Svetište sv. Nediljice u Vrani u nedjelju pohodile su tisuće hodočasnika iz svih krajeva Zadarske nadbiskupije koji su sudjelovali na zavjetnoj svetkovini sv. Nediljice koja se slavi prve nedjelje u srpnju.

Središnje svečano koncelebrirano slavlje za vanjskim oltarom u perivoju toga drevnog svetišta u blizini Vranskog jezera predvodio je mons. Zgrablić.

U Vrani se uvijek može vidjeti i doživjeti kako hodočasnici svih generacija, predano i na koljenima, osvjedočeni u uslišanja kroz stoljeća, mole zagovor sv. Nediljice, želeći se „nasititi utjehom i nasladiti okrepom“, kako je uvidio i predslavitelj.

Utjehu i okrepu mnogi u Vrani nalaze i u sakramentu ispovijedi kojem vjernici pristupaju tijekom cijeloga dana. U jednoj od kamenih ispovjedaonica u vranskom masliniku na raspolaganju za ispovijed bio je i mons. Zgrablić, želeći u potpunosti proživjeti sakramentalno pastirsko iskustvo u susretu s brojnim vjernicima koje je i osobno pozdravljao u susretima.

Osobitost svetkovine u Vrani je da je pohode cijele obitelji, roditelji s djecom. Upravo je vrijednost i potreba ispravnog vrednovanja obitelji bila važna tema u propovijedi nadbiskupa Zgrablića.

Potaknuvši sve da budu kruh za obitelji, koadjutor je rekao: „Njiva na kojoj raste i sazrijeva naše zrno života je obitelj kao zajednica muškarca i žene koja je po Božjem planu i činu stvaranja usmjerena na rađanje i odgoj djece. Obitelj je najbolje mjesto i najplodnija zemlja na kojoj osoba treba sazrijeti u divan klas. Kao što su zrnu pšenice da postane klas potrebni dobra zemlja, čist zrak i kiša u pravo vrijeme, tako je svakoj osobi potrebna dobra i zdrava obitelj, bistra i iskrena vjera te požrtvovna i bezuvjetna ljubav.“

Vjernicima je postavio pitanja kako bi ih naveo na preispitivanje vlastitih obiteljskih odnosa.

„Koliko su naše obitelji zajednice života i ljubavi, koliko su hrana naše radosti, kolijevke i škole života? Koliko su naše obitelji ranjene sebičnošću, nerazumijevanjem, individualizmom? Koliko su naše obitelji postale ‚hoteli‘ u koje povremeno navraćamo, a ne dom u kojem osjećamo sigurnost i zaštitu, u kojem se njeguje ljubav, nježnost, toplina i međusobno poštovanje? Koliko trpljenja, suza i boli, neprospavanih noći prouzrokujemo jedni drugima upravo u našim obiteljima? Koliko teških rana nosimo u srcu zbog povreda koje su nastale i nedostatka ljubavi u našim obiteljima?“, upitao je mons. Zgrablić.

„Naše društvo i vrijeme ne vrednuju dovoljno obitelj. Iskrivljuje se istina o obitelji da bi se moglo manipulirati čovjekom. Često se u obiteljima primjećuje nezdravi filiarhat. To znači da glavnu riječ u obitelji ima dijete i sve je njemu podređeno. Postavljamo se kao gospodari života koji odlučuju tko se smije roditi, a kome se može bez ikakve odgovornosti prekinuti život. Starost, bolest i invalidnost kao da postaju teret društvu, smetnja u obitelji i gubitak smisla života. Promoviraju se individualizam, hedonizam, ‚slobodna‘ ljubav, ljubav kao užitak bez obveze, odgovornosti i požrtvovnosti“, upozorio je propovjednik.

Istaknuvši da živimo u društvu koje često „niječe smisao, bît i vrijednost kršćanskog očinstva i majčinstva“ te se suočava s gubitkom autoriteta očinstva i majčinstva, mons. Zgrablić je rekao da se „niječu vrijednosti naše naravi, biti muškarac i biti žena“.

„U snažnom potresu koji ranjava i ruši mnoge obitelji i mnoge živote, nastaju velike štete za Crkvu i društvo, obitelji i pojedinca. Pozvani smo utemeljiti i graditi obitelji na čvrstim i sigurnim temeljima Evanđelja. Ako ne prihvatimo Kristov pogled na svijet i Boga kao obitelj Presvetog Trojstva na čiju smo sliku i mi stvoreni, nemamo ispravan pogled na obitelj“, poručio je mons. Zgrablić. Istaknuo je da „ljubav u obitelji ima svoj izvor u Bogu“.

U svjetlu poruke naviještenog Evanđelja, „Žetva je velika, ali radnika malo. Molite, dakle, Gospodara žetve, da radnike pošalje u žetvu svoju“ (Lk 10,2), nadbiskup je rekao da je obitelj zrelo polje za žetvu.

„U obiteljima nedostaje istine, Boga, molitve i Isusovih radnika. Temeljnog veza obiteljskog zajedništva – ljubavi nema bez istine. Ljubav bez istine, bez Krista, svodi se samo na strast, narav, užitak“, ustvrdio je predslavitelj.

„Naša narav, iako Božji dar, nema kapaciteta da nas uzdigne u nadnarav i tako ispuni smislom našu dušu. Kada narav prosvijetlimo Istinom – Evanđeljem, naš život se uzdiže u Božje, vječno i neprolazno“, poručio je mons. Zgrablić.

Govoreći o molitvi, zadarski nadbiskup koadjutor rekao je da možda u obiteljima ne nedostaje radne snage, ali zasigurno nedostaje molitve i Isusovih radnika.

„Moliti znači biti u Božjoj blizini, provesti vrijeme sa sijačem dobrog sjemena. Pripremati njivu dobrog srca da dobro sjeme u njemu raste. Moliti znači primiti kišu Božje milosti u pravo vrijeme i pustiti Duhu Svetom da svojom snagom, a da i sami ne znamo kako, raste naša duša i u konačnici donese plod, postane klas, kruh, ljubav za druge“, poručio je okupljenim vjernicima.

Propovjednik je upozorio kako „naše vrijeme ljubav najčešće svodi na osjećaj, afektivnost. Naši su osjećaji promjenjivi, nestalni, podložni raznim utjecajima. Znamo reći jedni drugima: ‚Ništa ne osjećam za tebe. Ne volim te.‘ Eto razloga za rastavu braka. Isusova ljubav nije takva. Isusova ljubav je izbor, stav života, opredjeljenje, prihvaćanje Božje volje da nas ljubi usprkos našoj zloći.“

Božja ljubav nije promjenjiva. Bezuvjetna je i vječna. Takvu se ljubav treba živjeti. Savršeno se ljubi ako se ljubav u rađa iz korijena u Bogu – rekao je mons. Zgrablić.

„Ljubav koja nema izvor u Bogu prazna je emocija koja traži sve jače stimulanse i dušu ostavlja pustiju i praznu“, upozorio je.

Potaknuvši vjernike da gledaju na svijet Kristovim očima, mons. Zgrablić je rekao da Isus na ovaj svijet gleda kao na žetvu.

„Isus ne promatra svijet s prezirom ili negativno. Isus gleda na čovječanstvo kao na polje puno zrelog klasja. Za Isusa je svijet nešto jako dobro, spremno da postane kruh, hrana, za obitelj, Crkvu i društvo. Čovjek je klas pun potencijala s kojim Gospodin želi nahraniti ovaj gladni svijet. Naš život je dobro sjeme Božje ljubavi koje treba ubrati u ovom svijetu. Zrno Božje ljubavi zasađeno u nama krije velike mogućnosti koje ima naša duša. Dobro koje činimo bližnjemu, prema prijateljima i neprijateljima, kvalitetna je hrana za rast u bogati klas našeg života kojem se Bog raduje“, poručio je propovjednik.

Govoreći o Božjoj riječi, mons. Zgrablić je rekao da je ona hrana vjernika i „treba postati naše tkivo, naše ruke, naše oči, naše srce i život. Nije dovoljno da Božju riječ čujemo. Ona mora postati naše misli, naši osjećaji, naša opredjeljenja i izbor, naš pogled na svijet. Hraneći se Isusovom riječi, rastemo i razvijamo se u našoj autentičnosti i cjelovitosti.“

Isusov srp je križ, a žetva, plod – ljubav.

„Isus nam je na križu pokazao i darovao Božju bezuvjetnu ljubav. Bog je spreman za sebe založiti svoga jedinog ljubljenog Sina. Toliko si dragocjen u Božjim očima. Toliko vrijediš u Božjim očima. Prihvati tu Božju ljubav u svoje srce. Ona omogućuje da postaneš kruh, da doneseš rod života. Pridruži se žrtvi ljubavi na križu, budi kruh za druge, a najprije za svoju obitelj“, potaknuo je koadjutor Zgrablić.

Nadbiskup je poželio da obitelj bude put posvećenja.

„Neka ti sve služi da živiš za Boga. Živeći za Boga istinski živiš za sebe, posvećuješ sebe, postaješ sličniji i bliži Bogu. Tako postaješ član obitelji Presvetog Trojstva. Nešto važnije, veće i uzvišenije u životu ne možeš postići. Tako ćeš postati blagoslov za svoju obitelj. Ako si neradnik, zemlja će ti rađati korovom. Nećeš se razviti u klas nego u drač i svojim trnjem ćeš biti bolan i neugodan sebi i svakom tko ti se približi. Ako ne moliš i ne umireš sebi, ako ne ljubiš kako nam je Krist pokazao, osušit će se tvoja duša i postat ćeš pšenično zrno koje ostaje samo, bez ploda“, upozorio je zadarski koadjutor.

Nasuprot takvom duhu, sv. Nediljica je primjer zrna koje je donijelo obilat plod i rod. Istaknuvši kršćansku zrelost mlade 16-godišnje mučenice Nediljice – Domenice, mons. Zgrablić je rekao kako je sv. Nediljica hrabra svjedokinja vjere.

Rođena je 287. godine u mjestu Trapeo u Calabriji. Roditelji su na Domenicu prenijeli živu vjeru i bezuvjetnu ljubav prema Gospodinu. Živjela je u kršćanskom ozračju. Zbog vjere njeni su roditelji prognani iz svoga doma, a Nediljici je u njenoj 16. godini života odrubljena glava 6. srpnja 303., za vrijeme Dioklecijanovih progona.

„Bog je dao milost mladoj djevojci da razumije i prihvati Boga koji siti dušu dobrima od kojih nema većih. Bog je vrjedniji od naše mladosti, dragocjeniji od našeg trpljenja, bogatiji od našeg zemaljskog života“, poručio je mons. Zgrablić.

Na kraju je poželio da sve prati zagovor sv. Nediljice i Majke Marije da bi donijeli obilat rod.