Zadar, (IKA) – Poruka sv. Benedikta, oca benediktinskog reda i europske kulture i civilizacije trajna je poruka čovjeku, tražitelju mudrosti života, poručio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa na misnom slavlju koje je u petak 11. srpnja, na spomendan sv. Benedikta, zaštitnika Europe i oca monaštva, predvodio u crkvi Sv. Marije u Zadru kod zadarskih benediktinki. To je najstarija samostanska obitelj u Hrvatskoj, u kojoj je trenutno 19 koludrica. Lice Benediktova samostana rađa se iz jedinstva prihvaćene slobode ići za Kristom, iz poslušnosti i podložnosti volji Božjoj, iz strogosti i slatkoće monaškog života, siromaštva i milosti, nutarnje borbe i mira, želje i nutarnjeg zadovoljstva, rekao je nadbiskup Prenđa, upitavši nosi li vrijednost benediktinskog samostana oznaku sadašnjosti ili prošlosti; što ona može značiti za našu duhovnu budućnost. Svi se dive i cijene dugu i bogatu prošlost samostana, materijalne tragove. “Ali to je premalo. Benediktinske zajednice imaju neporecivu i neizrecivu vrijednost svjedočenja živog Boga koji ih je okupio i želi po njihovim žrtvama i molitvama biti otkriven i ljubljen; da ljudi koji dolaze i susreću te redovnice osjete potrebu traženja Boga koji daje smisao vjeri, životu, križu i smrti. To je istinski duhovni i trajni doprinos ovom svijetu. To je smisao svega što jesu i što žive”, rekao je nadbiskup Prenđa. Pozvao je na molitvu da koludrice vjerno žive svoj monaški poziv i da im Gospodin pošalje novih zvanja, kako bi drevno stablo sv. Benedikta bilo plodno životom, molitvom, radom i u budućnosti.
Zbunjeni i umorni svijet treba ljude koji će evanđelje ostvareno u životu navijestiti i posvjedočiti kao program života; to je bila poruka i monasima koje je okupio sv. Benedikt u 6. st. i monahinjama koje je okupljala sv. Skolastika, poručio je nadbiskup. Benediktinski samostani ostavili su velike znakove vjere i kulture u svim zemljama svijeta, no sad se prilike mijenjaju. “Benediktinski samostani ne moraju danas biti žarišta poljodjelstva ili zanatstva kao onda. Ne moraju prvotno biti žarišta kulturnog stvaralaštva, velike opatije iz koje su se širila umijeća ljudskog duha. Danas monaštvo razmišlja i pita kako se po vjeri življenog Boga pokazati svijetu. Poslanje i zadatak nije lak. Premda je odijeljeno od svijeta, monaštvo i samostani nisu daleko od njega. Iznutra uzimaju svu njegovu muku. Poslanje nije lako, jer monaški ideal se utjelovljuje u konkretnim zajednicama čiji članovi dolaze iz istog, bolesnog društva, koje treba skrb. Tražeći da preuzmu na se napore i umore svijeta, da pobijede napasti i razobliče laži svijeta, monaške zajednice postaju znak osporavanja stila modernog života bez Boga. To ljude uznemiruje, ali ih istovremeno i privlači i plaši svojim radikalizmom”, poručio je zadarski nadbiskup. Istaknuo je da su monasi, potaknuti željom traženja Boga u svom životu i novoj Europi koja je nastajala kroz burna događanja seobe naroda, imali ideal slušati Božju riječ, unijeti je u svoje srce, mijenjati sebe. “Držeći Božje zapovijedi udarali su temelj duhovnosti Europe i novoj civilizaciji koju su vidjeli s temeljima molitve i rada. Moli i radi bila je i ostala mudrost svih stoljeća do danas, kako bi se izgradio čovjek i osigurala Božja nazočnost u civilizaciji”, poručio je nadbiskup Prenđa.
U trajnom traženju Apsolutnog sastoji se dinamični i asketski vid monaškog života. To traženje nosi sa sobom iskustvo patnje, trpljenja, trajnog izlaženja ili odvajanja i odricanja u čežnji za punim gledanjem Božjeg lica. “Za to je potrebno trajno silaženje u sebe, svoju nutarnju šutnju, prepoznavanje i odstranjivanje iz sebe svih zapreka za puno sjedinjenje s Bogom, već na zemlji, u nutarnjem zrenju njegove miline”, rekao je zadarski nadbiskup, istaknuvši da je pred popustljivošću i relativizmom ključ za lice monaškog života ljubav, apsolutna ljubav prema Kristu koji je Put, Istina i Život. “To je ono što u Pravilu piše kao glavni zakon života monaha i koludrice: Ništa ne pretpostaviti ljubavi Kristovoj. To je Benedikt tražio od monaha onda i danas. Iz tog primata proizlazi sve drugo, pravilo života, Konstitucije, zavjeti”, poručio je nadbiskup Prenđa. Upozorio je i na gnosticizam, napor i napast ljudskog uma da sam, svojim ljudskim silama, protumači svijet i Božji govor čovjeku. Molimo da se ne umorimo u traženju Božjeg lica, poručio je nadbiskup Prenđa; važno je pohranjivati u sebi Božje zapovijedi, što znači naći Božje znanje. “To je veliki zadatak i napor. U zemljama tzv. kršćanske civilizacije brojna su nastojanja da se iz javnog života ukloni sve što podsjeća na Boga… Nisu poželjni ni znakovi koji upućuju na Boga: Božji hramovi, zvonici, kapelice. Uklanjaju se križevi u školama i dvoranama gdje su bili desetljećima, jer, kažu: Ne smijemo vrijeđati ljude drugih uvjerenja. Živimo u višenacionalnom i višekulturalnom svijetu, pustimo te posebne želje. Sve je jednako, sve se može povezati. Tako govore. A na kraju svega je ipak samo jedno u pitanju: treba li Bogu dopustiti vidljivu prisutnost u svijetu?” upitao je nadbiskup Prenđa. Istaknuo je da puno toga ipak nije moguće ukloniti: znakove kršćanske prisutnosti u kulturi, neizbrisivo obilježenoj povijesnim ulaskom Sina Božjeg u svijet. “Kršćanstvo je na velikim prostranstvima svijeta ostavilo Božje tragove. I to ostaje trajno. K tome, svi živi znakovi, svi kršćani jesu poseban znak, svaki kršćanin je znak Božje nazočnosti u svijetu”, poručio je nadbiskup Prenđa.