Zagreb, 15. 8. 1997. (IKA) – Mlada župa sv. Maksimilijana Kolbea u sjevernom zagrebačkom prigrađu Bijeniku proslavila je 14. kolovoza blagdan svoga zaštitnika. Misna slavlja u prijepodnevnim satima slavili su župnik na Ksaveru, franjevac trećoredac, fra Vice Blekić i župnik župe slavljenice fra Đuro Hontić. Svečano večernje euharistijsko slavlje predvodio je križevački vladika Slavomir Miklovš, zajedno s desetak svećenika, među kojima su bili provincijal franjevaca konventualaca fra Ljudevit Maračić, dekan zagrebačkog Dekanata sjeverozapad mons. Danijel Labaš, rektor grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu mr. Nino Kekić te više svećenika iz samostana Svetoga Duha i susjednih župa. Na misi je propovijedao don Živko Kustić koji je, govoreći o životu sv. Maksimilijana, koji je poginuo spašavajući život oca jedne obitelji, istaknuo veliko značenje prihvaćanja žrtve iz ljubavi prema drugima, napose prema obitelji i narodu.
Nakon misnog slavlja i ophoda oko župne crkve s upaljenim svijećama, predstavljeno je drugo izdanje životopisa sv. Maksimilijana Kolbea “Dragovoljac bunkera gladi”, pisca don Živka Kustića.
U uvodnom je djelu fra Ljudevit Maračić govorio o povezanosti hrvatskih franjevaca konventualaca s Maksimilijanom i njegovim pokretom “Vojske Bezgrešne”. Vjerničku udrugu “Vitezova Bezgrešne” osnovali su još 1936. godine tadašnji župnik na zagrebačkom Svetom Duhu fra Ambroz Vlahov i fra Srećko Auer nakon susreta s o. Maksimilijanom. Udruzi je, kao i ostalim katoličkim ustanovama, poslije rata zabranjeno javno djelovanje, ali ona je potajno nastavila živjeti u sjemeništu franjevaca konventualaca. Godine 1954. na zahtjev mnogih svećenika i vjernika objavljen je prijevod životopisa “Marijin apostol – Maksimilijan Kolbe” poljske spisateljice Marije Winovske. Don Živko Kustić prije 30 godina započinje u “Glasu Koncila” pisati seriju članaka koji su zatim bili sabrani i objavljeni u knjizi “Dobrovoljac bunkera gladi”.
Don Živko Kustić istaknuo je da je to njegova prva knjiga rekavši da je “u njoj izrečeno i ono što hrvatski narod nije smio reći o vlastitom mučeniku, Božjem sluzi Alojziju Stepincu” te da je “Božja providnost uvijek davala Katoličkoj Crkvi likove mučenika koji su primjer svima da se ugledaju u žive svece u njihovoj ljubavi prema Crkvi i prema vlastitom narodu, pa i uz cijenu brojnih žrtava”. Govoreći o knjizi, dr. fra Bonaventura Duda, posebno vrijednim je ocijenio njezinu “kratkoću, živost i zanimljivost”, upozorivši da je pisana poput scenarija za napeti film.