Sv. Maksimilijan Kolbe nije neki daleki ranokršćanski ili srednjovjekovni svetac, nego nam je vrlo blizak i suvremen. Rodio se 1894. u Poljskoj i kao mladić ušao u Red Franjevaca konventualaca, tj. naš Red, te se mi franjevci konventualci, (fratri u crnom i sivom habitu), na poseban način ponosimo tim našim subratom svecem. Maksimilijan – Marija!

Kad sam bio na službi u Rimu rado sam navraćao u samostan koji nosi ime „Casa Kolbe“, u kojem je sveti Maksimilijan živio i studirao, a također se tamo nalazi i soba gdje je on, s još šestoricom svojih kolega, naših franjevaca, 1917., osnovao udrugu pod nazivom: „Vojska Bezgrešne“. To je bio Maksimilijanov odgovor na velike napade masona na Crkvu u to vrijeme. Članovi ovog pokreta na poseban način se posvećuju Bezgrešnoj Djevici i utječući se Njoj mole i sve čine za obraćenje grešnika i neprijatelja Svete Crkve te se zalažu za širenje štovanja Bezgrešne Djevice Marije!

U tom samostanu u Rimu postoji mnogo toga što nam je ostalo od Maksimilijana, iako od njegova tijela nemamo gotovo nijednu relikviju osim nekoliko vlasi njegove kose i brade, koje su bile sačuvane još za vrijeme njegova života. Poznato nam je naime, kako je njegovo tijelo nakon što je umro u bunkeru gladi u Auschwitzu 14. kolovoza 1941., bilo spaljeno u krematoriju tog logora.

Zanimljivo je kod njega primijetiti kako je već u ranoj mladosti imao viđenje B.D. Marije, koja je u ruci držala dvije krune (bijelu i crvenu) i pozvala ga da izabere jednu od njih. A on je izabrao obadvije i stvarno je bio okrunjen s obadvije; djevičanskim životom i mučeničkom smrću.

Već u ovoj činjenici možemo zaključiti kako je sv. Maksimilijan bio pobožan i otvoren Božjoj milosti od najranijeg djetinjstva. Rekli bi: roditelji su ga dobro odgojili! Taj podatak bi na poseban način trebali uzeti k srcu svi roditelji i odgojitelji koji odgajaju svoju ili drugu djecu, da ih uče i odgajaju u pravoj i zdravoj kršćanskoj vjeri i pobožnosti. To je posebno važno danas kada roditelji, da bi si olakšali brigu za djecu, radije im stave u ruke mobitel ili neke igrice, samo da ih se riješe, umjesto da ih uče moliti i razgovarati o Bogu i pravom smislu života.

Upravo dobar i savjestan odgoj, kao što je bio slučaj kod sv. Maksimilijana, pretpostavka je da će i kasniji život, izgrađen na dobrom temelju, biti ispravan, plodan i pošten, a s Božjom pomoću jednog dana i svet. Dokaz tome je sv. Maksimilijan.

Ono što je nekako posebno obilježilo život sv. Maksimilijana, jest da je bio veliki evangelizator. Iako je bio slabog zdravlja, svim silama se dao na spisateljski rad. Pokrenuo je izdavanje Marijinog glasila pod nazivom „Vitez Bezgrešne“ koji je za nekoliko godina dosegao nakladu od 750.000 primjeraka, a osnovao je i „Grad Bezgrešne“ – četrdesetak km od Varšave, jedan od najvećih samostana u svijetu, u kojem je prije drugog svjetskog rata živjelo i radilo oko 800 franjevaca, koje je najviše privukao i oduševio upravo sam Maksimilijan svojim životom.

Godine 1930. došao je u Japan i u Nagaskiju osnovao drugi Grad Bezgrešne. Iako nije imao novaca, niti je znao govoriti japanski, ipak je za 5-6 godina pokrenuo svoju tiskaru. Osim toga, kako mu gradske vlasti nisu htjele dati zemljište negdje blizu središta grada, uspio je dobiti jednu parcelu na periferiji. To se pokazalo providonosno, jer kad je na Nagasaki 1945. bila bačena atomska bomba, samostan je ostao neoštećen, jer se nalazio ispod jednog brijega te ga eksplozija i radijacija nisu mogle srušiti.

No, svakako, kruna njegova života bio je njegov herojski čin dragovoljnog darivanja života umjesto jednog oca obitelji koji je bio osuđen na umiranje u bunkeru gladi.

Moglo bi se još puno toga navesti iz njegovog, iako kratkog, ali bogatog života (nije doživio ni 50 godina). No, već ovo što smo spomenuli dovoljno je da se upitamo kako je on to uspio? Tako bolestan i slaba zdravlja, a toliko je putovao, toliko radio, molio i postio te je uistinu u to vrijeme obnovio naš Red franjevaca konventualaca…

Odgovor na naše pitanje možemo pronaći u Isusovim riječima u Evanđelju. „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ Toga se držao i to ga je vodilo čitav život i tako ga je stvarno i zapečatio; dao je život za čovjeka i spasio oca obitelji.

Netko će reći: pa i mi slušamo i nastojimo te riječi staviti u život, ali nama to nekako ne ide. Zato je dobro od sv. Maksimilijana naučiti i usvojiti njegovu ‘taktiku života’ i pogledati kako je on to slušao Božju riječ, kako ju je uspio razumjeti i najvažnije, kako ju je uspio provesti u život? On je to učio od najsavršenije i najuzvišenije Učiteljice; Bezgrešne Djevice Marije! Ona je, kako znamo, prihvatila Božju Riječ na način da se Ona u njoj utjelovila i rodila.

Zato možemo reći da ono što nam Sv. Maksimilijan nedvosmisleno danas poručuje i svojim životom svjedoči jest slijedeće: Ako budemo štovali i slijedili primjer Bezgrešne Djevice Marije, ne moramo se bojati nikoga i ničega, jer slijedeći njezin primjer i ostajući uvijek s njom, zagarantiran nam je put do njezina Sina i zajedništvo s Njim u njegovoj slavi i pobjedi uskrsnuća.

No, često me, kao svećenika, znade žalostiti kad susrećem ljude, kršćane, koji žive u nezadovoljstvu, vrlo su kritični i neraspoloženi za bilo što. Mnogi su potišteni, bez radosti i pravog smisla života i misle da ih je Bog ostavio, da ih ne čuje i na mari za njih… Obično kad ih pitam; o čemu se radi; većinom govore im ne ide ništa od ruke, da su svi protiv njih, da ih nitko ne razumije i jednostavno su nesretni. Ili se pak tuže na neku bolest, na slabi položaj u društvu, na neki neuspjeh itd.

Tada pomislim, koliko se jedan sv. Maksimilijan mogao žaliti i jadikovati, kad je već u mladosti ostao bez jednog plućnog krila i cijeli život imao poteškoće s disanjem, a i općenito sa zdravljem, … a da ne govorim koliko se mogao tužiti i prigovarati Bogu što je nakon toliko dobrog truda oko Božjih stvari dospio u koncentracioni nacistički logor bez ikakve krivnje. Samo zato što se zauzimao za istinu.

No, Maksimilijan se nije žalio, nije prigovarao ni zdvajao, nije gubio radost… čak kad je i umirao od gladi i žeđi u bunkeru, pozivao je sudrugove da pjevaju hvale Bogu i Bezgrešnoj Djevici. Svjedoci kažu, da ga je stražar kad bi provjeravao uznike, uvijek nalazio ili na koljenima ili stojeći u molitvi. I kad su svi zatvorenici umrli od gladi, ostao je zadnji, još uvijek živ te su ga na kraju ubili smrtonosnom injekcijom fenola. Kad su došli do njega, on je samo mirno pružio ruku…

Iz svega možemo zaključiti da je on poput svoje Majke i Učiteljice – Bezgrešne – bio posve predan u Božje ruke, prema riječima iz današnjeg 1. čit: „Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva…“ Nije bio usredotočen na sebe nego na druge. Bio je svjestan riječi koje smo čuli i u današnjem 2. čit. gdje apostol Ivan kaže: Po ovom smo upoznali Ljubav: On je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću“. I zato je slobodno i bez oklijevanja mogao darovati svoj život u zamjenu za život svoga bližnjega.

Braćo i sestre! Možda i među nama ima onih koji su izgubili pravu radost i pravi smisao života. Sv. Maksimilijan nam svima poručuje, da ne gledamo sebe, nego da naš pogled bude uvijek uprt Krista, koji je svoj život dao za nas i uvijek nam se iznova daruje.

A prema njemu nas vodi i pomaže nam naša Bezgrešna Djevica Marija, naša Majka, čiji blagdan uznesenja upravo sutra slavimo. Lijepo je netko rekao, da je sv. Maksimilijan bio počašćen što se iz ovog života preselio u vječnost upravo pred taj Marijin najveći blagdan.

Zato, braćo i sestre i mi slijedimo primjer sv. Maksimilijana. Budimo oruđe u Božjim rukama! On je često govorio da samo ljubav stvara. Neka to bude i naše geslo života, onda ćemo i mi živjeti radosno i moći u svim poteškoćama života ostvarivati Isusovu zapovijed koju nam je ostavio, a čuli smo je i večeras: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ Amen.

Podsjećamo, župa na Bijeniku jedna je od prvih u svijetu koja je posvećena sv. Maksimilijanu Kolbeu nakon njegove kanonizacije 10. listopada 1982. godine. Župa je osnovana 1. studenog 1982. dekretom nadbiskupa Franje Kuharića, a prva misa slavljena je župi u nedjelju 30. siječnja 1983.