Misi je prethodio blagoslov procesijskog križa i sedesa te ophod oko crkve.

„Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome – danas, više nego ikoji drugi dan, pozvani smo ponavljati ovaj zaziv“, rekao je vlč. Bilandžić u uvodu homilije. Kazao je da je Bog darovao svetkovinu Presvetog Srca Isusova kako bi se mogla razumjeti Božja ljubav. Dodao je da je ljubav činjenje dobra koje nitko nije dužan učiniti.

Premda je blagost vrlina, dobronamjeran odnos prema drugim ljudima u kršćanstvu se najprije shvaća kao poziv na obraćenje srca. Valja se odgojiti jer ljudi mogu iz bilo kojeg razloga biti prikriveno pristojni, ne pokazujući prave osjećaje. Može se dogoditi, da čovjek čak nekoga mrzi, ali se prema njemu ponaša ljubazno iz različitih razloga.

„Naše ponašanje treba biti odraz unutarnjeg stava, a ne nekakvih socioloških okolnosti ili političke korektnosti ‘ne daj Bože kome se zamjeriti!’ Kršćanstvo nije anemično, pristojno srce nezahtjevnih ljudi, koji se ne bi htjeli miješati ili koji samo traže da ih se pusti na miru, ‘nego srce iz kojega teče i krv i voda, krv koja je živa i ljubi, i voda koja čisti i mijenja!’ Kršćani su pozvani biti promjena, koja je potrebna ovome svijetu, ne fini, pristojni, umrtvljeni kršćani, nego živi kršćani koji prolaze zemljom svjedočeći živog Krista i čineći dobro. Nisu pozvani biti fini i pristojni i paziti da se nikome ne zamjere, jer nema blagosti bez istine, nema blagosti koja nije spremna jasno izreći ono što je vrijednost, koja jasno ne razlikuje što je dobro a što ne, ne zato da bi druge ponizili ili pobijedili u raspravama“, naglasio je.

Propovjednik je rekao da je potrebno objasniti kršćansko shvaćanje poniznosti, upravo zato što se kršćanstvo često doživljava kao nijekanje vlastite osobnosti. Kao što je suprotna od blagosti grubost, tako je od poniznosti suprotna umišljena oholost. Ohole osobe same sebe precjenjuju i daju si važnost kakvu nemaju. Poniznost nije podcjenjivanje sebe i svojih vrijednosti, nego realna slika o sebi. Isus je učio da istina oslobađa, a najteže je prihvatiti istinu o sebi, pojasnio je.

„Vrag nas uvijek napastuje da pomislimo da smo ono što nismo, a Krist nas, postavši čovjekom, uči, da je najčovječnije biti čovjek, a čovjek nije netko, kako mi to često kažemo, možda i u sakramentu ispovijedi – prljavo, slabo i grešno stvorenje. Je, ali nije samo to – Bog nas je stvorio na svoju sliku.

Kao što je poziv na blagost poziv na obraćenje srca, tako je i poziv na poniznost želja da se doživi obraćenje srca. Da se niti ne precjenjujemo, niti podcjenjujemo, nego bez laži, bez nekakvih opravdanja, prihvatim sebe kakav doista jesam.

Potrebno je zato odgovoriti na pitanje zapisano u Knjizi postanka – Adame, gdje si? (…) Da bismo mogli istinito odgovoriti, potrebno nam je blago i ponizno srce, srce koje prepoznaje i srce koje prihvaća istinu, kakva god bila, bez umišljenosti“, zaključio je homiliju vlč. Bilandžić.