Koncelebrirao je preč. Josip Matanović, župnik Župe sv. Dominika Savija na Koloniji te domaći župnik Božidar Nađ.

Prigodnu homiliju vlč. Dogan započeo je riječima koje je blagopokojni fra Bonaventura Duda uputio svojim studentima, pitajući ih pri tome „možemo li mi kao pojedinci mijenjati ovaj svijet u kojem živimo”.

„Ako vi mislite da ne možete mijenjati ovaj svijet i ako ja mislim da ne mogu promijeniti ovaj svijet onda ste i vi ja sada na krivome mjestu“, citirao je vlč. Dogan. „Trebamo li mi zaista mijenjati ovaj svijet, kakav je naš svijet u stvarnosti? Nama je postao drag taj virtualni internetski svijet jer tamo možemo pobjeći u naš svijet, tamo možemo biti ono što mi želimo. Često bježimo iz naše svakodnevice jer mislimo da će naši problemi tako nestati, ali gdje god idemo mi uvijek nosimo sebe, a to nam je možda i najveći problem. Ovaj svijet je baš za mene, ovo vrijeme nije zlosretno, nego blagodatno za mene jer me Bog stavio upravo ovdje i ako me On stavio upravo ovdje, onda je ovo vrijeme najbolje za mene. …Bog stvara samo iz jednog jedinog razloga – zato što je dobro. Ne treba mu drugi razlog“, kazao je vlč. Dogan.

Potom je istaknuo kako je Bog zaista uvjeren da činimo ovaj svijet boljim i da mi zapravo ne trebamo bježati od svoje svakodnevice, nego se po uzoru na svetoga Roka, kojemu u onome vremenu kuge, nije bilo nimalo lako, trebamo suočiti sa stvarnošću. „Sveti Rok je vrlo rano ostao bez roditelja i morao je vrlo brzo odrasti te tako preuzeti sve obveze na sebe. Vrlo brzo suočio se i s teškom bolesti kuge od koje je i sam obolio, ali nije sjedio i kukao, prodao je sve što je naslijedio od svojih roditelja i posvetio se bolesnima. Bio je zapravo liječnik i duše i tijela. Sveti Rok je prihvatio svoju svakodnevicu, nije mislio na sebe i tako je zapravo bio blagodat drugima. To su zapravo sveci, oni koji spuštaju nebo na zemlju, Božju ljubav i dobrotu. Upravo je to činio sveti Rok”.

Svoje razmišljanje vlč. Dogan završio je rekavši figurativno da je Bog svakome dao komadić krede u boji, ali ne da ju držimo negdje u ladici i da dopustimo da ovaj svijet postane siv, nego kako bi izašli u ovaj svijet i obojili ga Božjim bojama, Božjom ljubavlju poput svetog Roka. „Ovaj svijet je stvoren za nas i u njemu smo pozvani živjeti kao Božja djeca, spuštati nebo na zemlju i tako učiniti ovaj svijet boljim, ljepšim, humanijim baš po uzoru na svetog Roka”, zaključio je.

Na kraju misnoga slavlja uslijedila je svečana procesija s kipom svetoga Roka i svijećama, oko župne crkve, a kip su nosile četiri župljanke odjevene u svečano slavonsko narodno ruho. Nakon procesije vjernici su se vratili u crkvu, gdje je uslijedila završna molitva te himan pohvale Presvetom Trojstvu „Tebe Boga hvalimo“, a potom i završni blagoslov.