Brlog, (IKA) – Proslava zaštitnice župe Brlog – Pohoda BDM (Elizabeti) – u subotu 28. Svibnja protekla je u ozračju radosti i lijepog raspoloženja “na oba stola” – i u crkvi, i tijekom druženja na pučkom veselju poslije mise. Koncelebrirano euharistijsko slavlje vodio je mons. Milan Šimunović, a suslavitelji su bili otočki župnik i dekan mons. Tomislav Šporčić, duhovnik slijepih i slabovidnih don Jure Ladišić te kompoljski i brloški župnik don Anđelko. Mons. Šimunović u propovijedi je sadržaj blagdana povezao s teškoćama svakodnevnoga života i župe Brlog i cijele Hrvatske.

U situaciji, prepunoj pitanja i problema s obzirom na našu budućnost, sve više smo skloni kukanju ili prepuštanju nekoj čudnoj ‘sudbini’. Pritom na Boga, koga smo inače ‘smjestili negdje u visine – u nebesa’, sve manje računamo, u uvjerenju da je i On od nas ‘digao ruke’. Ako bi kršćani nastavili tako dalje razmišljati, očito bi to bilo porazno. Jer, kao prvo, Bog nije samo nekoć pohodio u Isusu ovaj svijet, već je trajno među nama, ne dakle negdje izvan našega života.
Uostalom, to je zajamčio Mariji preko anđela Gabrijela koji joj je došao navijestiti da će začeti po Duhu Svetom i roditi Spasitelja svijeta – Emanuela, “Boga među nama”. Nadahnuta Božjim Duhom to je osjetila i Elizabeta kada joj je rođakinja Marija došla u pohod da joj pomogne, njoj staroj ženi koja je imala roditi budućega Ivana Krstitelja, Isusova preteču. I zato je Mariju nazvala “blagoslovljenom među ženama” jer je povjerovala anđelu i prihvatila suradnju u spasiteljskom Božjem planu…
U susretu dviju rođakinja, Marije i Elizabete, dogodilo se pravo čudo, radost koju je Bog pripremio svijetu. Zaista, Bog čovjeku uvijek priprema velika iznenađenja, samo se očekuje da čovjek surađuje, poput Marije i Elizabete… Drugo je pitanje odnosno naše je problem što mi često odgovaramo “ne”, i upravo zato nestaje “volje za život”, nema radovanja, a naši susreti, kojih je sve manje jer se ljudi zatvaraju u sebe, ne rađaju nadom već ostaju prazni. I ako smo “kušani Božjom odsutnošću” morali bismo se pitati: tko je koga napustio – Bog nas ili mi njega?
Očito je problem u ovome drugome. A kad se udaljimo od pravoga Boga, onda se pojavljuje niz “bogova” (imanje, novac, karijera, sebičnost, pomodarstvo, sve do vrijednosne anarhije), koji nas praktički zarobljuju, sve dotle da ‘gubimo tlo pod nogama’. I zato nema volje za život, pa i među mnogim našim starijima koji ‘životare’ uz svoje ‘šparhete’ i koji, premda imaju mnogo slobodnog vrjemena, nemaju više volje ni za molitvu…
I zato se ne treba čuditi što se i mladi ne opredjeljuju za život, za brak i potomstvo, sve do gubljenja volje za istinske međuljudske odnose. Jer, otuđujući se od Boga udaljavamo se i jedni od drugih pa tako i naše crkve, kao mjesta okupljanja s Bogom i hrabrenja za život, postaju prazne…
Nije to slučaj samo s Brlogom, premda se to ovdje sve više osjeća. I makar je sve manjebrojnija, i ova brloška župa, iako u ‘kontekstu’ miješanoga stanovništva, ipak bi imala vjerničke šanse kada bi se i postojeći vjernici više okupljali. Međutim, nažalost, već dugi niz godina morale su se nedjeljne mise smanjiti na ‘dvaput mjesečno’, a na pomolu je situacija da i to postane neodrživo sa šačicom vjernika. Stoga, ako je mještanima, katolicima, stalo do vjere, a to znači i do mjesta okupljanja odnosno do ove jedne od najljepših crkvi u ovome kraju, onda bi se morali drugačije postaviti i zamislili “kako dalje”…
Nema sumnje da mnogi očekuju da i novi gospićko-senjski biskup, zajedno sa svećenicima, više u prvi plan stavi, osobito u nekim sredinama, ‘spašavanje katoliciteta’, duhovno uzdizanje naroda, pitanje okupljanja i navještaja vjere. Nije li vrijeme da se župljanima, svakoj kući, postavi izravno pitanje o opstojnosti dijela naših župa, pa i ove župe, jer to nije samo župnikovo pitanje? Jesmo li kršćani ili nismo, treba li i ova župa svećenika i crkvu, makar su župljani prilično ‘razbacani’, a oni iz Hrvatskoga Polja po tradiciji više okrenuti prema Kompolju? Međutim, ni po koju se cijenu ne smije dogoditi da ova župa zamre, to više što ima još toliko kršćana-katolika koji bi mogli održavati njezinu opstojnost.
U isto vrijeme, veličina i ljepota crkve upućuje na mogućnost njezina većeg korištenja, a to je i poticaj na razmišljanje o nekim povremenim okupljanjima na dekanatskoj razini – od susreta bolesnika, mladih i dr., i u ovoj župi i u drugima, tako da svaka ima neku posebnost, a svi zajedno sve što je svima potrebno. U svakom slučaju, ubuduće će trebati nove svijesti i svećenicima i drugim vjernicima da se više “umreži” djelovanje župa, pojača međusobna potpora i vjernika i svećenika također prigodom ovakvih ‘zborova’, kako bi se na novi način jačala vjera i krijepila nada…
Nije li i za brlošku župu, ali i za ostale naše župe, krajnje vrijeme da se više počne “misliti na Boga”, a time i na svoju budućnost? Hoće li se dogoditi da se krivnjom vjernika počnu “zatvarati crkve”, a da se svećenika treba samo kao “ukrasnog grobara” na sprovodima? Nešto se svakako mora promijeniti, da nam se ne dogodi tragedija kao u nekim europskim zemljama gdje su biskupije, zbog nemogućnosti održavanja prostora koji “više nikome ne trebaju”, prisiljene prodati crkve, koje se poslije pretvaraju u restorane ili čak zabavne prostore…
U međuvremenu je i onaj manji dio vjernika – Isus je govorio čak o “dvojici ili trojici koji su sabrani u njegovo ime” – pozvan na jaču ustrajnost, ali u prvom redu je ovo poziv evanđeoskom “malom stadu” da se ne obeshrabri. Čestim okupljanjem, pa i u ime ‘onih odsutnih’, svjedoči se o Božjoj prisutnosti u ovoj demografskoj i “duhovnoj pustoši”… Nije li vrijeme za veće otvaranje, za pohode jednih drugima, poput Marije Elizabeti, da naši vjernici jedni druge hrabre i međusobno “jačaju moral”, da gaje vjeru u život na ovim tako divnim prostorima naše Gacke doline!? – zapitao se mons. Šimunović. “Kršćani, ‘na noge’ – vratite se Bogu, jer će inače sva naša ‘životna trka’ biti uzaludna ako se podložimo lažnim bogovima ‘podzemnoga svijeta’, nekih anonimnih igrača, koji na razne načine truju i rastaču naše hrvatsko i katoličko tkivo, šireći neslogu i netrpeljivost od ‘vrha politike’ do obitelji i susjedstva. Marija i Elizabeta nas pozivaju da se otvorimo radosti koju Bog nudi u Isusu Spasitelju, jer to je jedini put ne samo da ‘preživimo’, nego i da imamo ‘život u punini’, da životno uspijemo, konkretno da budemo u vjekove spašeni!”, istaknuo je propovjednik, te pozvao na molitvu “ovim dvjema svetim ženama, koje danas slavimo, posebice Mariji – da nas vodi Isusu, da nas uči izdržljivosti u životnim kušnjama, koje nas taru i žele u nama ugušiti životnu nadu. I, što je najvažnije, da ustrajemo u vjeri da je Bog s nama, da želi s nama ‘dijeliti našu sudbinu’, podržavajući u nama živu vjeru da možemo uspjeti. A toga nema bez nedjeljnog okupljanja s uskrslim Isusom, na misi!”
Na kraju mise svima je zahvalio župnik Anđelko Kaćunko, te potaknuo da ta misa bude poticaj za potpuno oslanjanje na Boga – koji već u Starom zavjetu kaže: “Ako se na me ne oslonite, održat se nećete!” . Poslije blagoslova zbor je vjernicima “darovao” još tri pjesme, od kojih su u dvjema Dragan i Tomica Kranjčević te župnik don Anđelko sudjelovali sviranjem na tamburi, za što su zajedno sa zborom dobili srdačan pljesak.