Proslava sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika župe Švica i posveta novog oltara

Biskup je u prvom dijelu propovijedi predstavio život sv. Ivana Krstitelja, sveca za kojeg je Isus rekao, da je ‘najveći od sviju koji su rođeni od žene’. U drugom dijelu istaknuo je značenje oltara u crkvi.

Crkva danas slavi rođenje Ivana Krstitelja. Roditelji su ga izmolili od Boga kad su bili u poodmakloj dobi. Dakle, Ivanovo začeće i njegovo rođenje najavio je sam anđeo Gabrijel. Ivan je bio čovjek pun Božjeg Duha, pun Boga. U susretu dviju trudnica, Ivan, kao plod Elizabetine utrobe zaigrao je od radosti. Iz ovog možemo iščitati kako je važno da majke koje u sebi nose dijete, nose i Boga u svom srcu, da dijete bude zaštićeno Bogom od majčine utrobe. Svaka majka koja s ljubavlju nosi svoje dijete u utrobi osjeti igranje tog djeteta. Kako je žalosno kada neka majka to ne osjeća, nego dijete želi odstraniti iz svoje utrobe, oduzeti mu život, rekao je biskup.

Budućnost svakog djeteta zavisi ponajprije od odgoja koji će mu se pružiti, od ljubavi koju će mu dati, od vrijednosti koje će usaditi u njegovu dušu. U tome je najveća roditeljska odgovornost, ali i svih drugih s kojima to dijete dolazi u kontakt. Za svako dijete posebno je važan odgoj u vjeri, rast u spoznaji da je Božje dijete, da postoji Bog koji ga voli, kojega uvijek može moliti pomoć i od kojega nikada neće biti ostavljeno. Roditelji su oni koji, pored biološkog života, prenose djeci i dio svoje duše, svoju vjeru i Boga.

I kada je Ivan započeo svoje poslanje tj. pripravu puta Gospodinu, mnogi su pomislili da je on uistinu, Ilija za koga su svi vjerovali da treba doći i pripremiti „dan Jahvin velik i strašan“, kako je najavio prorok Malahija. Ivan se ljudima pokazao kao prorok silan na riječi i na djelu. Za sebe kaže: ‘Ja sam glas koji viče u pustinji: ‘Pripravite put Gospodinu.’ Ivan sebe stavlja u drugi plan, a u prvi plan stavlja Isusa te reče: ‘Među vama stoji netko koga vi ne poznate. Ja mu nisam dostojan odriješiti sveze na obući.’ Ovdje se očituje sva Ivanova veličina: on se maksimalno ponizio da što više istakne Isusa. Zbog toga će ga Isus nazvati najvećim od sviju koji su rođeni od žene. Božji kriteriji razlikuju se od naših: u Božjim očima velik je onaj koji se zna poniziti, tko je skroman, istaknuo je biskup Križić.

Nažalost, za ljude našeg vremena veliki su oni koji imaju puno novca, bogati, imaju političku moć i vladaju. Osobe skromnijeg stanja, koje ne zauzimaju neko uvaženo mjesto u društvu, bez obzira na njihovo poštenje, dobrotu požrtvovnost, velikodušnost, svetost, najčešće se ignorira, upozorio je biskup.

Ivan Krstitelj upućuje na očekivanog Mesiju. Isus mu je došao na krštenje koje se davalo za oproštenje grijeha, ne zato što bi imao kakav grijeh, nego da od Ivana baštini starozavjetnu baštinu i proslijedi je u novozavjetni slijed događanja, rekao je biskup.

Pod ovom misom posvetit ćemo novi oltar u ovoj župnoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja. Oltar je središnji dio ili srce svake crkve. Oltar nije dio nekog crkvenog namještaja, nego oltar predstavlja samoga Isusa. Svećenik na početku i na završetku misnog slavlja uvijek ljubi oltar. To je poljubac Isusu, izričaj ljubavi prema Isusu i čini to u ime cijele sabrane zajednice.

U vjeri, gotovo svih naroda, oltar je mjesto na kojem su narod i svećenici prinosili različite žrtve Bogu, bilo životinjskog bilo biljnog podrijetla. Žrtva se stavljala na oltar kao prinos Bogu, a onda se od te žrtve davao dio obitelji koja je tu žrtvu prinijela. Po blagovanju te žrtve, od Boga posvećene, osobe su dolazile u jače zajedništvo s Bogom. Tako je bilo tijekom cijele ljudske povijesti, od prvih ljudi Kajina i Abela pa nadalje.

I u Starom zavjetu oltar je predstavljao Boga i po tome oltar posvećuje sve prinose koji se na njega stavljaju. To je u hramu najsvetije što postoji. Zato su ljudi u Starom zavjetu podizali oltare ili žrtvenike na mjestima Božjeg ukazanja, ili posebnih Božjih intervenata. Bog je to mjesto posebno posvetio, a onda oltar predstavlja Božju prisutnost na tom mjestu. Ljudi, dolazeći oltaru, dolazili su k Bogu. Zato su na oltar prinosili svoje darove Bogu.

S Isusom su prestale žrtve tog oblika, jer se sam Isus prikazao Bogu kao žrtva za spasenje ljudi i slaveći euharistiju na oltaru, vjernici blaguju samoga Isusa i tako imaju, ne samo poseban odnos s Bogom, nego Boga primaju u svoje srce, u svoju nutrinu. Za drugim oblicima žrtve vjernici više nemaju potrebu. Isus je postao žrtva, on je i veliki svećenik koji sebe prikazuje Bogu, ali on je i oltar.

Isus je, slaveći prvu euharistiju sa svojim učenicima, upotrijebio kao oltar običan stol za blagovanje. Tu na tom stolu, na tom oltaru, Isus daruje učenicima sebe, svoje tijelo i svoju krv. On tu anticipira svoju žrtvu na križu. Zato i u misi imamo poseban odnos između oltara i križa, jer je i na jednom i na drugom ista žrtva: Isus. Križ je uvijek, ili uz oltar ili na oltaru. Isus i križ su jedno. Isus i oltar su jedno. Zato se kod posvete oltara, pri mazanju svetim uljem, pravi pet znakova križa koji označavaju pet Isusovih rana na križu. Isus je oltar na kojem on prikazuje Bogu sebe kao žrtvu, ali je Isus i oltar na koji mi prikazujemo sebe Isusu, kao i sve druge za koje molimo, koje Isusu prikazujemo kada dođemo u crkvu. Na naš dar Isus uzvraća svojim darom, s darom samoga sebe.

To je značenje oltara koji danas posvećujemo, u kojemu sigurno, ima i vaših priloga, odnosno vaše ljubavi. Isus vam neće ostati dužan. Nemojte nikada dopustiti da ovaj oltar, koji je podigla vaša vjera i vaša ljubav, bude prazan, da na njemu nema vaših prinosa, odnosno, vaših molitava, vaše zahvalnosti Bogu, vašeg srca, zaključio je biskup Križić.

Koncelebrirali su preč. tajnik i kancelar Mišel Grgurić, domaći župnik Mile Rajković, župnik Kompolja, Brloga i Vratnika don Anđelko Kaćunko i župnik Križpolja, Jezerana i Stajnice fra Juro Marčinković. Pjevao je župni zbor uz glazbenu pratnju Hane Marinić. Nacrt za oltar dao je župnik Rajković, a izvođač radova bio je kamenoklesar Tomislav Marincel.

Na kraju mise domaćin župnik zahvalio je biskupu za predvođenje misnog slavlja i posvetu kamenog oltara. Dvije župljanke u narodnim nošnjama predale su biskupu na dar, uime župljana, košaru domaćih proizvoda. Biskup je potom, svima zahvalio, čestitao im svetkovinu i imendan onima koji ga slave.