Papa Klement XI. odobrio je štovanje bl. Jakova 1700. g. za cijeli franjevački red. Papa Leon XIII. dopustio je da se štuje u Zadarskoj nadbiskupije, a Časoslov i Misal franjevačkih zajednica hrvatskog jezičnog područja donose tekstove za liturgijsko štovanje bl. Jakova.

Umirovljeni papa Benedikt XVI. potpisao je 19. prosinca 2009. g. Dekret o junačkom stupnju kršćanskih kreposti bl. Jakova Zadranina. U iščekivanju njegovog proglašenja svetim, predstoji još utvrditi čudo izmoljeno po Jakovljevom zagovoru.

Bl. Jakov (Zadar 1400. – Bitetto, 27. travnja 1490.) živio je 40 godina u južnotalijanskom gradiću Bitetto u čijoj se samostanskoj crkvi gdje je djelovao i umro nalazi neraspadnuto tijelo blaženika.

Bl. Jakov je zaštitnik Bitetta gdje se njegov blagdan slavi više dana svečano liturgijski, procesijom od samostanske crkve do katedrale, kao i raznim vjerskim i društvenim događajima.

Vjernici Bitetta donijeli su relikvije bl. Jakova i njegovu sliku u Zadar 1989. g. U Godini velikog jubileja kršćanstva 2000. g. vjernici Zadarske nadbiskupije hodočastili su u Bitetto, a predvodio ih je umirovljeni zadarski nadbiskup Marijan Oblak i tadašnji provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima dr. fra Bernardin Škunca. Bilo je to povodom 600. obljetnice rođenja bl. Jakova i 300. godišnjice njegova proglašenja blaženim.

Bl. Jakov u dokumentima je zapisan kao Ilirski (Illyricus), Zadranin (a Jadera, di Zara), Dalmatinac. U kasnijoj talijanskoj literaturi prevladava ‘da Bitetto’. Za vrijeme pošasti kuge u Bittetu pokraj Barija, 1483. g. posvjedočio je predanu ljubav i požrtvovnost prema zaraženim bolesnicima. Inače je osobitu pažnju i pomoć pružao djeci u nevolji.

Život bl. Jakova predstavio je župni vikar župe Presvetog Srca Isusova na Voštarnici u Zadru fra Nikica Devčić. „Jakov je s 20 godina stupio u Franjevački red u samostanu sv. Frane u Zadru kao brat pomoćnik. Nije bio svećenik, nego redovnik. Kad je kustos, zamjenik provincijala, 1438. g. pošao na generalni kapitul Reda u Italiju, Jakov ga je pratio. Nakon kapitula ostao je u Franjevačkoj provinciji sv. Nikole biskupa u Bariju, glavnom gradu Apulije. Djelovao je u apulijskim samostanima Cassano delle Murge, Conversano, Bari. Taj redovnik žarke molitve, izuzetno marljiv u svakodnevnim poslovima, bio je kuhar u samostanskoj kuhinji, vrtlar, vratar, sakristan i sakupljač milostinje“, rekao je fra Nikica, opisujući i duhovnost bl. Jakova.

„Bio je veliki štovatelj Majke Božje, osobito pobožan u razmatranju Kristove muke. Vršio je pokornička djela. Predavao se činjenju stroge pokore, dugotrajnoj molitvi i kontemplaciji, pri čemu je doživljavao i zanose, ekstaze. Još za života vidjelo se kako ga je Bog darovao karizmama proroštva, levitacije i činjenja čudesa. Preminuo je 27. travnja 1490. g. u samostanu u Bitettu. Narod ga je već za života, a osobito nakon smrti smatrao svecem te su mu odmah počeli iskazivati štovanje i zazivati njegov zagovor u molitvama. Predaja kaže kako je na mjestu gdje je zakopao svoj štap u vrtu, kasnije izraslo prekrasno stablo“, rekao je fra Nikica.

Aktualizirajući poruku života bl. Jakova, fra Nikica je rekao „da smo pozvani staviti ono što imamo na raspolaganje Bogu za širenje njegovog kraljevstva“. „Bl. Jakov se brinuo i za tjelesni život, ali ne svoj, koliko svoje braće kojoj je služio, kako bi oni bili podržani u službi redovnika i svećenika. Po uzoru na bl. Jakova, ono što jesmo i što imamo stavljajmo na raspolaganje braći i sestrama, osobito onima koji su najpotrebitiji“, rekao je fra Nikica, istaknuvši pritom djelovanje Udruge bl. Jakova Zadranina pri zadarskom samostanu sv. Frane koja pomaže ljudima u potrebi i teško oboljelima.

„U grčkom jeziku postoje dvije riječi za život: bios i zoe. Bios je biološki, tjelesni život. Uz zoe uvijek stoji pridjev vječni – to je život vječnosti, božanski život. Biološki život je Božji dar, ali on sa smrću nestaje. Život vječni kojega smo primili na krštenju treba rasti i po smrti prijeći u božanski život. Bl. Jakov je svojim životom potvrdio kako Isus, pravi kruh života, želi nasititi naše duše i duhovnom hranom utažiti glad čovjeka. Ta hrana su njegova Riječ, Tijelo, Krv i Duh Sveti“, rekao je fra Nikica, potaknuvši vjernike „da jačaju vjeru u Isusa koji je došao utažiti našu glad za istinom, pravdom i ljubavlju“.