Zagreb, (IKA) – Na blagdan Bezgrešnog začeća BDM, 8. prosinca u samostanu franjevaca konventualaca na zagrebačkom Svetom Duhu svečanom akademijom obilježeno je izlaženje iz tiska 500. broja Glasnika sv. Antuna Padovanskoga “Veritas”. Na slavlju su se okupili predsjednik Odbora za sredstva društvene komunikacije HBK riječki nadbiskup Ivan Devčić, urednici katoličkih pisanih i elektronskih medija te suradnici, čitatelji i prijatelji Veritasa.

Urednik Veritasa fra Ivan Bradarić u pozdravu je podsjetio da je za ovih 500 brojeva koji su više ili manje izlazili u kontinuitetu, bilo potrebno 45 godina. Razdoblje je to u kojem jedan ljudski život sazrijeva do punine zrelosti, istaknuo je Bradarić, izrazivši nadu da se to može reći i za ovaj list. Prisjetio se onih koji su list stvarali, a više ih nema među nama. Na prvom mjestu je spomenuo fra Ivona Ćuka (1923-1983), koji je “s mnogo volje” pokrenuo list za Uskrs 1962., a potom dugi niz godina bio glavni urednik; fra Antu Baotića (1950-2001), dugogodišnjeg tajnika i revnog suradnika lista te nedavno preminulog o. Celestina Tomića (1917-2006)., koji je u Veritas utisnuo nemjerljiv dio sebe i povjerenih mu talenata. Bradarić je istaknuo kako je samo pokretač Glasnika bio uvelike nadahnut na izvanrednom primjeru katoličkog novinara, publicista i viteza Bezgrešne sv. Maksimilijana Kolbea. Taj žar, to oduševljenje, ta jednostavnost, kojoj je na prvom mjestu slava Božja i dobro duše, bila je prepoznatljiva i nagrađena milijunskom nakladom časopisa što ih je uređivao i tiskao sv. Maksimilijan. Jednako je smion bio i primjer života sv. Antuna Padovanskoga, pod čijim imenom i zaštitom ovaj list izlazi već 45 godina. Sam sv. Antun nije bio novinar, nego propovjednik i glasnik evanđeoske istine i pravde, propovjednik vjere, nade i ljubavi – ljubavi prema Bogu i bližnjemu, za kojom je toliko vapila ta nemirna i napaćena zemlja. Na kraju je urednik Veritasa izrazio želju da Glasnik sv. Antuna Padovanskoga i dalje bude “glas u pustinji, koji će vikati i pozivati sve na nasljedovanje evanđeoske istine”.

Provincijal Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca i odgovorni urednik Veritasa, a ujedno i pokrovitelj svečanosti o. Đuro Hontić izražavajući radost i ponos u prigodi 500. broja Veritasa podsjetio je na temeljne odrednice lista. Veritas je prvi list u našem narodu koji je počeo izlaziti nakon rata u komunističko ateističko doba, kada je još bila svježa uspomena na montirani proces protiv kardinala bl. Alojzija Stepinca. Svojim tadašnjim nazivom Glasnik sv. Antuna Padovanskoga listu je bio određen sadržaj i cilj: nastaviti djelo sv. Antuna u franjevačkom redu, širiti slavu Božju i propovijedati Evanđelje po svem svijetu. Stoga i Veritas usko surađuje s padovanskim “Messagero di san Antonio”, kojem je ovom prigodom Hontić zahvalio na pomoći i suradnji. Provincijal je zahvalio subraći koja su svojim radom i zalaganjem pridonijela izlaženju Glasnika, te pozvao da nadalje vrijedno i marljivo rade na širenju Božje istine. Zahvalio je i svim suradnicima, prijateljima, podupirateljima i širiteljima Veritasa te sve preporučio zagovoru sv. Franje, sv. Antuna, sv. Maksimilijana Kolbea i nebeske Majke, Bezgrešne Bogorodice.

Povijest od 1. do 500. broja ukratko je predstavio fra Ljudevit Maračić. Podsjetio je na ozračje u kojem je nastao tadašnji Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, a to je bilo buđenje Crkve nagoviješteno Drugim vatikanskim saborom. Fra Ivon Ćuk, tada poznati propovjednik, traženi ispovjednik i vrsni apologet, uz potporu subraće hrabro se upustio u pustolovinu koja traje već skoro 45 godina. Bio je to pionirski, smioni pothvat, koji je uskoro za sobom povukao ostale publicističke djelatnike našega crkvenoga života. U uvodniku prvoga broja čitamo: “S mnogo volje pokrećemo list koji nosi ime Božjeg i našeg miljenika. Poradi čega? Da doprinesemo svoj obol Božjoj slavi, časti i duhovnoj potrebi naših vjernika. Antun je prolazio svijetom propovijedajući djela Gospodnja. Donosio je mir, utjehu, dobrotu, savjest i radost. To i samo to želimo preko ovoga lista činiti i mi njegova subraća”. Listajući prvo godište Glasnika može se zamijetiti njegova jednostavna i skromna vanjska oprema s izraženom duhovnom notom i ponešto informacija uglavnom iz vanjskoga katoličkog svijeta, a već od prvih brojeva ističu se prilozi i članci koje urednik potpisuje pseudonimom Yves Ivonides. Koncilske informacije i reportaže s Koncila, kao ključnog trenutka Crkve zauzimale su važno mjesto na stranicama Glasnika, a sam urednik osobno je kao izvjestitelj nazočio prvim zasjedanjima Koncila, te je bio jedan od rijetkih akreditiranih novinara s naših prostora. Nadalje, fra Ljudevit je spomenuo neka od poznatih imena katoličke publicistike koja su tih godina pisala za Glasnik: Smiljana Rendić, Živko Kustić, Hrvoslava Ban (pseudonim), Selma Milanović (pseudonim). Na tragu tek završenog Koncila, na stanicama Glasnika počeli su se pojavljivati “novi trendovi”. Tako je uvedena biblijska rubrika, koju je neumorno sve do svoje smrti vodio o. Celestin Tomić, a o ekumenizmu kroz dva desetljeća pisao je dr. Juraj Kolarić. No, i Glasnik je bio pod prismotrom, pa je tako zbog jednoga vrlo zanimljivog razgovora o stanju Crkve u socijalističkim zemljama, prosinački broj Glasnika iz 1967. zabranjen, zaplijenjen i uništen, što je bio težak financijski udarac za tada afirmirani list. Prvi sljedeći broj pojavljuje se pod današnjim imenom “Veritas”. Tako je započelo novo razdoblje u kojemu prvi plan izbija traganje i borba za istinu. U to vrijeme Veritas se okreće i mladima, pa se pokreće “Tribina mladih vjernika”. Deset godina nakon pokretanja lista, došlo je do promjene glavnog urednika. List je tih godina imao više “potresa”: ponovno smanjenje tiraže, naglo povlačenje određenog broja vrsnih suradnika, te nezavidna financijska situacija zbog visokog poreza i konačno određena izolacija u samom uredništvu, jer se većina članova povlačila i distancirala od prenaglašene kritičnosti i polemičnosti koja je mogla zbuniti čitatelje. I konačno ne manje važan razlog bilo je zdravstveno stanje o Ivona. Novi urednik tada postaje upravo Maračić, koji je list uređivao 25 godina. Tih godina, osim profilacije određenih rubrika koje su vodili fra Nikola Rošćić i fra Špiro Marasović, list počinje ugošćavati poznata imena crkvene i svjetovne javnosti, a kao vanjski suradnici javljaju se Žarko Brzić, Luka Depolo, Ana Penić, Marija Kunić. Završavajući povijesni prikaz Veritasa, fra Ljudevit Maračić prisjetio se riječi biskupa Mije Škvorca, koje je i sam bio suradnik lista, u povodu 200. broja: “Nisu to puke informacije. Nisu to skandalozne pričice. Niti je Veritas nasjedao jeftinom senzacionalizmu ni pukoj naivnosti, ni ogorčenom kritizerstvu. Čak i onda kad je zazvečalo polemičko oružje, bilo je sve brzo spremno na primirje i – čak – na savez”.

Nakon što je otvorio redizajniranu web-stranicu Veritasa www.ver.hr, nadbiskup Devčić uredništvu je čestitao veliki jubilej časopisa, koji je ostavio “duboki i neizbrisivi trag kod generacija čitatelja”. Istaknuo je da su sredstva društvene komunikacije u slobodnom društvu nezaobilazna za prenošenje stavova i pouka. A poruka koju kao vjernici prenosimo radosna je vijest Isusa Krista, jer “dužni smo je objavljivati svijetu, i preko suvremenih sredstava društvene komunikacije, rekao je nadbiskup Devčić. Prisjećajući početaka Veritasa, prisjećamo se vremena kada je objavljivanje crkvenoga tiska bila gotovo ilegalna djelatnost. A tih godina uloga crkvenoga tiska bila je iznimno važna. Jer o stavovima, razmišljanjima Crkve nije se smjelo govoriti u javnim glasilima, ako se i govorilo to je bilo samo kritički i negativno. Nakon demokratskih promjena početkom 90-tih godina protekloga stoljeća uloga crkvenoga tiska je ponešto promijenjena, ali ne i umanjena. Budući da su stavovi Crkve i vjernika dobili svoje mjesto u javnim glasilima, crkveni tisak je uz prenošenje informacija, postao mjesto kršćanskih promišljanja i okupljanje istomišljenika-vjernika. Nadbiskup je zatim podsjetio da i prema dokumentu Communio et progressio “crkveni tisak treba biti poput ogledala svijeta, a ujedno i poput svjetla koje ga obasjava”. A na tragu toga, i dokument HBK “Crkva i mediji” ističe da je “tiskana riječ polazište za razmišljanje ili raspravu, za katehezu i dopunu vjerske formacije o vjerskim sadržajima, za širenje kršćanskih pogleda i stavova o suvremenim pitanjima. U tom smislu tiskana riječ je pogodnija od elektronskog medija”, rekao je nadbiskup Devčić.

U povodu jubileja, Uredništvo Veritasa dodijelilo je prigodne plakete “Veritas 500”, rad ak. kipara Vlade Radasa, pojedincima i ustanovama koji su na osobit način pridonijeli unapređenju Veritasa. Plakete su dobili fra Ljudevit Maračić, dugogodišnja suradnica, lektorica i tehnička urednica Mira Beutz, provincijal Padovanske provincije franjevaca konventualaca fra Marco Tasca, ravnatelj Doma sv. Antuna fra Ivan Radeljak, nadbiskup Devčić, član uredničkog vijeća, dugogodišnji suradnik i pisac mnogobrojnih priloga fra Zvonimir Zlodi, dugogodišnja suradnica Ana Penić, urednici Veritasa fra Ilija Miškić i Marko Puškarić, tiskara “Antun Gustav Matoš” iz Samobora te Provincijalat franjevaca konventualaca.
U glazbenom dijelu svečane akademije sudjelovali su: Nonet franjevaca konventualaca, Antun i Leopold Stašić (violine), Petromil Stašić (tenor), te Stjepan Mihaljinec (glasovirska pratnja), a program je vodila Lejdi Oreb.