Osvrnuvši se na pročitani tekst Knjige Postanka 4,1-25,  mons. Gorski govorio je o Kajinu i Abelu. Dok je Kajin dao Gospodinu prvine svojih plodova kao nešto površno i usputno, Abel je Gospodinu Bogu dao od pretiline, najbolje od najboljega što je imao. Gospodin milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati. „Zašto je Bog primio Abelovu žrtvu? Zato što je Abel dao najbolje od sebe. Ne ono što je žrtvovao, već sebe je dao Gospodinu. Braćo i sestre, neka nam Božji blagoslov uvijek bude ona snaga koja će nas usmjeravati da to i mi činimo. Da Bogu damo sebe, a ne stvari“.

Nakon misnoga slavlja neki od članova zajednice „Molitva i Riječ“ posvjedočili su što je njima profesor Tomislav Ivančić značio i koliko je utjecao na njihov rast u vjeri.

Damir Foretić rekao je da ga je prof. Ivančić naučio u ljeto 1971. svirati gitaru. „Po toj su gitari i moji sinovi naučili svirati gitaru i druge instrumente. Drugo, kao što sam i više puta o tome svjedočio, za mene je on bio duhovni otac koji me Uputio na pravi put, pogotovo mene koji dolazim iz tradicijske i konzervativne sredine – pokazao mi je nov način pogleda na vjeru koja se temelji na osobnom iskustvu, vjeru koja je, na neki način formirala cijeli moj život.“ Damirova supruga Snježana rekla je da profesora pamti po tome što ju je naučio moliti, susretati se s Gospodinom, voljeti Crkvu i cijeniti svećenstvo. „Naučio me da je život radost i da je Duh Sveti osoba koju trebamo zvati u pomoć. Pamtit ću profesora Ivančića po svemu dobrome“, rekla je Foretić.

Marija Majstorović dugogodišnja je članica Zajednice „Molitva i Riječ“, a profesora Ivančića pamtit će po njegovoj dubini, jednostavnosti i prijateljstvu s Isusom. „To me kod njega uvijek oduševljavalo. Isto tako, on je uvijek tražio nove putove k Isusu, osobne, ali je i nas kao zajednicu stalno provocirao i poticao na to traženje, da se ne predajemo malodušnosti i lijenosti, da se ne predajemo formama nego da uvijek tražimo živog Isusa i da s tim živim Isusom živimo u svojim životima i dajemo ga drugima“, rekla je Majstorović.

Zrinka Marinović Šarić istaknula je da je profesoru Ivančiću na umu bio hrvatski narod i patnički narod, koji se ne odnosi samo na našu zemlju, već na cijeli svijet. „Njemu je bilo stalo do svakog čovjeka. On nije dijelio ljude na vjernike i ateiste. Uvijek je u čovjeku vidio šansu, jer je čovjek biće stvoreno odozgo. On je htio biti ta šansa čovjeku. Bio je usmjeren prema svakom čovjeku. Za mene osobno trebala je potvrda Crkve jer sam imala živi susret s Isusom, ali mi je trebala potvrda i pronašla sam je u njemu, u tom svećeniku. U jednom čovjeku i svećeniku meni je bila potvrda da je Bog živ, da je Kraljevstvo Božje blizu. Ne možemo ovdje na zemlji očekivati ono što nam je pripravljeno u Nebu. On je za mene bio Božja posuda koja me usmjerila i potvrdila ono što vjerujem“, rekla je Šarić Marinković.