Požega, (IKA) – Na svetkovinu Gospodinova uskrsnuća, 5. travnja, biskup Antun Škvorčević predvodio je središnje euharistijsko slavlje u požeškoj katedrali zajedno sa svećenicima i đakonima iz biskupijskih središnjih ustanova i župe sv. Terezije Avilske. U pozdravu nazočnima, među kojima su bili i saborski zastupnik Zdravko Ronko, zamjenik ministra zdravlja Marijan Cesarik te požeški gradonačelnik Vedran Neferović biskup je čestitao Uskrs, rekavši da je Isusovo uskrsnuće najradosnija vijest u svijetu ispunjenom nasiljem, ratovima, siromaštvom, beznađem i smrću. Istaknuo je da je Isus Krist jedina realna nada čovječanstva te je potaknuo nazočne da otvore prostore svojih nemoći njegovoj preobražavajućoj snazi.
U homiliji biskup je utemeljio svoj govor na naviještenoj Božjoj riječi te je upozorio vjernike da ne postoji prikaz Isusova uskrsnuća koji se zbio kao događaj u povijesti naše zemlje jer je on nadpovijestan ali da je vjera put kojim se pristupa takvoj stvarnosti i postaje njezinim dionikom. Kazao je da je u tom smislu paradigmatski Ivanov evanđeoski ulomak o Magdaleni, učeniku Petru i Ivanu na praznom Isusovu grobu koji su utvrdili znakove položenosti njegova tijela u grob, “vidješe i povjerovaše”. Pripomenuo je da grčka riječ eiden, koja je korijenski vezana za riječ ideja, svjedoči da se ne radi o jednostavnom “vidjeti” očima, nego o procesu koji je dublji, kojim čovjek dohvaća stvarnost iznad njega, koje su mu “pale na pamet” – ne kao vlastiti domet – nego kao dar. Istaknuo je da je upravo to vjera, utemeljena na nekim uvidima stvarnosti i uma ali u konačnici dar Božji. Da bi potkrijepio svoja polazišta, biskup se osvrnuo na prvo čitanje iz Djela Apostolskih gdje sv. Petar naviješta Isusa u kući stotnika Kornelija, sažimajući u nekoliko poteza Isusov život od krštenja na Jordanu do smrti, da bi zaključio lapidarnom tvrdnjom “Bog ga uskrisi” i opisao s jedne strane stvarnost a s druge neuhvatljivost događaja u njegovoj onostranosti, koja nije bila dokraja shvatljiva niti u njegovim očitovanjima učenicima, pa ni onda kada su s njime jeli i pili, da bi Petar zaključio svoj govor tvrdnjom “Tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha” i tako ulazi u zajedništvo njegova života.
Biskup je istaknuo kako suvremeni čovjek duboko osjeća potrebu izdignuti se iz svoga svijeta označena najtežim negativnim očitovanjima i koji konačno završava u smrti te sve poduzima na gospodarskoj, znanstvenoj i drugim razinama da bi promijenio tu svoju sudbinu. No, ustvrdio je sa sv. Pavlom u današnjem drugom čitanju iz Poslanice Kološanima da je s obzirom na naše ograničene mogućnosti najrealnije tražiti svoju preobrazbu i konačni smisao u mogućnostima Božjim, posvjedočenima za nas u Isusu Kristu te težiti – ne za zemaljskim – nego za nebeskim, jer je naš život u punini skriven s Kristom u Bogu. Stoga je, nastavio je biskup, mudar onaj čovjek koji uz pomoć Božju nastoji rasti u vjeri i otvara se energijama uskrslog Gospodina te postaje osposobljen pobjeđivati u svom vlastitom životu ono što je zemaljski nemoćno i svjedočiti u ovome svijetu ono što je Božanski moćno, njegovu pobjedu nad zlom i smrću.
To je kao najljepši zadatak shvatila sv. Terezija Avilska, zaštitnica požeške katedrale o čijoj 500. obljetnici rođenja slavimo ovaj Uskrs. Biskup je potkrijepio ovu tvrdnju navodom iz svoje uskrsne Poruke te je kazao: “Svojom velikom znatiželjom i tragalačkom upornošću sv. Terezija je otkrila da nam je Bog u Isusu Kristu otvorio mogućnost novoga čovjeka utemeljena u njegovoj posvemašnjoj ljubavi koja se utjelovljenjem započela ostvarivati u malenosti, prolaznosti, trpljenju te konačno u smrti. Oduševila se Isusovim malim putom, duboko zavoljela njegovo čovještvo, sjedinjavala je s njime svoje nemoći i patnje, svakodnevno nastojala biti posvema njegova u ozračju molitve, pokore i žrtve te živjeti od snage njegova Duha. Ona je duboko razumjela da Isus poput pšeničnoga zrna bačena u zemlju ‘umire da ne umre’, umire kako bi pobijedio život, kako bi donio bogat plod, te je prihvatila umiranje samoj sebi, svojoj sebičnosti, opredijelila se za siromaštvo i život za druge u želji da u njoj pobijedi Isusov ‘za čovjeka’. U jednoj svojoj pjesmi nakon svakoga stiha ona kao refren ponavlja to svoje opredjeljenje: ‘Umirem da ne umrem’. Svoju fizičku smrt smatrala je korakom prema konačnoj stvarnosti, vidjela ju je kao ‘vrijeme da krenemo’. U smrti je konačno postala dionicom preobraženoga i proslavljenoga čovjeka. Na njoj se ostvario Božji naum o čovjeku pa je s pravom nazivamo Velikom sv. Terezijom. Pozivam vas da i vi u svojoj svakodnevici učinite tako”, rekao je biskup.
Uskrsnoj svečanosti u požeškoj katedrali dao je veliki doprinos katedralni mješoviti zbor koji je svojim višeglasnim skladbama i pučkim popijevkama pomogao nazočnima da uzdignu duh do nebeskih stanja kojima po pozivu pripadamo a u uskrsnuću Kristovu smo onamo smješteni.