Slavlje u Ninu bila je središnja od tri postaje, Knin – Nin – Udbina u proslavi visoke, više od tisućljetne  obljetnice prvoga međunarodnog priznanja Hrvatske koje se povijesno povezuje uz papu Ivana VIII. te stolovanje kneza Branimira i biskupa Teodozija u Ninu. Njih je kao poglavare te hrvatski narod i zemlju, Ivan VIII. blagoslovio s rimske katedre Svetog Petra 7. lipnja 879. g., u zahvalnosti za odanost Hrvata Papi kao Kristovu namjesniku i Katoličkoj Crkvi. Slavlje su organizirali svetište Crkve hrvatskih mučenika, župa sv. Anselma u Ninu i Franjevački samostan sv. Ante u Kninu te suorganizatori Molitveni savez legije Srca Isusova i Srca Marijina i štovatelji Božjeg milosrđa Splitsko-makarske nadbiskupije.

„Povezan s Petrovom stolicom, narod postaje jak i snažan. Kada je narod u vjetrometini povijesnih zbivanja dolazio u situaciju gotovo da nestane, Pape su bili oni koji su ga podupirali, hrabrili, pomagali“, istaknuo je mons. Lenkić u propovijedi. Podsjetio je na sadržaj razmjene  znamenitih pisama pape Ivana VIII. s hrvatskim vladarom Branimirom (prvo Papino pismo koje Ivan VIII. naslovljava ‘Ljubljenom sinu Branimiru’), ninskim biskupom Teodozijem (drugo Papino pismo; Teodozije je bio crkveni poglavar i voditelj državne pismohrane) te treće Papino pismo hrvatskom narodu i svećenstvu čiji se originali čuvaju u Vatikanskom arhivu.

„Na blagdan Uzašašća Gospodinova, 7. lipnja 879. g., papa Ivan VIII. na grobu sv. Petra podigao je ruke prema nebu i blagoslovio kneza Branimira, sav hrvatski narod i svu zemlju njegovu, rekavši: ‘Raširenih vas ruku prihvaćamo, očinskom ljubavlju primamo i zauvijek želimo štititi apostolskom blagonaklonošću, budete li iskreno i vjerno ustrajali u ovoj svojoj odluci i želji: pobožnoj odanosti, iskrenoj vjeri i ljubavi prema prvaku apostola Petru i prema nama. Jer Gospod reče: ‘Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti’, a na istu misao upućuje i apostol Pavao: ‘Dionici ćete Kristovi biti ako početak svoje vjere čvrstim sačuvate do kraja’. Budite stoga vjerni Bogu i svetom Petru, kao što ste i izjavili, sve do smrti i primit ćete krunu života, koju Gospod obećava onima koji ga ljube. Preporučujemo i blagosljivamo svakim blagoslovom duhovnim u Kristu Isusu Gospodinu našemu, da bi sada i uvijeke, tijelom i dušom blagoslovljeni, na vijek se s Gospodinom radovali“. citirao je mons. Lenkić riječi blagoslova Ivana VIII.

„Tako nam još i danas poručuje energični, pobožni i umni starac Ivan VIII. I tako ‘s majčinim mlijekom Hrvati primiše nauk Apostolske Stolice’, kako se o njima izrazio papa Ivan X. u pismu prvom hrvatskom kralju Tomislavu 925. g. A kao jeka, dopuna i odgovor, neka nam posluže riječi pape Slavena, Poljaka iz negdašnje naše pradomovine Bijele Hrvatske, sv. Ivana Pavla II., u kojem je tekla ista krv kao i u nama. Riječi koje je uputio hrvatskom narodu pred deset tisuća Hrvata u svom prvom govoru na hrvatskom jeziku u bazilici sv. Petra u Vatikanu, 30. travnja 1979. g., na slavlju Branimirova jubileja, okružen biskupima, svećenstvom i hodočasnicima: „…Gledajući u duhu bogatu i višestoljetnu prošlost vašeg naroda, čini nam se da možemo naglasiti tri njene izvanredne vrednote: Prvo, vjernost Isusu Kristu i Evanđelju, koju su vaši pradjedovi znali iskupiti pravim mučeničkim žarom i duhom, u vjekovnoj borbi za krst časni i slobodu zlatnu. Drugo, ljubav i odanost Hrvata prema Rimskoj Crkvi, prema Petrovoj Stolici. Ta je Crkva uistinu Majka vaša u kojoj su se i pređi vaši iz najbistrijeg vrela pojili slatkim napitkom nauka. Treće, ljubav, odanost i pobožnost Hrvata prema Mariji, Majci Božjoj, Majci Crkve, a koju vi tako rado nazivate Kraljicom Hrvata i sinovski štujete u brojnim svetištima. Tu trostruku vjekovnu vjernost pretvarate i danas u svoj Veliki zavjet vjernosti Isusu Kristu, Crkvi i Majci Božjoj. I dok danas podižemo ruke da blagoslovimo vas prisutne, cijeli vaš narod i cijelu zemlju vašu, molimo Gospodina da čuva vašu vjeru, molimo Božju Majku da uvijek i svagdje bude vaša najodličnija zagovornica. I molimo vas: Budite vjerni Bogu i Svetom Petru, gajite dobri obiteljski duh, poštujte život, odgajajte brojnu djecu i sačuvajte dobri običaj obiteljske molitve. Dragi moji Hrvati – Papa vas voli! Papa vas grli i prima. Papa vas blagoslivlja!’ Tako je sv. Ivan Pavao II. blagoslivljao Hrvatima sve što im je drago i sveto, na ovom i onom svijetu“, rekao je mons. Lenkić, u svjetlu Wojtilina ohrabrenja: „Ne bojte se, dragi moji Hrvati!“

Don Josip je rekao da su „nakon primljenih pohvala, priznanja i blagoslova“, tih godina zatomljene hrvatske slobode, „probuđene nade koje bi mogle polučiti neke promjene koje će umjesto uzdizanja glave, zasukati rukave. A umjesto našeg poslovičnog nadmudrivanja, pesimističkih prognoza i nagađanja, gledati kako uspostaviti narodno zajedništvo i crkvenu slogu“.

Mons. Lenkić istaknuo je i bogatu povijesnu i kulturnu baštinu Nina koja zadivljuje posjetitelje.

„Tu simfoniju mora, kamena i ljudi gradili su kroz mnoga stoljeća toliki naraštaji svojom požrtvovnošću i darovitošću, nadahnuti i nošeni kršćanskom vjerom. To nas također podsjeća da je Crkva sagrađena od živoga kamenja, od muškaraca i žena koji svoje pouzdanje stavljaju u Boga. No, ta simfonija mora, kamena i ljudi bila je često ugrožena i napadnuta u fizičkom i u duhovnom smislu. Petrova lađa, Crkva, puno puta našla se u divljim neverama zla i mraka. Upravo tada Bog nije napustio svoj narod, poslao mu je pomoć“, istaknuo je mons. Lenkić.

Dolazak u prigodi visokog jubileja državnog priznanja i molitva u obilježavanju Dana Grada Nina „nije tek dio programa protokola, nego puno više: nešto za sve nas vrijedno, činjeno s ljubavlju, zato i svjedočanski“, rekao je propovjednik.

„Grad, to su najprije živi ljudi, osobe s dostojanstvom i poslanjem. Grad, to su odnosi koji se njeguju u obiteljskom domu, u prijateljevanju, zajedničkom radu. Kriza načela koju proživljavamo tu je i počela – u nama ljudima, u gubljenju čovječnosti, u porastu neosjetljivosti jednih za druge te se pitamo dokle će ići i gdje je kraj. Tu je i prvotno rješenje, izlazak iz krize – u nama, ljudima, u našem očovječenju“, poručio je mons. Lenkić, istaknuvši da Kristov križ dozivlje: ‘Evo čovjeka!’

„Evo Krista kao istinskog čovjeka, uzora čovječnosti! Iz života čovjeka pamti se čovječnost, dobra djela, sposobnosti uložene za nešto, darovanost života za druge, ugrađenost u zajedništvo s drugima. Na to nas podsjeća Dan Grada i okreće nas jedne drugima; da se pogledamo, susretnemo, pođemo bolji naprijed! Jer nam je živjeti jedni s drugima, graditi zajedništvo, dijeliti odgovornosti, u duhu čovječnosti i veće ljubavi na koju nas poziva Krist“, istaknuo je propovjednik.

„Grad – to nismo samo mi, ljudi ovoga vremena koji žive u brzom tempu, da nemali broj puta previdimo jedni druge, ne prepoznamo Božje darove jedni u drugima, ne prepoznamo ulogu svakoga, i običnog, malog čovjeka, u zajedništvu svih nas“, upozorio je mons. Lenkić, poručivši: „Grad – to su ljudi koji su živjeli i prije nas. Svaki grobni humak pripovijeda ne jednu priču. Svaka osoba, možda se i ime izgubilo na grobnoj ploči, svjedočanstvo je jednog života, vrijednost osobe utkane u stvarnost. Zato smo tu, da se podsjetimo: Nije sve započelo s nama. Nismo tvorci svijeta niti ovog grada. Puno nam je darovano.

Primili smo bogatu baštinu predaka, znanih i manje znanih Ninjana te drugih koje je život i drugo dovelo u Nin. Na toj baštini gradimo danas i sutra“, potaknuo je generalni vikar.

Poželio je da „u tišini toga svetog mjesta, pred svetim znamenom Kristova križa, znaka njegova i našeg umiranja i uskrsnuća, zahvalimo Stvoritelju za sve koji su nam predali puno dobroga, velikoga, svetoga u polog. Neki su minulih desetljeća, godina, dijelili život, ljubav, odgovornost s nama. Znak je kršćanske uljuđenosti i svjedočenja moliti za sve njih. Kolika bismo imena trebali spomenuti, Bog jedini zna. Imena koja su dio povijesti Nina i puno šire. Sve njih uključimo u molitvu Bogu, darovatelju života i pomoćniku u ostvarenju njegove zadanosti“ potaknuo je mons. Lenkić.

Propovjednik je rekao da smo grad svi mi, sa svima koji su s nama. To su u našim mislima i molitvi i preminuli. „To su i naraštaji koji se rađaju, nadolaze i kojima ćemo predati grad. A kakav ćemo grad i s kojim vrijednostima predati? O nama ovisi. Jer, grad je više od kuća, zgrada, dvorana i cesta.

Grad diše ozračjem koje mi u njega unosimo, s dušom koju mu mi udahnjujemo, u ljudskosti, pažljivosti, ljubavi. Grad čini polog vrednota koje svjedoče naš identitet, tradiciju, zalaganje. Vrednote i svetinje do kojih je nama stalo, s kojima živimo i zalažemo se, predat ćemo novoj generaciji: vjernost Kristu i Crkvi, dosljednost zvanju, mudrost u obavljanju službi u Crkvi i društvu, iskrenost i nepotkupljivost, dosljednost do kraja.

Ako se lako odričemo svojih vrednota i svetinja, mladosti ćemo predati neki sitniš. A zaslužuje više. Ta, mi smo puno primili! Nemojmo škrto sijati u život grada, niti tek za svoje interese, da ne predamo ostatke, nego bogatstvo svoga uma, duha, rada, ljubavi. Tada ćemo imati što uzvratiti i Stvoritelju, kada nam bude poći s ove zemlje i polagati račun. Tada će naš život zračiti smislom i doživjeti puninu u vječnosti, biti blagoslovom nama i poslije nas“, zaključio je mons. Lenkić.

Misnom slavlju u Ninu prethodilo je cjelonoćno euharistijsko klanjanje pred Presvetim u župnoj crkvi Sv. Anselma. Uz predvoditelja mons. Lenkića, u misi su suslavili ninski župnik i dekan don Božo Barišić, župnik župe sv. Josipa iz Obrovca don Krešo Ćirak i župnik župe Gospe od Zdravlja iz Podstrane kod Splita don Nikola Mikačić čiji je sastav duhovne glazbe ‘Dodir milosrđa’ uzveličao slavlje.

Proslava Dana Grada Nina 7. lipnja počela je polaganjem vijenca na grob poginulog hrvatskog branitelja Alena Glavana, mladića koji je došao braniti Hrvatsku u Domovinskom ratu napustivši sigurnu egzistenciju u Njemačkoj gdje je živio s roditeljima. Ninski gradonačelnik Emil Ćurko također je sudjelovao u misi.

U srednjovjekovno vrijeme, nije bila uobičajena pojava da Papa upućuje blagoslov vladaru koji na prijestolje dođe vojnim prevratom. Naime, u ranom Srednjem vijeku, u doba hrvatskih narodnih vladara, knez Branimir (vladar od 879. do svoje smrti 892. g.), vojnim prevratom zbacio je s vlasti hrvatskog kneza Zdeslava koji se za vrijeme svoje kratke vladavine počeo okretati Bizantskom carstvu, politički i vjerski, religiozno institucionalno, carigradskom patrijarhatu, što je izazvalo otpor i gnjev hrvatskog naroda. Zbog angažmana kneza Branimira, Zdeslav nije uspio u naumu da hrvatski narod okrene Istoku i Carigradu.

U pismu Teodoziju, Papa poziva ninskog biskupa da biskupsko posvećenje ne prima od drugih, nego polaganjem Papinih ruku. U pismu svećenstvu i puku, Ivan VIII. poziva ih da se „vrate svetoj Rimskoj Crkvi“. Branimir je s ninskim biskupom Teodozijem poslao pismo papi Ivanu VIII., u kojem su mu u svoje i u ime hrvatskog naroda izrazili odanost i povratak prijestolju svetog Petra apostola. Pismo je Branimir poslao po ‘časnom svećeniku Ivanu’ koji je bio Papin izaslanik, a osim Hrvatima, Papina pismo nosio je i okolnim krajevima. Knez Branimir ojačao je Primorsku Hrvatsku i postigao samostalnost u odnosu na Bizant, Mlečane i Franke. S Branimirom, Hrvatska utvrđuje svoj položaj u krugu zapadnih zemalja, a odlukom Ivana VIII. potvrđena je kao samostalna zemlja kršćanskog Zapada.

Neuobičajena je bila i činjenica da se Papa obraća samom narodu, što pokazuje koliko je Ivan VIII. bio zahvalan za privrženost Hrvata Katoličkoj Crkvi u tom teškom razdoblju i ometanjima uspostave Papine jurisdikcije. Čin slanja Papina tri pisma koja je Ivan VIII., jedan od najvećih autoriteta Europe, uputio najvišim predstavnicima državne i crkvene vlasti te narodu, u tadašnjem srednjovjekovlju značilo je legitimno priznanje jedne države i njenog vladara. Potaknut odanošću Hrvata rimskom prvosvećeniku, papa Ivan VIII. 21. svibnja 879. g. upućuje novom hrvatskom vladaru Branimiru tri pisma, koja su u ninskoj dvorskoj kancelariji zaprimljena 7. lipnja 879. g.

Prvi dio proslave 1140. obljetnice prvoga međunarodnog priznanja Hrvatske održan je 3. lipnja u crkvi Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta u Kninu, molitvom krunice Božjega milosrđa, misnim slavljem te posjetom Biskupiji i crkvi Sv. Marije u čijoj je blizini na ruševinama ‘pet crikvah’ pronađen kameni reljef Gospe iz 9. st. koji se sada časti kao Pralik Gospe Velikoga hrvatskog zavjeta. Cilj te proslave bio je istaknuti ulogu i važnost Marije u povijesnom hodu hrvatskog naroda, kao najvjernije zagovornice hrvatskog naroda. Nakon toga, grupa hodočasnika krenula je pješice dionicom Kistanje – Obrovac – Jasenice do starohrvatskog grada Nina u kojem je prije 1140 godina na najvišoj, papinskoj razini, potvrđen odnos hrvatskog naroda i vladara sa Svetom Stolicom.

U Crkvi hrvatskih mučenika u Udbini, hodočasnicima iz Splita pridružila se skupina hodočasnika iz Zagreba, Misionari Milosrdnog Isusa iz župe sv. Josipa u Zagrebu. Nakon krunice Božjem milosrđu 7. lipnja misu u udbinskoj crkvi predvodio je mons. Marinko Miličević, generalni vikar Gospićko-senjske biskupije. Suslavili su upravitelj svetišta u Udbini don Josip Šimatović i don Alojzije Bavčević, pomoćnik upravitelja Gospina svetišta u Vepricu i novoimenovani kapelan CHM u Udbini. Nakana slavlja bila je molitva za slogu i jedinstvo hrvatskog naroda po zagovoru svetih mučenika.