raspiri milosni dar Božji koji je u tebi” (usp. 2 Tim 1,6). Očito je da apostol Pavao ima pred sobom sliku čovjeka koji je povjerovao Kristu i ušao u zajednicu vjernika. To je čovjek koji shvaća svu odgovornost koja mu je dana za bližnjega. Upravo zato kršćanin je spreman zlopatiti se za Evanđelje po snazi Božjoj (v. 2 Tim 1,8). Božja riječ, koja nam je upućena po apostolu Pavlu, mora nam biti uzor i putokaz “u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu”. Tek zreo vojnik, čovjek i kršćanin jest budućnost Europe i svijeta, jer živeći po vrednotama, etičkim i moralnim, bit će tvorac sigurnosti i mira. To želim istaknuti i naglasiti svim našim vojnicima i redarstvenicima, u vremenu velikih zadaća za koje se spremamo na europskoj i svjetskoj razini.

Dragi moji hodočasnici!
Naše 15. jubilarno hodočašće, kako u Lurd tako i u Mariju Bistricu, pokazuje nam u čemu je snaga hrvatskog vojnika i redarstvenika. U vrijeme Domovinskog rata pokazali smo da nam je snaga u Krunici, u tom Božjem oruđu, koje je kroz povijest pobjeđivalo Zloga. I danas se ponovno želimo učvrstiti u vjeri u Isusa Krista. Povjerimo se i Njegovoj majci, uvjereni da će Hrvatska imati budućnost dok bude uz Krista i dok naš narod bude štovao Mariju kao najizvrsniju svoju odvjetnicu, kako je naglašavao naš Bl. Alojzije.
U toj vjeri gledamo sa sigurnošću u svoju budućnost, jer će nas povjerenje u Isusa Krista ojačati u međusobnoj ljubavi i poštovanju. Samo na taj način možemo u drugome pronaći ono što je pozitivno. To će nam pak biti poticaj da se natječemo u dobru prema Bogu i prema bližnjemu.
Da bismo u tome uspjeli obratimo se, uz ovo naše jubilarno hodočašće, Kraljici Hrvata molitvom koju je izmolio sluga Božji Ivan Pavao II:
“Sveta Marijo, Majko Božja i Majko naša,
sjeti se svih svojih sinova i kćeri,
i priteci nam u pomoć.
Vodi nas na susret s Kristom, koji je Put, Istina i Život.
Isprosi nam od Oca darove Duha Svetoga,
zaštitu od zamki i izbavljenje od zla.
Pomozi nam da u svakoj prilici svjedočimo
o rodnosti ljubavi i istinskome smislu života.
Nauči nas s Tobom zajedno graditi kraljevstvo Tvoga Sina,
Kraljevstvo pravde, ljubavi i mira.
Moli za nas i budi nam zaštitnicom sada i uvijeke.
I Tebi – koja si također
Gospa Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta,
Kraljica Svete Krunice –
povjeravamo danas
sebe, zemlju ovu svu i narod sav hrvatski.”
A posebno sve naše vojnike, redarstvenike, branitelje i invalide. Amen.