Procesija ipak nije održana zbog kiše. Ta odluka nije čin ljudske komocije i obzirne poštede ljudi u hodanju po kiši, nego je izraz potrebe čuvanja i velike odgovornosti za sakralnu vrijednost Svetoga Trna, dragocjenog relikvijara, crkvenoga ruha i predmeta u svečanoj procesiji te drevnog baldahina od tkanine pod kojim je Trn ulicama Paga nakon mise trebao pronijeti nadbiskup Puljić.

„Relikvija Svetog Trna kojega su benediktinke šest stoljeća čuvale u zidinama svoga samostana, slavljenom misom i procesijom ponovno se izlaže javnom štovanju“ rekao je mons. Puljić, koji je u propovijedi još uvijek spominjao procesiju, nadajući se da će se moći održati. Podsjetio je da se 1935. g. velikom svečanošću i pobožnošću svečano proslavila 500. obljetnica dolaska te relikvije u Pag, kada je misu predvodio apostolski administrator, šibenski biskup Jerolim Mileta.

Kišu koja je padala u večernji sat narod je protumačio riječima: I samo Nebo plače zbog Svetoga Trna koje je krvarilo glavu našega Spasitelja, a opet je pred očima puka i u javnom liturgijskom čašćenju. „Trnova kruna nas podsjeća na Isusa koji je pravi istinski Kralj. Pred njim će se prignuti sav svemir. Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima! Ono što su rimski vojnici mislili bijaše slika o dvjema Kristovim službama: Sluga patnik (Iz 53) i zarobljeni Mesija – Kralj (Otk 19). Isus je podnio boli, poniženja i sramotu umjesto nas. Krist nas je po svojoj neizmjernoj savršenoj žrtvi oslobodio od svega prokletstva i grijeha. Trnova kruna je svega toga simbol“ rekao je paški župnik i dekan don Gašpar Dodić na početku mise, istaknuvši da su „brojni ljudi upravo po patnji otkrili svoj životni stav. Štoviše, po njoj su došli do vjere i imali su duboki smisao za svoju patnju. Krist nas i danas po iskustvu patnje više obogaćuje i milosno nas jača. Ako smo s Njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, srast ćemo i po sličnosti uskrsnuću njegovu“, rekao je don Gašpar.

Župnik Dodić podsjetio je da se proslava javnog čašćenja Svetog Trna odvija u sklopu dva velika jubileja u župi: 700. obljetnice dolaska sestara Benediktinki u Pag i 775. godina od prvog zavjeta Pažana Majci Božjoj od Staroga Grada. „Jedinstveni je to događaj, ne samo za Pag već i za cijelu domovinu Hrvatsku“ rekao je don Gašpar, dodavši da i nadbiskupovo predvođenje „časne svečanosti obnove petostoljetne procesije sa Svetim Trnom u Pagu“ potvrđuje „važnost svete relikvije i vjerničkom narodu pokazuje dostojanstveni, uzvišeni, svečani i dostojni značaj koji štovanju Isusove muke pripada“.

S osobitom radošću župnik Dodić pozdravio je paške benediktinke, koje „pobožno i sa strahopoštovanjem“ čuvaju i časte Sveti Trn. „Želim odati svoje i svih Pažana duboko poštovanje i priznanje, važnoga i veličanstvenog prinosa koje su časne sestre benediktinke davale kroz duga stoljeća, kao što i danas neumorno daju životu Crkve općenito i Paga, oblikovanju duhovnosti, civilizacije i kulture“ rekao je župnik Dodić. Pozdravio je subraću svećenike, časne sestre franjevke, paške župljane, vjernike župa otoka Paga i sve hodočasnike, gradsko poglavarstvo na čelu s paškim gradonačelnikom Antom Fabijanićem, drage goste, osobito članove Viteškog reda Svetog Groba Jeruzalemskog koje je predvodio Claude Grbeša, magistralni delegat za Hrvatsku.

Svaka sveta misa obnova je Isusove muke, smrti i uskrsnuća, rekao je mons. Puljić na početku slavlja, naglasivši da nas „relikvija Svetoga Trna uvodi u otajstvo mise koja je nekrvno obnavljanje Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Otkupljeni smo Isusovom predragocjenom krvlju, mukom i uskrsnućem. Nismo bili dostojni tako visoke cijene. Slabi smo, grešni i potrebni su nam njegova milost i njegovo milosrđe. Relikvija Svetoga Trna podsjeća na muku našega Gospodina Isusa Krista“ rekao je mons. Puljić. „Drago mi je da se obnavlja tradicija javnog čašćenja Svetog Trna koji je više od 500 godina nazočan u zajednici benediktinki, pogotovo jer je vezana uz svetu relikviju Svetog Trna kojim je Isus bio mučen i ponižen. Ali Trn u uskrsnom vremenu podsjeća nas da nije sve završilo na kalvariji. Na kalvariji jest bio tragični završetak i smrt Isusa Krista, ali smo svjedoci da je Isus pobijedio grijeh i smrt“ rekao je nadbiskup. Nakon komunističke zabrane prije 75 godina, „to javno čašćenje ponovno se obnavlja željom naroda, benediktinki, župnog vijeća, župnika i svih koji su zainteresirani. Značaj relikvije je u tome da je to opipljivi znak nečega što se davno dogodilo. Zahvalni smo Bogu što u Pagu postoji relikvija Svetog Trna pred kojom su stari Pažani padali na koljena kada bi prolazila njihovim ulicama“ rekao je mons. Puljić.

Relikvija Svetog Trna uvodi nas u teški trenutak Isusovog života kada su ga izrugivali, pljuskali, na kraju stavljajući mu trnovu krunu, rekao je nadbiskup. Ta nas Relikvija vraća u korizmeno vrijeme i sve petke u korizmi kada slušamo o Križnom putu Sina Božjega kojega su ljudi osudili te je nadbiskup potaknuo na pokajanje zbog naših grijeha po kojima smo i mi u ovom vremenu sudionici Kristove osude i razapinjanja.

„Relikvija Svetoga Trna govori o muci, patnji, boli, smrti i uskrsnuću o kojem osobito razmišljamo u danima po Uskrsu. Glavni junak te muke jest Sin Božji koga su, da mu se narugaju, okrunili trnovom krunom. Isusova drama uznemiruje ljudsko srce ali i nameće brojna pitanja. Pred našim očima redaju se predstavnici različitih zvanja i staleža: mogućnici, suci, vođe stranaka, bogataši, intelektualci, dvorani, građani, vojska, narod, sluge, služavke, muškarci i žene, pojedinci i društvo. Opisani događaji davno su se zbili, a njihova jeka i danas se čuje! Ne samo jeka, već i akteri su tu. Svi smo mi opisani u toj strašnoj drami muke i stradanja našega Gospodina! I mi smo Gospodina osudili svojim grijesima, prekršajima, nesmotrenim ponašanjem. I ja sam doprinio toj patnji. I ja sam sudjelovao u tom strašnom procesu! I mi smo Gospodina osudili svojim življenjem i ražalostili svojim ponašanjem“ upozorio je nadbiskup Puljić, istaknuvši da smo „u napasti ustvrditi da se Isusov prijekor ‘Puče moj, što učinih tebi, ili u čem’ ožalostih tebe’ ne odnosi na nas, nego na ljude onoga vremena koji su Isusa mučili i razapeli.

„A mi smo, muški i žene, bili aktivni sudionici u tom procesu. Osobito muškarci koji su ga teretili i osudili. Muškarci su ga izdali preko učenika Jude, osudili preko političara Pilata, preko Petra zatajili te po vojnicima mučili i razapeli. To je ta naša jadna muška uloga u njegovoj muci i umiranju“ rekao je nadbiskup Puljić, dodavši da je „olakšavajuća okolnost“ u obranu muškaraca Josip iz Arimateje koji je Isusa položio u grob. Zamolivši Isusa da muškarcima udijeli oproštenje za njihove grubosti, vrijeđanja i psovke, nadbiskup je rekao da i žene iz našeg naroda i vremena spadaju u puk kojega Isus „opetovano zove na odgovornost“.

Glasovi žena „nadjačavali su sve, pa se ni Pilat ni Kaifa nisu usudili drugačije razmišljati, osim suda i razapinjanja“ rekao je mons. Puljić. U obranu žena naveo je ženu Pilata koja ga je pokušavala nagovoriti da oslobodi Isusa. „Veronikinim rupcem pokušale smo obrisati tvoje iznakaženo lice, a preko pobožnih žena koje su te pratile do Golgote, oplakale smo tvoju muku i stradanje“ rekao je mons. Puljić, zamolivši Isusa da ženama oprosti grijehe zavođenja, nečednosti, svadljivosti, zavisti, ogovaranja i klevete, „da neizmjerna vrijednost njegove svete krvi ne bude za nas izgubljena“.

Zaključno je nadbiskup Puljić izrekao molitvu raspetom Otkupitelju: „Dok iskazujemo štovanje relikviji Svetoga Trna kojim su mučili Tvoju svetu glavu, srce nam treperi, a naš razum i volja zaključuju: ‘Ne bismo nikada htjeli biti Jude koji tebe, Isuse, našeg Spasitelja, prodaju za mizerne škude. Isto tako, ne bismo željeli ponavljati Petrovo iskustvo koji se preklinjao da te ne pozna. A s tobom je tri godine drugovao i upijao tvoje riječi. Ne bismo htjeli biti lažni svjedoci koji te terete svojim iskazima ili se naći među svjetinom koja urliče: ‘Raspni ga, raspni, krv njegova na nas i našu djecu’. Strašno“.
Tim liturgijskim obredom čašćenja Svetoga Trna, „htjeli bismo ponizna srca i raskajana duha naći se u društvu pozitivnih osoba, osobito u društvu satnika i s njime ponavljati njegove divne riječi: ‘Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!’“ zaključio je nadbiskup Puljić, koji je na kraju mise s koncelebrantima poljubio Relikvijar Svetog Trna.

S. Benedikta Halilović, priora ženskog benediktinskog samostana sv. Margarite u Pagu, zahvalila je na potpori Gradskom poglavarstvu Paga i zadarskom nadbiskupu Puljiću za obnovljenu pobožnost. „Značajno je kako je u službenom kalendaru Zadarske nadbiskupije zabilježen taj paški blagdan koji je potvrđen još 1788. g. od Kongregacije za obrede Svete stolice, da je Sveti Trn autentičan s Kristove trnove krune. Od 1445. g. slavio se u samostanu i gradu Pagu blagdan Svetog Trna. Vitezovi Reda Svetoga groba jeruzalemskoga za obljetnicu opstojnosti samostana preuzeli su trajno pokroviteljstvo nad relikvijom Svetog Trna. Potrudimo se, stoga, ostati na duhovnoj i moralnoj straži kako bi se održali na visini naših kršćanskih predaka. Čestitajući svima proslavu presvete relikvije Trna Kristova, slavu nad slavama svega kršćanskog svijeta, želimo pohvaliti vaše poštovanje kršćanskih svetinja i pučke pobožnosti čija tradicija seže još od najranijih vremena apostola Tita i Pavla kod nas u Dalmaciji“ rekla je s. Benedikta, istaknuvši da je obnova pobožnosti Svetog Trna kruna jubileja netom proslavljenog sedamstoljetnog postojanja paškog benediktinskog samostana.

Promociji procesije sa Svetim Trnom koja se u Pagu održavala pet stoljeća, od 1445 do 1945. g., uvelike je doprinio i povjesničar dr. Miroslav Granić. „Sretni smo da smo u gradu Pagu vidjeli manifestaciju žive vjere vjerničkoga puka prema svetinji koju je htjelo uništiti ono što nije sveto. Štovanje Svetoga Trna se obnovilo, svjedoci smo da Bog živi!“ poručio je dr. Granić. Među hodočasnicima je bila i Adriana Pandža s obitelji koja je samo radi proslave Svetog Trna u Pag došla iz Mostara. „Kad sam prvi put vidjela o Svetom Trnu u medijima, ja sam to iščitavala dva puta, ne vjerujući u činjenicu da tako nešto postoji i da to dosad nikad nije bilo ni u kakvom medijskom prostoru. To me jednostavno fasciniralo. Kad smo ušli u crkvu i vidjeli već izloženi Sveti Trn na oltaru, prvo su mi pale na um riječi proroka Izaije: ‘Nema u njemu sjaja ni ljepote’. Ali ima nešto što te jednostavno baca na koljena i sve to osjetiš. Misno slavlje je bilo veličanstveno. Benediktinke imaju posebnu karizmu, osjećamo njihovu radost za sve to što su iznjedrile, u tišini i skrovitosti kroz sve ove godine i sada objelodanile za sve nas, da i mi sada znamo za relikviju Svetoga Trna i da je možemo častiti“ rekla je Adriana Pandža.

Na dolazak Svetoga Trna u pašku zbornu crkvu svečano su se oglasila crkvena zvona župne crkve Marijina uznesenja. Pola sata prije početka mise u zbornoj crkvi, puk je molio slavna otajstva krunice. Nakon mise, svećenici i puk okupili su se oko glavnoga oltara u zbornoj crkvi na kojemu je na sredini oltara cijelo vrijeme tijekom mise bio postavljen Sveti Trn te su prisutni zajedno pjevali drevni himan Svetoj kruni: „O trnova kruno slavna, naša diko štiti nas, o svetinjo naša davna, oku vjere divno l’ sjaš! Opaki te spleli ljudi, nosio te Isus Spas, nada naša tebe žudi, pomozi nas u zli čas… Silom čudne moći tvoje, Grad naš čuvaj, brani nas, i mi ćemo hvale tvoje, rado pjevat na sav glas“.

Nakon ponovne završne zborne molitve pred relikvijom, promicatelj čašćenja Svetoga Trna, paški sin don Dario Tičić, župnik zadarske župe Uznesenja BDM, uzeo je relikvijar Svetoga Trna i vratio ga u pratnji puka u ophodu u samostansku crkvu Navještenja Marijina kod benediktinki. Tu ga je položio na glavni oltar, a nakon završne molitve, opatica paškog samostana s. Bernardica Badurina u bijelim rukavicama odnijela ga je u njihovu klauzuru gdje benediktinke čuvaju Sveti Trn skoro šest stoljeća, u kapeli gdje svaki dan mole časoslov. I u tom trenutku svečano su zvonila zvona benediktinske crkve Navještenja Marijina, završno pozdravljajući zaključenu svečanu proslavu Svetoga Trna. Pjevanje na misi predvodio je paški župni zbor, za orguljama je bio Anthony Buljanović.

Za tu su proslavu izvan svoga samostana izašle paške koludrice, koje su bile u procesiji ispred Svetoga Trna, kada je ninski župnik Božo Barišić prenio relikvijar iz samostanske u zbornu crkvu, nepuni sat vremena prije početka mise u zbornoj crkvi. Koludrice su sudjelovale i u misnom slavlju gdje ih je osobno pozdravio nadbiskup Puljić.

U prigodi proslave, paški samostan sv. Margarite i paški župni ured izdali su dvije spomen sličice s prizorom Svetog Trna. Na poleđini jedne sličice je tekst Himna Svetoj Kruni, a na drugoj kratka molitva Bogu u spomen Muke našeg Gospodina, uz antifonu ‘Iziđe Isus s trnovim vijencem, u grimiznom plaštu’. Navodi se da je fra Ivan Tutnić s hodočašća u Svetoj Zemlji donio svojoj sestri koludrici Mariji u njihov rodni Pag tu dragocjenu relikviju, na Marijino monaško posvećenje u paški samostan 1443. g., a rimska Kongregacija za obrede odredila je da se svake godine Sveti Trn časti 4. svibnja.