Banja Luka, (IKA/KTA) – Banjolučki biskup Franjo Komarica, predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, proslavio je 25. obljetnicu upravljanja biskupijom svečanim euharistijskim slavljem u banjolučkoj katedrali na svetkovinu njezina nebeskoga zaštitnika i zaštitnika biskupije sv. Bonaventure, 15. srpnja.
Misno slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskup metropolit kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s biskupom Komaricom i svim članovima BK BiH: biskupom mostarsko-duvanjskim i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim Ratkom Perićem, vojnim biskupom Tomom Vukšićem, pomoćnim biskupima vrhbosanskim Perom Sudarom, banjolučkim Markom Semrenom te delegatima Hrvatske i Slovenske BK križevačkim biskupom Nikolom Kekićem, koparskim biskupom Jurjem Bizjakom, delegatom Međunarodne BK beogradskim nadbiskupom Stanislavom Hočevarom, delegatom kardinala Josipa Bozanića zagrebačkim pomoćnim biskupom Mijom Gorskim i pedesetak dijecezanskih i redovničkih svećenika, među kojima i provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovro Gavran te trapisti iz samostana Marija Zvijezda u Banjoj Luci.
Na misi su se okupile redovnice iz družbi klanjateljica Krvi Kristove, milosrdnica sv. Vinka Paulskog, misionarki ljubavi, školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije, grkokatolkinje bazilijanke iz Prnjavora i Zagreba i službenice Bezgrešnog začeća iz Banje Luke. Nazočni su bili i vijećnici iz raznih župa Banjolučke biskupije te predstavnici vlasti ministar za raseljene osobe u Vladi RS-a Davor Čordaš, predstavnici Vijeća naroda RS, Općine Bihać, Grada Zagreba, Hrvatskog sabora i drugi.
Kratku čestitku slavljeniku biskupu Komarici uputio je uime cijele Banjolučke biskupije generalni vikar biskup Semren, zaželjevši mu da poput sv. Bonaventure i u skladu s poticajima sv. Pavla, služi Bogu, bude osjetljiv za bližnje, radostan u nadi, strpljiv u nevolji, postojan u molitvi i zajedništvu, ponizan. Luka Ćavar, učenik šestog razreda iz prognaničke župe Presnače kod Banje Luke u kojoj su 12. svibnja 1995. ubijeni župnik Filip Lukenda i s. Cecilija Grgić, izrekao je biskupu Komarici prigodnu recitaciju i uime svih predao buket crvenih ruža kao simbol stradanja, ali i ljubavi banjolučke mjesne Crkve. U uvodu slavlja kardinal Puljić prisjetio se 15. srpnja 1989., kada je kao bosansko-gradiški župnik i banjolučki svećenik vodio ceremonije na misi tijekom koje je biskup Komarica svečano preuzeo upravu biskupije.
Biskup Komarica u propovijedi se osvrnuo na svetkovinu sv. Bonaventure i 25 godina “od kako mu je – tadašnji nasljednik apostola Petra – a sada i službeno sveti papa Ivan Pavo II. povjerio upravu njegove rodne biskupije Banjolučke”. Uslijedila su zatim razna dinamična događanja, u našoj biskupiji – kada je – nakon duge i teške duhovne “zime” i neslobode – i naša domovinska Crkva – slično kao i druge vjerske zajednice u tadašnjoj državi – mogla započeti slobodnije disati. Započeli smo bili s mnogim aktivnostima i programima – osobito s većim angažiranjem vjernika laika. Sve to, nažalost, nije dugo trajalo! Na to novo, snažno i plodno bujanje vjerničkoga i crkvenog života, domalo se sručio užasni ratni uragan. Mnogi su naši vjerni župljani, ali i drugi naši sugrađani, uz najteža maltretiranja nasilno protjerani iz njihova najsvetijeg mjesta koje im je dao sam njihov Stvoritelj – iz rodnog im mjesta da se u njega više i ne vrate, kazao je biskup Komarica, napominjući da ratni vihor ostavio užasnu materijalnu pustoš. No, nisu klonuli duhom. “Poslušni Božjem proroku naših dana papi Ivanu Pavli II. udruženim snagama krenuli smo u duhovnu i materijalnu obnovu zgažene naše mjesne Crkve”, kazao je biskup Komarica, istaknuvši da su “prepoznali kao osobiti dar Božje utjehe i kao svojevrsnu nagradu za našu poslušnost Kristovu namjesniku na zemlji i njegov osobni dolazak u središte naše biskupije i podizanje na čast oltara jednog člana naše biskupije – vjernika laika – blaženog Ivana Merza”. Biskup Komarica zahvalio je Trojedinom Bogu za nebrojene njegove milosti tijekom proteklih 25 godina povjerene mu službe, osobito za nova, poletna duhovna zvanja – svećenička i redovnička u Banjolučkoj biskupiji.
Mons. dr. Franjo Komarica rođen je 3. veljače 1946. u Novakovićima, župa Petrićevac. Sjemenišnu gimnaziju završio je u Zagrebu i Đakovu, gdje je i maturirao, zajedno s kardinalom Puljićem. Nakon odsluženja obveznog vojnog roka započeo je teološki studij u Đakovu, a nastavio ga je na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Innsbrucku. Za svećenika ga je zaredio biskup Alfred Pichler u crkvi otaca trapista u Banjoj Luci 29. lipnja 1972. Nakon ređenja nastavio je posebni studij u Innsbrucku, gdje je 1973. magistrirao, a 1978. doktorirao liturgiku. Usto je studirao glazbu na insbruškom Konzervatoriju i andragogiju tamošnjega Filozofskog fakulteta.
Po svršetku studija imenovan je predavačem na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu, gdje od 1978. do 1986. predaje liturgiku, liturgijski pastoral, pastoral selilaca i crkveno pjevanje. Ujedno je vodio dva crkvena zbora: bogoslovski i katedralni. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 28. listopada 1985. pomoćnim biskupom banjolučkim i naslovnim biskupom biskupije Satafis u Africi, te ga zaredio za biskupa u bazilici Sv. Petra na Bogojavljenje, 6. siječnja 1986. Oko tri i pol godine bio je generalni vikar biskupa Pichlera u Banjoj Luci, sve do njegova umirovljenja. Imenovan je rezidencijalnim biskupom 15. svibnja 1989., a 15. srpnja iste godine svečano preuzima upravu biskupije.
Osim uprave povjerene mu Banjolučke biskupije obnašao je i obnaša niz dužnosti u Biskupskim konferencijama, prvo Jugoslavije, a potom Bosne i Hercegovine. U BKJ bio je predsjednik Vijeća za laike (1986. – 1989.) i Hrvatskog liturgijskog vijeća (1989. – 1993.). Nakon što je 1994. godine osnovana Biskupska konferencija BiH, u njoj obnaša službu predsjednika nekoliko vijeća. U jednom mandatu (2002. – 2005.) bio je predsjednik BK BiH. Osim toga papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 1992. članom Papinskog vijeća za dijalog s nekršćanima.
Uz svoje profesorske i biskupske obveze bavi se i pisanjem. Objavio je više stručnih radova iz područja liturgijske znanosti, ljudskih prava i crkvene glazbe u domaćim i stranim časopisima i zbornicima. Kao biskup objavio je zbirku dokumenata koje je napisao tijekom ratnih zbivanja 1991. – 1995. pod naslovom: “U obrani obespravljenih”. Izbor iz dokumenata banjolučkog biskupa i Biskupskog ordinarijata tijekom ratnih godina od 1991. do 1995, koja je doživjela dva izdanja, a objavljena je i na engleskome, njemačkome (također dva izdanja) i talijanskome jeziku. Povodom nominacije za Nobelovu nagradu izdana mu je knjiga pod naslovom “U obrani čovjekova dostojanstva”.
Providnost mu je namijenila tešku zadaću: voditi biskupiju u dramatičnom razdoblju oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada je gotovo posve uništena. Zlostavljana su i ubijena od srpskih snaga sedmorica svećenika i jedna redovnica, nekoliko je svećenika jedva preživjelo zlostavljanje, brojne crkve, kapelice, župne kuće i samostani srušeni su ili teško oštećeni, dvije trećine vjernika prognano je i nikada se više nisu vratili, više je župa posve ugaslo, a u drugima je ostalo tek po nekoliko desetaka ili stotina vjernika. Od 130.000 katolika, koliko je u biskupiji živjelo 1991. godine, danas ih je nešto manje od 40.000. Biskup Komarica neumorno se trudio oko očuvanja mira, poticao brojne mirovne inicijative s državnim i crkvenim prvacima, kad je rat izbio, trudio se oko ponovne uspostave mira, po prestanku rata borio se za povratak svih prognanih na svoja ognjišta, neumorno se zauzimao za dostavu humanitarne pomoći svojim vjernicima, ali i svima drugima, koliko je to bilo moguće, brine se za obnovu obiteljskih kuća, ali i crkvenih objekata, od kojih su mnogi građeni posve od temelja.
Osobit vid humanitarnog odnosno karitativnog rada bilo je stavljanje biskupske kuće na raspolaganje za Caritasove ambulante, dok je sam biskup, zajedno sa svojim suradnicima, preselio u Svećenički dom. Zauzimao se za nabavku potrebnih aparata, lijekova i pomagala za gradske bolnice, za bolesne po kućama itd. Neposredno pred izbijanje ratnih sukoba, godine 1990. osnovao je Teološki institut u Banjoj Luci za obrazovanje katoličkih vjernika laika, koji je radio sve do 1995., kada je silom (ne)prilika morao prestati s radom. U ljeto 2005. dao je obnoviti zgradu nekadašnje škole sestara milosrdnica, u kojoj je u jesen te godine započela s radom katolička gimnazija koju vodi mons. mr. Ivica Božinović.
U jesen 2005. na biskupovu zamolbu otvorile su u središtu Banje Luke svoju prvu redovničku kuću u BiH redovnice Družbe misionarke ljubavi bl. Terezije iz Kolkate. U zgradi Biskupskog ordinarijata 16. studenoga 2005. utemeljio je Europsku akademiju, a 3. veljače 2006. osnovao je Centar za život i obitelj pri Caritasu Banjolučke biskupije.
Za svoje djelovanje primio je niz međunarodnih priznanja i nagrada, a 2004. nominiran je i za Nobelovu nagradu. Sav taj rad u ovom trenutku nije moguće posve sagledati, a pogotovo ne vrjednovati, budući da su neki procesi još uvijek u tijeku. Jedno od najvećih djela biskupa Komarice njegovo uporno zauzimanje za proglašenje blaženim Ivana Merza. Za tu radosnu prigodu pozvao je u Banju Luku slugu Božjega papu Ivana Pavla II., koji je, premda već teško bolestan, 22. lipnja 2003. pohodio biskupiju i na Petrićevcu proglasio blaženim Ivana Merza.