Zagreb, (IKA) – Zagrebačka župa Svete obitelji proslavila je u nedjelju 31. prosinca svetkovinu župe. Svečano euharistijsko predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško u koncelebraciji s mons. Zlatkom Korenom, preč. Vjekoslavom Meštrićem, o. Draganom Majićem i domaćim župnikom Ivicom Zlodijem, koji je biskupu zajedno s predstavnikom Župnoga pastoralnoga i ekonomskoga vijeća izrekao riječ dobrodošlice.
Uvodeći u slavlje, biskup Šaško je ukazujući na činjenicu da se ova župna svetkovina podudarila s posljednjim danom u građanskoj godini „te tako očituje veliku duhovnu vrijednost, jer nam ne govori samo o prostoru i najdubljim međuljudskim odnosima, nego nam snažnije govori i o vremenu, vraća nas na istinu da život na zemlji svakoga čovjeka odražava početak u otajstvu obitelji i roditeljstva, oca i majke, te se taj naš život zaključuje odražavajući povezanost s obitelji”. Podsjetio je, kako se slavljem Svete obitelji „ne kani tek isticati obiteljske vrjednote i krjeposti kao korisne i dragocjene za društvo, nego se u njoj odražava velika Božja obitelj – Crkva. Pred nazaretskim zajedništvom triju osoba svaka obitelj pozvana je osvježiti svoj poziv – da bude znak i jezgra najveće i trajne novosti: vječnoga zajedništva s Bogom”.

U osvrtu na misna čitanja, u homiliji je biskup Šaško naglasio kako ona ne govore izravno o Svetoj obitelji. „Govore nam zapravo o vjeri: o vjeri Abrahama i Sare, o vjeri onih koji su iščekivali Gospodina, Onoga koji ima doći. I vidjeli su ga, ali samo kao čudesni znak. U svjetlu vjere danas gledamo i govorimo o Svetoj nazaretskoj obitelji i općenito o obiteljima, jer u tome svjetlu vjere vidimo svoje obitelji. Ovdje smo kao sinovi i kćeri, očevi ili majke, kao dio obitelji. Otajstvo Božića, utjelovljeni Sin Božji ne govori mi samo kao pojedincu, nego mi govori u određenome okviru, ozračju, odnosima; govori mi u obitelji kakva ona jest, a ne kakva bi trebala biti.”
Upozorio je, kako je pogrješno ono motrište koje Svetu obitelj vidi kao neku katoličku inačicu obitelji koje se susreću u promidžbenim nestvarnostima: obitelj kao mjesto bez poteškoća; sklad u kojemu se svi vole i poštuju, pomažu i žive nesebičnost. „Takve su obitelji istinska čuda za koja treba zahvaljivati, ali život – dobro znamo – pokazuje razne nijanse, a obitelj je danas u istinskoj kušnji napetosti, lomova, dvojba, udaraca i rana. Baš u tome ima mjesta za vjeru, za otajstvo, za prepoznavanje Božje prisutnosti. Zato Sveto pismo pokazuje stvarne živote muževa i žena, počevši od Abrahama, koji u sebi sažima čovjeka vjere koji je razočaran Bogom i prigovara mu: ‘Čemu mi tvoji darovi, kad ostajem bez poroda… nisi mi dao potomstva…’ Drugim riječima: Abraham je ljut i predbacuje Bogu: Tvoja je krivnja što imam probleme. Što ćeš mi dati da bude drukčije? Nad tim pitanjima čujemo i pitanje apostola koji Isusu kažu: Mi smo sve ostavili i pošli za tobom. Što ćemo dobiti?” U tom duhu je istaknuo kako je to i pitanje naših suvremenika, a neko od njih obuhvaća i naša životna pitanja. „Zar ne čujemo ili ne osjećamo u sebi odjek sličnih pitanja suvremenika: Čemu koristi biti vjernik; koji je smisao odlazaka u crkvu; zašto se vjenčati, graditi obitelj u skladu s kršćanskim naukom? Koja je svrha pokušati živjeti prema zapovijedima, biti pošten, ako je već ideal svetosti predaleko? Bože, što ostaje od tvojih obećanja? Treba li smatrati pametnijima, razboritijima, boljima, one koji su se uvijek znali prilagoditi, koji su živjeli lukavo, bez imalo iluzije o važnosti vjere; koji su potpuno zanemarili ono što se kaže u crkvi? Što je koristilo biti vjeran suprug ili supruga, a na kraju sam ostao sam ili sama? Zašto odbiti kraće putove, prečace; zašto ne prihvatiti jednostavnije načine, koje bi ionako ljudi razumjeli i koji danas izgledaju poželjnima?” Umjesto odgovora na ta pitanja, propovjednik je rekao: „Zato Božja riječ danas u središtu ima glagol ‘vjerovati’, povjeriti svoj život Bogu, imati u njega pouzdanja. To povjerenje dano Kristu izraženo je u povjerenju danom svome suprugu ili svojoj supruzi, roditeljima, djeci. Time se gradi zajednički život, nastavljanje zajedničkoga puta, pokušaj ponovnoga biti zajedno, ustrajnosti polazeći od Božjega zajedništva s nama, u njegovoj Riječi, u otajstvu njegove prisutnosti, u sakramentu koji živimo u euharistiji i koji susrećemo u jaslicama”.
Nadalje, je posvijestio kako nam je Sveta obitelj nadahnuće, njoj se preporučamo i molimo, jer u njoj „susrećemo snagu i ljepotu u tome što njihova uzajamna ljubav crpi snagu iz pouzdanja u Boga. Oni najjasnije potvrđuju da ne postoji ljubav koja nema izvorište u Bogu. Bog je njihova snaga i utjeha u istim neprilikama i dvojbama kakve i mi susrećemo”.
Pouzdavajući se u Boga, možemo se pouzdati i jedni u druge, graditi ljudsku naklonost i ljubav, tako osjetljivu i ranjivu; graditi na Onome koji nas je prvi ljubio. Poput Marije i Josipa možemo u srcu čuvati riječi koje čujemo, razmatrati događaje i otkrivati im smisao u svjetlu dolaska, u Božjega Sina ne samo među nas ljude, nego je nama darovan i u nama živi. Naš spomen, naš um, naši osjećaji i predodžbe, mogu vidjeti, slušati, snagom vjere dodirnuti tu prisutnost i od nje živjeti. Božja riječ nam objavljuje darovanost; današnji dan nas upućuje na darovanost, na ponizno prihvaćanje Božjega plana, a mi uporno želimo graditi na svojim projektima, pravima, umišljenostima, naglasio je biskup Šaško.
Na kraju homilije potaknuo je vjernike na molitvu za obitelji. „Neki će bukom i blještavilom htjeti pokriti težinu proteklih mjeseci; neki će pogled, želje i nadanja usmjeriti prema vatrometu. A kršćanski je nebo gledati u ljudima oko nas, zahvaliti Gospodinu za nebo u nama. I tek kad se božanski sjaj primijeti u očima bližnjih, tada će se vidjeti u svemu drugome, pa i u tami iskušenja prošlosti i sadašnjosti. Tada ćemo ga naći u svojoj Hrvatskoj, u darovanim ljudima, u snazi obitelji. I postat će nam jasnije zašto se neprijatelji naše domovine i kršćanske kulture obrušavaju baš na obitelj. A mi ne zaboravimo dar vjere, oslonac vjere, ljepotu vjere. Za nju večeras u zahvalnim molitvama pronađimo mjesto i njome prigrlimo ljude koji nas vole i koje volimo”.
Prije blagoslova, biskup je uputio još jedan poticaj vjernicima: „U ovaj dan pokušajte unijeti ljepotu susreta u obitelji, ljepotu molitve za članove obitelji koji možda nisu s vama, u ljepotu zajedništva Crkve i župe. Neka bude prisutna molitva jednih za druge i u onim trenucima koji su teški, i oni koji su pogođeni različitim nevoljama znaju da se netko moli za njih, da se moli župa, da se mole vjernici i onda kada jedni druge ne poznaju. U toj ljepoti zahvaljujemo i za dar ove župe Svete Obitelji koja u našemu Zagrebu uvijek vraća pogled i srce na ono što je lijepo, ljudski prepoznatljivo, toplo, ali ponajprije od Božjega dara, Njegove milosti i naše otvorenosti za taj dar”.