Zagreb, (IKA) – O pedesetoj obljetnici prvih diplomanata Instituta za crkvenu glazbu, prvi naraštaj diplomiranih crkvenih glazbenika okupio se u utorak 20. lipnja u kapeli Presvetoga Srca Isusova Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu. U toj prigodi euharistijsko slavlje predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško u koncelebraciji s mo Miroslavom Martinjakom i rektorom bogoslovije mr. Anđelkom Košćakom. Božja je Providnost odabrala bremenito vrijeme komunističkoga bezbožnog sustava, u koje je, po svećeniku, skladatelju, dirigentu, muzikologu i pedagogu Albi Vidakoviću, utemeljitelju Instituta za crkvenu glazbu, posijala sjeme koje je tiho, samozatajno i ponizno desetljećima djelovalo i raslo služeći i njegujući crkvenu i liturgijsku glazbu. „Vi ste djetinje lice Instituta, lice i glas započete povijesti koja traje više od pola stoljeća. Ovdje smo, da bismo zahvalili Gospodinu i ljudima, spominjući se i 1967., kada ste diplomirale, ali i 1963., kada ste upisale prvu godinu. Tada je od 49-ero kandidata upisano 25-ero: trinaest redovnica, deset kandidatica, jedan franjevac trećoredac i jedna laikinja. Diplomiralo vas je petnaestero, a četiri su sestre prešle u vječnost te se nadamo da ih je, zajedno s vašim pokojnim profesorima, Gospodin pridružio zboru i melodijama nebeske slave”.
U homiliji biskup Šaško, povezavši i tumačeći govor o ljubavi i skladu; skladati, ugoditi i usklađivati svoje misli, riječi i djela s Božjom voljom, istaknuo je: „Lijepo je Gospodin posložio da na vaš jubilej čujemo završetak predivnoga petoga poglavlja Evanđelja po Mateju, koje započinje Blaženstvima, a završava Isusovom rečenicom: Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski. Uz to sam Evanđelje i psalam od dana stavio onaj dio Poslanice Efežanima (Ef 5, 15-20) u kojemu je izravan poticaj na povezivanje kršćanskoga života i glazbe, to jest pjevanja: dakle, puno šire od liturgijskoga pjevanja, jer se tiče cjelokupnoga nasljedovanja Krista”, te dodao: „Znamo da sličan poticaj postoji još u Poslanici Kološanima, gdje se također povezuje objava Božje Riječi, mudrost, pjevanje i davanje hvale Bogu: ‘Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama! U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu! I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu!’ (Kol 3, 16-17). Tu se otkriva ona novost nove pjesme koja je zapravo Isus u ljepoti i zahtjevnosti Radosne vijesti koju se može živjeti samo milosnim darom. Sveti Augustin tumači izraz ‘nova pjesma’ tako da ga promatra u svjetlu Isusovih riječi: ‘Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge’ (Iv 13, 34)”.
Biskup je na tragu trostrukoga govora o ljubavi privlačnost, prijateljstvo, agape progovorio i o tri ‘vrste’ glazbe, istaknuvši njihove nosive naglaske, iz kojih ističemo: „Treća je razina analogna ljubavi opisanoj riječju agape. To je glazba ispunjena Duhom Svetim. To je glazba Crkve, a u njoj najodličnije mjesto ima liturgijska glazba. Ona ima sastavnice koje povezuju u zajedništvo, ali njoj zadnji kriterij nije čovjek, niti njegova osjećajnost, niti isključivo estetika, nego otajstvo, Bog koji se objavljuje i koji nam je darovao svoju Riječ i Crkvu. Njegova ljubav pokreće našu ljubav i glazbu te ljubavi, darovanu, nesebičnu, služiteljsku, poniznu, vedru i zahvalnu. Glazba te ljubavi mora imati estetsku vrijednost, jer komunicira otajstvo koje nije banalno, ali vrijednost koja je u svojoj istinitosti svima prisna, jer smo stvoreni sa svojim čežnjama, osjećajima i usmjerenosti prema ljepoti, istini i dobru. Ta je glazba takva jer nas odgaja, poučava, daje nam živjeti iskustvo neizrecivosti koju jedino ljubav preriče”.
I kada bih vas pitao što vas je prije pedeset i četiri godine uputilo na studij crkvene glazbe, možda biste našle neke jednostavne razloge, kao što su: želja poglavarice, potrebe pastorala, odgojno nadopunjavanje, stjecanje korisne vještine, znatiželja. A ipak, ako zavirite dublje, naći ćete se pred pitanjem ljubavi na koje nailazimo svaki put kada govorimo o pozivu i zvanju u Crkvi. „Studirati crkvenu glazbu znači željeti uskladiti se s govorom Crkve; naučiti jedan njezin važan jezik kojim se daruje Otajstvo. Glazbu kao glazbu, kao eros i filiju može se naučiti drugdje i imati glazbenu karijeru, ali govoriti jezikom Kristove ljubavi znači odreći se sebe, služiti drugima, voljeti bez slave i uzvrata, ulazeći kroz vrata vječnosti. Zato ste upisujući taj studij zapravo molile psalamske riječi: ‘Hvalit ću Gospodina sveg života svojeg, dok me bude, Bogu svom ću pjevati’ (Ps 146, 2). Hvala vam za to. Molimo da to nastavi živjeti u našoj Crkvi i u sadašnjim prilikama traženja onoga što Duh, u raznim previranjima, govori našoj Crkvi glede liturgijske glazbe”.
Nakon euharistijskoga slavlja, prve diplomantice Instituta za crkvenu glazbu otišle su na Mirogoj te se pomolile i na taj način zahvalile svojim učiteljima, profesorima i kolegama.