Fra Ante Kukavica oslonio se u svojoj propovijedi na svetost i razumijevanje mise. Usporedio je vjeru današnjeg čovjeka i revnitelja kakav je bio prorok Ilija. On je svetac zaštitnik koji je štovan u krajevima gdje je borba za vjeru bila teška i požrtvovna, kao što je kroz vjekove bilo i u Sincu. Vihor, potres, oganj sve je to prešlo preko ovih polja i vrleti, preko duše i kičme čovjeka, postojanog i trajnog. Iako su bitke bile i teže narod se manje žalio, a više molio. Više je radio, skromnije živio i manje ugađao sebi. Nisu posebno naglašavana bilo čija prava, no stare se poštivalo, zrele i jake cijenilo, a mlade u strogoći i vjeri odgajalo. Materijalnog je uvijek bilo na mjeru ili je i usfalilo, tako se čovjek kali, uljuđuje. Žrtva čovjeka uobličuje.

U molitvi je stari čovjek provodio nedjelje, ali je skidao kapu o svakom zvonu s tornja, zastao s radom i kratko se spomenuo Boga. Bez križa nije ustajao ni lijegao, a bez blagoslova jeo. Pred svetim sakramentom bi kleknuo, bilo mu pod nogama blato ili crkveni tepih.

Koliko smo danas istinski u molitvi, a koliko smo pretjerali s raznim brbljavim molitvama izaginjući svoju volju? Koliko smo stalno negdje, tražeći jače i veće očitovanje Boga? Ma čovječe, klekni u duhu i tijelom, umiri sebe, osjeti Božju blizinu i šuti u njegovoj prisutnosti, ne brbljaj, ne zapomaži. Pusti neka te On izliječi. Reci jednostavno, ali s vjerom: „Budi volja tvoja“. Bog je jednostavan. Novi zavjet poznaje samo dvije zapovijedi: Ljubi Boga i ljubi bližnjega. Ako to činimo, Božji smo, kazao je propovjednik.

Poslužitelj oltara bio je bogoslov Kristijan Pajdaković. Misno pjevanje župnog zbora „Zrnje Gospine Krunice“ praćeno je orguljaškom glazbom časne sestre prof. Cecilije Pleša. Narod se okupio na molitvu iz raznih mjesta, od Slavonije, Zagreba i morskih strana do domaćih krajeva.