Breznica Đakovačka, (IKA/TU) – Blagdan sv. Male Terezije proslavljen je u nedjelju 1. listopada u Karmelu sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj svečanim euharistijskim slavljem koje je predvodio prof. dr. Ivica Raguž, dekan KBF-a u Đakovu. U homiliji dr. Raguž istaknuo je tri dimenzije Terezijina duhovnog života: tamu, obraćenje i zajedništvo.
Premda mnogi očekuju i zamišljaju Karmel kao mjesto idile, svjetla i savršenstva, bez križeva, žrtava i tame, propovjednik je uputio da je karmelska duhovnost, između ostaloga, duhovnost tamne noći i žrtve, a Karmel mjesto borbe i tame. Uspoređujući Tereziju s njezinim uzorom i zaštitnicom sv. Ivanom Orleanskom, velikom francuskom sveticom koja je u srednjem vijeku spasila svoj narod od Engleza, propovjednik je istaknuo da je i Terezija bila ratnica, da je s velikom spremnošću na mučeništvo i patnju ulazila u boj zbog Isusa Krista.
Podsjetivši zatim kako duhovni pisci vele da su „monasi i monahinje osobe u stalnom ratu, boju protiv đavla i njegovih zavođenja, i da njihove borbe pridonose Gospodinovoj pobjedi u cijelome svijetu”, rekao je da „karmelićanke na nevidljiv način pomažu kršćanima u stalnoj borbi s navalama napasti ovoga svijeta”. Primijetio je da Mala Terezija ide još jedan korak dalje i „ni sada nema mira u nebu jer smo mi u nemiru, pod utjecajima, napadima đavolskim i ona nas zagovara, ona se moli za nas. Toliko nas ljubi da je spremna žrtvovati svoj nebeski mir zbog nas! Pozvani smo poput Male Terezije i Ivane Orleanske biti ratnici. Vjera je ozbiljna stvar. Vjera zahtijeva tamu. Ne možemo doći do svjetla, do zajedništva s Bogom bez ozbiljne borbe, suprotstavljajući se navalama zla do krvi, kako veli sv. Pavao”.
Druga misao na koju je uputio prof. dr. Raguž jest obraćenje. Iz Terezijina opisa vlastitog obraćenja: „Osjetila sam kako mi je ljubav ušla u srce, dobila sam potrebu da zaboravim sebe i da drugima ugađam, i od toga trenutka postala sam sretna”, zaključio je da je za sreću na kršćanski način potrebno zaboraviti sebe, staviti drugoga u središte, drugome ugađati, a ne misliti na sebe i svoje ostvarenje kako nam govori ovaj svijet. Ohrabrio je nazočne da poput Male Terezije postanu „plijen Božje ljubavi i vesela žrtva koja pripada Bogu”. Kao treću misao propovjednik je istaknuo da je Mala Terezija, upravo zahvaljujući prolasku kroz tamu, žrtvu i obraćenje, bila „svetica zajedništva, djetinjeg duha, razigranosti. Nema istinske radosti, istinskih ruža koje mogu procvjetati bez trnja!”, ustvrdio je, a Svetičinu razigranost oslikao zgodom: „Znala je nekad pokucati na svetohranište i pitati: Gospodine, jesi li ti tu? Ako smo maleni, djetinjega duha, na neki način nismo opterećeni svim onim što se događa u nama i oko nas. Tko je malen, djetinjega duha, razigran u Bogu taj može lakše podnositi i patnju i muku, može dopusti Gospodinu da ga On nosi”.
Tumačeći na kraju misnoga slavlja poruku ruže, koje je potom blagoslovio i podijelio okupljenim vjernicima, dr. Raguž rekao je da je ruža, s kojom se u ikonografiji najčešće povezuje Mala Terezija, simbol procvjetalog života, simbol Blažene Djevice Marije i svih osoba i svetica koje idu za tom ružom. Terezija nas poziva „da ne gledamo trnje već darovane ruže. To je svrha: da drugi ljudi kad nas susretnu ne vide u nama stalno kuknjavu, muku, trnje, već da ih obradujemo ružama svoje duše: ružom nevinosti, ružom čistoga tijela i duše, ružom djetinjega duha, ružom potpune predanosti, ružom nevinoga pogleda”, poručio je predvoditelj misnoga slavlja.
Liturgijsko pjevanje animirale su karmelićanke. Dok su vjernici primali blagoslovljene ruže, sestre su pjevale pjesmu Moj mir i radost čije je stihove napisala sama Svetica, a uglazbio o. Kamilo Kolb. Blagoslovljene ruže brojni štovatelji Male Terezije ponijeli su u svoje obitelji i župe u Đakovo, Široko Polje, Osijek, Vinkovce, Sontu, Levanjsku Varoš, Breznicu i okolna mjesta.