U homiliji, vlč. Hačko je tumačio čovjekov odnos prema smrti, u perspektivi vječnog života. „Zar nije zanimljiva činjenica da ljudi toliko puta bježe od smrti i od blizine neke pokojne osobe, a da pred Šimunovim sarokofagom ne osjećamo taj strah? Čak štoviše, želimo mu se približiti, dotaknuti ga, da osjetimo još jače Šimunovu blizinu u svom životu“, istaknuo je.

„Naime, ljudi se ne boje samo smrti, nego i biti u blizini čovjeka koji je umro. Takav strah u crkvi sv. Šime nestaje jer, kako kaže Joseph Ratzinger u svom djelu Uvod u kršćanstvo, strah iščezava kada čovjek osjeti nečiju blizinu. U samom prevladavanju straha otkriva se i bît straha: čovjek se boji samoće. Zbiljski strah ne može se prevladati razumom, već jedino prisutnošću drugoga čovjeka, čovjeka koji nas ljubi. A samoća u koju više ne može prodrijeti ljubav jest – pakao“, citirao je vlč. Hačko i rekao da u Svetištu sv. Šime „na poseban način osjećamo blizinu sv. Šimuna, tu se ne bojimo njegovog tijela. U njegovom svetištu punimo svoje životne praznine, blagujemo Krista, slavimo spomen njegove muke, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave“.

„U buduću slavu bili su zagledani i sv. Šimun, Petar, Donat i Dominik čiji spomen danas slavimo. Kad promatramo svetačke likove, divimo im se. No, isto tako, čovjek je u napasti reći: Lako je bilo svecima. Ali, kad se dublje pogleda njihov život, vidimo da njima nije bilo baš lako postići svetost“, upozorio je vlč. Hačko, upitavši: „Nemamo li i mi danas istu darovanu priliku, baš kao što su to i oni jučer imali, kako ostvariti svetost u svakodnevnom životu? Na to pitanje treba odgovoriti svatko osobno, a ono pretpostavlja odgovor čovjeka na Isusovo pitanje: A vi, što vi kažete, tko sam ja?“

Vlč. Hačko podsjetio je na misli bl. Alojzija Stepinca koji je rekao: „Ako ga, dakle, priznajemo svojim kraljem i svojim gospodarom, onda neka se to odrazi i u našem praktičnom životu. Priznajmo ga ne samo onda, kada to koristi našim zemaljskim interesima, nego i onda, kad nas to stoji žrtava. Priznajmo ga ne samo onda, kada to koristi veličini naroda i domovine, nego i onda, kada se svijamo u tugama i bolima. Priznajmo ga ne samo onda, kad nas drugi ljube, nego i onda, kad nas drugi mrze. Priznajmo ga ne samo onda, kad nas uči ljubiti roditelje, nego i onda, kad nas uči ljubiti neprijatelje. Jer Krist se ne da dijeliti, nego hoće da ga se ili prizna čitavoga ili da ga se uopće ne prizna.“

„U jasnoći tog odgovora čovjek biva zagledan u buduću slavu. Čovjek postiže svetost s obzirom na odgovor kojeg ponudi Gospodinu svojim životom, ako ga nasljedujemo u svim našim životnim prilikama. Čovjek se inače pita o smislu, svrsi svoga života, zašto ga je Bog uopće stvorio. U traženju odgovora na to pitanje, ljudima mogu pomoći razne znanosti, koje s različitih strana proučavaju čovjeka. To su psihologija, sociologija, antropologija, medicina, teologija. Sve što čovjek tijekom života proučava, uvijek proučava u odnosu prema sebi, odnosno u temeljnoj perspektivi je li za njega nešto dobro ili loše. Jedan od elemenata koji čuva čovjekov život, ali i jedan od pogleda na život je i osjećaj straha, čega se čovjek boji, a čega se ne boji. Bez obzira na veliki broj strahova, jedan strah zajednički je svim ljudima: strah za život. Čovjek se boji za svoj život i za život svojih bližnjih“, poručio je.

„Bez obzira na strah za život, postoje ljudi koji su taj strah nadvladali te ih zovemo svjedocima (mučenicima), kao npr. sv. Anastaziju ili sv. Donata, ili pak herojima. Svi oni, strah pred smrću nadvladali su pronalaskom nečega još vrjednijeg od vlastitog života. Vrjednije od vlastitog života, u susretu s Isusom pronašao je i starac Šimun koji je u liku malenog djeteta, lica Isusa Krista, prepoznao Pomazanika, Sina Boga živoga, koji je postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan, kako je rekao sv. Šimun“, naglasio je vlč. Hačko.

„Značajan je Šimunov poklik u susretu s djetetom Isusom. Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda. Našem starcu Šimunu to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. Iako je Šimun Petar kao ribar bio snažan, a Šimun slab starac koji je iščekivao utjehu Izraelovu, jedan i drugi ostali su upamćeni kao heroji i stijene. Naime, prepoznali su Sina Čovječjega, odnosno dali su u životu jasan odgovor na pitanje: A vi, što vi kažete tko sam ja?, rekao je.

„Odgovor dvojice Šimuna, Petra i starca proroka iz Jeruzalema: Ti si Krist, Sin Boga živoga, ti si Spasenje svih naroda, ti si Svjetlo svih maroda odzvanjao je sve do trenutka njihove smrti, odnosno, do onoga trenutka dok Gospodina nisu ugledali licem u lice“, istaknuo je propovjednik, izražavajući i razumijevanje za  strah od smrti, za koju se čovjek pita kako će taj trenutak izgledati. Ne nalazeći odgovor na pitanje kako će izgledati naše iskustvo smrti, kako ćemo mi to uopće doživjeti, osjetiti, naravno da se čovjek onda počinje bojati. No, kao što je važnim trenucima iz Šimunovog života u reljefu sličica oslikan sarkofag sv. Šime u kojem se nalazi njegovo tijelo, tako ćemo i mi naše životne sličice donijeti pred Gospodina. I naš sarkofag jednog dana može biti urešen lijepim sličicama, na kojima se vidi gdje je čovjek pomogao, služio, pomolio se, gdje se priznao Gospodinovim. Donijet ćemo pred Gospodina sličice koje rese naš život, kao Božji zakon koji je stavljen u našu dušu i upisan u naše srce. Živeći tako, moći ćemo na kraju svoga života reći Šimunove riječi: Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru!. Onda se čovjek zaista nema čega bojati, nego kao i starac Šimun reći Ta vidješe oči moje spasenje tvoje koje si pripravio pred licem naroda, ohrabrio je vlč. Tomislav Hačko. Potaknuo je na življenje svetosti u svakodnevnici životnih situacija, koje uvijek iznova traže izbor i odluku nasljedovati, poput svetaca, primjer Isusa Krista.

Nakon mise, svećenici i puk častili su relikviju sv. Šime prolaskom ispred sarkofaga. Don Damir Šehić, upravitelj Svetišta sv. Šime, zahvalio je predslavitelju na dolasku i potaknuo vjernike da iznose prošnje zagovoru sv. Šime te da upišu svoje nakane u knjigu hodočasnika, na koje će se osobito moliti osmog u mjesecu. Naime, svakog osmog u mjesecu, zbog svetkovine sv. Šime 8. listopada, u zadarskom svetištu slavi se Zavjetni dan kada se u misi prinose nakane za zdravlje i druge potrebe.

Od početka 2024., don Damir je odredio da misu na zavjetni dan osmog u mjesecu predslavi uvijek drugi svećenik iz Hrvatske, upravitelj nekog hrvatskog svetišta ili svećenici koji imaju različite službe u nad/biskupijama u Hrvatskoj. Na taj način su svećenici iz raznih dijelova Hrvatske dionici hodočašća i čašćenja relikvije sv. Šime te potiču vjernike da se utječu zagovoru sveca koji je na rukama držao dijete Isusa za njegovog prikazanja u hramu u Jeruzalemu.