PROTONAMJESNIK POPOVIA OPTUŽUJE KARDINALA KUHARIAA

Osvrt na “Otvoreno pismo uzoritom kardinalu i nadbiskupu zagrebaekom gospodinu Franji Kuhariau” koje je dao u javnost srpskopravoslavni zagrebaeki paroh i protonamjesnik Milenko Popovia

Zagrebaeki srpskopravoslavni župnik Milenko Popovia tako?er je protonamjesnik svoga mitropolita. Služba protonamjesnika u pravoslavnim eparhijama uglavnom odgovara službi generalnih vikara u rimokatoliekim biskupijama, što znaei da je u odsutnosti mitropolita Jovana Pavloviaa Milenko Popovia de facto glasnogovornik srpskog pravoslavlja u Republici Hrvatskoj. On je 28. lipnja dao u javnost otvoreno pismo kardinalu Kuhariau pod naslovom “Srbi su bježali iz Hrvatske jer ih ona nije željela”. To je njegov javni prigovor, upravo optužba protiv Franje Kuhariaa zbog govora što ga je on održao 30. svibnja ove godine na plenarnom zasjedanju Vijeaa europskih biskupskih konferencija u Mariazellu, iznoseai stav Katolieke Crkve o aktualnim ratnim zbivanjima u Republici Hrvatskoj. Taj kardinalov govor IKA je objavila u svom biltenu od 6. lipnja, te sada, radi cjelovite informacije zainteresirane javnosti, objavljuje i Popoviaevo otvoreno pismo (u rubrici “Dokumenti”).
Popoviaevo otvoreno pismo teško je svrstati u ikoju poznatu vrstu javnih napisa, a oeito je na crti sustavnih i dobro povezanih napadaja na me?unarodni ugled ne samo Katolieke Crkve me?u Hrvatima, nego hrvatskoga naroda i hrvatske države, zapravo svega što je na ovim prostorima hrvatsko i katolieko. Rijee je o doista vješto naeinjenom i dobro ciljanom politiekom pamfletu, gdje se prividno zauzimanje za ljudska prava pripadnika jednoga naroda, zloupotrebljava za sakrivanje istine o neeuvenim zlodjelima mnogih pripadnika toga naroda baš u to doba i baš na tom podrueju. Iz ovoga otvorenog pisma je bjelodano da Popovia smatra kako bi se Hrvatska morala pred svijetom stidjeti, osjeaati se krivom i zloeinaekom, zato što je kao zakonita i me?unarodno priznata država upotrijebila svoju redovitu vojnu i policijsku silu da provede državni pravni poredak na cijelom svom podrueju, da sprijeei sustavno istrebljivanje svih gra?ana koji nisu bili srpskog podrijetla, sustavno rušenje svih bogomolja koje na tom podrueju nisu bile srpskopravoslavne, pljaeku i paljenje svih nesrpskih zgrada i umjetniekih vrijednosti. Sve su to zaista sustavno, upravo u sklopu svoje strategije, einili naoružani pobunjeni Srbi na podrueju Republike Hrvatske koje su oni silom odcijepili i nazvali Srpskom Krajinom. Sve je to bilo cijelom svijetu poznato, jer oni to zapravo nisu ni krili. Ta su zlodjela zabilježena na mnogim tv-snimkama, o njima svjedoee ne samo živi svjedoci, nego još više mnoge masovne grobnice pune Hrvata koje su ti Srbi okrutno poubijali bez ikakva suda, ne štedeai ni djecu ni žene ni starce ni starice. Kad bi bilo istina da su ti Srbi – uz snažnu pomoa i na poticaj Jugoslavenske armije – pošli stvarati svoju Krajinu kao posebnu državu zato da bi se obranili od nasilja koja su im navodno prijetila u osamostaljenoj hrvatskoj državi, zašto bi na tom podrueju tako sustavno vršili zlodjela protiv nenaoružanih sugra?ana hrvatske narodnosti i katolieke vjere? Kad je rijee o Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, njezini su episkopi i sveaenici prihvatili i poduprli stvaranje Srpske Krajine kao posebne državne tvorevine, bez obzira na me?unarodno pravo i me?unarodno priznate granice Republike Hrvatske.
Ta se, naime, država nakon izdvajanja iz federacije SFRJ nije oblikovala po etniekim granicama, nego je dotadašnja Socijalistieka Republika Hrvatska iskoristila ustavno pravo na izlazak iz jugoslavenske federacije, te su me?unarodno priznate njezine granice koje su uglavnom bile zacrtane vea sredinom 18. stoljeaa.
Najviši predstojnici SPC, eak sam patrijarh Pavle, dolazili su na podrueje “Srpske krajine” nasilno izdvojeno iz RH, posebno u Glinu i u Knin, hrabriti naoružane pobunjenike da izdrže u toj borbi. Gospodin Milenko Popovia, nije se potrudio u tom pitanju i o tim doga?anjima, zauzeti drugaeije stajalište. Nije li s takvim višegodišnjim stavom, zajedno s mnogim svojim kolegama i episkopima, i ovim otvorenim pismom i on osobno dokazo da su Srbi otišli iz Republike Hrvatske zato što Hrvatsku nisu željeli, što nisu htjeli biti njezinim državljanima, što uopae nisu htjeli da ona kao samostalna država postoji? No, to je upravo ono što su domaai i inozemni novinari zakljueili iz izvješaa koje je kardinal Franjo Kuharia podnio na sastanku predsjednika svih katoliekih europskih biskupskih konferencija u Mariazellu 30. svibnja ove godine. Kardinal je ondje trijezno i objektivno ukratko izložio što se zapravo doga?alo, upozorivši da je u državi Jugoslaviji stalno postojala napetost “usred neravnopravnosti, zbog hegemonije beogradske politike”. Sada protonamjesnik Milenko izjavljuje da su staru Jugoslaviju “Srbi doživjeli kao svoju državu svih južnoslavenskih naroda”. Ne priznaje li time da je to bila upravo njihova država, da bi oni mogli vladati svim južnoslavenskim narodima? Znaei da Jugoslavija, kako kraljevska tako komunistieka, nije bila ni savez država ni savezna država, nego velikosrpsko kolonijalno carstvo u kome je Srbija trebala biti metropola, a Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija, njezine kolonije. To je pravi razlog zašto Jugoslavija nije mogla opstati.
Nesreaa je za Hrvatsku i za njezine gra?ane pravoslavnog podrijetla što se oni u golemoj veaini nikad nisu osjetili njezinim državljanima koji bi trebali štititi njezine državne interese, nego su podlegli napasti da ih beogradsko politieko vodstvo organizira kao svoju udarnu snagu protiv hrvatskih interesa. Tako?er je teška povijesna nesreaa što je SP Crkva, mjesto da naviješta Evan?elje i upuauje na kršaanski život sve kršaane pravoslavne baštine na ovim prostorima bez obzira na njihove razlieito etnieko odnosno nacionalno podrijetlo, preuzela na sebe zadaau sve njih uvjeriti da su Srbi, da upravo moraju biti Srbi i da se moraju zauzimati za velikosrpske državne interese. Stoga je u cijeloj novijoj povijesti bilo jedva moguae da pravoslavni eovjek u Hrvatskoj samostalno odlueuje o svom politiekom, a kamoli o nacionalnom opredjeljenju.
Milenko Popovia želi uvjeriti javnost da su Srbi u Hrvatskoj ugroženi zato što im ustavno nije priznat položaj konstitutivnoga, odnosno državotvornog naroda, no prava je istina da po hrvatskom Ustavu vlast u državi pripada zajednici svih državljana, te da Ustav ne dovodi državljanstvo u vezu s podrijetlom. Razvrstati gra?ane po etniekim zajednicama i onda tim zajednicama dati vlast u državi, znaeilo bi odreai se demokracije i uvesti etnokraciju. Ne tvrdimo da takve napasti nema u sadašnjoj hrvatskoj državi, ali je oeito da se Ustav toj napasti protivi.
Srbima kao i svakoj drugoj etniekoj ili manjinskoj zajednici u državi i Ustav i posebni zakon priznaje i osigurava pravo na njihov nacionalno-uljudbeni i religijsko-crkveni identitet. Razumije se da im se ne smije osigurati povlašteni položaj kad je rijee o zapošljavanju, osobito u važnim upravnim službama, u vojsci, policiji i na eelu najvažnijih poduzeaa. Takav su povlašteni položaj doista imali u starojugoslavensko i komunistieko doba. Može se raspravljati je li nova hrvatska vlast trebala postupnije i taktienije ispravljati tu nepravdu, ali se ne može braniti njihovo pravo na takvu povlasticu. Oeito je pak da se veaina srpskih gra?ana u RH nije htjela pomiriti s novim stanjem. Na poticaj beogradskih vlasti i uz pomoa Jugoslavenske armije koja ih je naoružala, oni su odvojili od hrvatskog državnog podrueja gotovo eetvrtinu, na tom podrueju uspostavili nezakonitu vlast i odmah zapoeeli sustavno i neumoljivo etnieko eišaenje, istrebljenje ili progon svih Hrvata i drugih nesrba, oduzimanje ili uništavanje cjeloukupne njihove imovine. Kad je, pak, hrvatska država dovoljno ojaeala da vlastitim silama stane na kraj tom sustavnom zloeinu, Srbi iz tako zaposjednutih hrvatskih podrueja u velikoj su veaini pobjegli zajedno sa svojim oružanim odredima.
Kardinal Franjo Kuharia je u Mariazellu 30. svibnja pred biskupima iz cijele Europe vrlo kratko izložio to stanje, iz eega se nameae zakljueak da su Srbi pobjegli iz Hrvatske zato što Hrvatsku nisu željeli. Protonamjesnik Popovia uzvraaa da su oni pobjegli zato što ih Hrvatska nije željela.
Da bi se izišlo iz toga zaearanog kruga treba se samo sjetiti da nije rijee o veaem ili manjem broju hrvatskih gra?ana srpske nacionalnosti koji bi u toj državi htjeli imati sva svoja ljudska, osobna i zajedniearska prava, nego o politieki organiziranom i dobro povezanom mnoštvu koje je se je velikim dijelom stavilo u službu inozemne agresije. Nikoja država ne može željeti da u njoj živi tako neprijateljski organizirana skupina njezinih gra?ana. I ne treba se euditi ni sablažnjavati ako neki hrvatski politiear izrazi zadovoljstvo što njih, tako organiziranih, u Hrvatskoj više nema. Svaki od njih koji se želi vratiti mora imati pravo povratka ako se vraaa kao državljanin da se uklopi u cjelinu politiekog naroda RH, a sasvim je razumljivo da hrvatska vlast u svakom pojedinom slueaju mora provjeravati vraaa li se njezin državljanin da u njoj živi svoja prava, ili kao elan organizirane skupine koja bi u novim uvjetima na neki novi naein iznova htjela protiv nje služiti inozemnim naredbodavcima. I SPC mora napokon odlueiti hoae li biti kršaanska zajednica koja okuplja i odgaja svoje vjernike na hrvatskom podrueju, ili ae biti politieka ekspozitura u službi svoga središta u inozemstvu.
Kad protonamjesnik Popovia istiee da su se nakon “Oluje”, nakon hrvatskog osloba?anja do tada zaposjednutih podrueja, dogodili zloeini koji se nipošto i nieim ne mogu opravdati, time se ne dovodi u pitanje istinitost i einjenienost svega što smo dosad naveli. Strašno je što su se ti zloeini dogodili, i hrvatska je vlast bezuvjetno dužna provesti istragu i poeinitelje primjereno kazniti. Bila je dužna te zloeine i predusresti i sprijeeiti – koliko je to bilo doista moguae. Prema podacima s kojima dosada javnost raspolaže ne može se tvrditi da takvih zloeina nije bilo, niti da su zanemarivi, ali se tako?er ne može tvrditi da bi oni bili plod sustavnog naputka hrvatskih vlasti. Hrvatski katolieki biskupi su svih tih godina uporno i vrlo glasno prosvjedovali protiv svakoga zloeina, osobito protiv svakog eina osvete kojom bi hrvatske snage uzvratile na zloeine zavojevaea i okupatora. I eim je saznao za odre?ene takve zloeine nakon “Oluje”, kardinal Kuharia je vrlo glasno i odre?eno prosvjedovao. I sada u Mariazellu nije nikoga pozivao na odgovornost, nego je pokazao duboke korijene mržnje i zloeina do kojih je došlo, pozvao sve koji su u to upleteni na put oprašatanja i pomirenja. Kojim pravom ga sada pravoslavno crkveno vodstvo poziva na odgovornost zato što po njihovom mišljenju nije prosvjedovao baš u onaj eas i baš onako kako bi to oni htjeli? Oeito je da oni ne žele samo prosvjed koji bi sprijeeio zloeine nad nevinim žrtvama nego mnogo više žele poviku koja bi u me?unarodnoj javnosti rušila ugled hrvatske države i osporavala njezino pravo da uspostavi redovitu vlast na cijelom tom podrueju.
Ne možemo ne primjetiti kako se to što Popovia piše nalazi na istoj crti s razvikanim optužbama visokih predstavnika Hrvatskoga helsinškog odbora protiv kardinala Kuhariaa i drugih ovdašnjih katoliekih javnih djelatnika, tako?er s takvim optužbama koje dolaze od eelnika Srpske narodne stranke. Podudaranje tih istodobnih optužbi sasvim je prepoznatljivo, premda nije razvidno koliko je sve to povezano, koje sve snage to potieu i što sve žele postiai.

Iz hrvatskog programa Radio Vatikana – nova knjiga o. Vatroslava Halambeka D.I. “Kapi za srce”

Odabravši dijaloški naein iznošenja svojih misli, i kako sam skromno svoj naein naziva novinarskim, autor ove jedinstvene knjige, koristeai intervju kao metodu danas najnazoeniju u svim medijima, te svoje lucidno poznavanje Biblije, odlueuje se na eksperiment kojim ako ne nasluauje, ono bar priželjkuje uspješan ishod. Vatroslav Halambek intervjuira svece, koji su prvotno bili istinski Isusovi suvremenici i suputnici. Svaki od njih, svojim primjerom, posebna je “kap za srce”. Svakog od njih, dobrohotni novinar, uspije, da tako kažemo isprovocirati da vlastitim primjerom pokaže eitatelju put. Jer, ovdje se radi o putu kroz život sa srcem koje je posustalo, kojem nedostaje Božje ljubavi. Duhovne vježbe, kako bi se slobodno moglo nazvati ove bogatstvom zapažaja, jednostavnošau primjera i briljantnošau logiekog zakljueivanja ispunjene “razgovore” sa svecima: Kleofom, Josipom, Ivanom Krstiteljem, Matejem, Martom, Marijom Magdalenom, Tomom, Petrom, i drugima, kao i razgovore sa Zakejem, carinikom i slijepcem Bartimejem, otkrivaju zapravo autora koji je prožet Božjom ljubavlju i velikim životnim iskustvom krenuo pomoai ljudima da se lakše uhvate u koštac gotovo sa svim bitnim životnim problemima.
Za dobre poznavatelje Biblije vea i sam odabir sugovornika pokazuje o kojoj ae temi biti rijee. Misao vodilja o. Vatroslava Halambeka tri su rijeei: dobro, lijepo, sveto, a prava mjera – eovjek u Bogu i s Bogom. I to što govori o roditeljima i djeci, i o poduci, s primjerom ribara Andrije, koji zna da eovjek da bi dobro lovio mora i sam biti uhvaaen, autor ukazuje na sebienost ideologije, samodostatnost, kao glavne uzroenike eovjekove nesreae i sputanosti, tražeai neprestano kao dobar psiholog ali i pastir da eovjek najprije sam prizna svoje bolesno stanje, jer je tek tada mogua put ozdravljenju.
Obraaenje je promjena iznutra da bi se dobila nova kvaliteta života djece Božje, uei nas ova knjiga koju je dobro imati uza se poput priruenika. Ona obiluje izvrsnim primjerima, a kad je eitatelj pomislite kako autor zazire od nekih problema za koje ipak ne misli da ae o njima biti rijeei, iznena?enje ga oeekuje u sljedeaem razgovoru kojega nudi. Primjerice, upravo razmišljanje o pobaeaju, vjernosti, seksualnosti, ateizmu, iskrenosti, materijalizmu, karijerizmu, Crkvi samoj, papinoj neprevarljivosti, itd.
Knjiga o. Halambeka djelo je eovjeka koji je na strani slabih. On je spoznao da se i gubicima pobje?uje. On zna da se do desete stepenice ne može ako se preskoei preostalih devet. Kao bacanjem kamena, poeetni se krug širi do beskraja. I on ga baca s velikim žarom vjernika koji zna što eini, kao što zna da su prvi valovi oko kamena najsnažniji, te da stoga njegovo pisanje mora biti iskreno. Isto takav iskreni eitatelj, znalac, prepoznat ae supatnika koji ga razumije jer mu je sliean i po patnji i jarmu. Autor neprestano ima na umu misao sv. Pavla, koji kaže da Krista valja propovijedati, a ne svoju mudrost. Pozivajuai na ljubav ova knjiga oplemenjuje, a njezinog autora i njegovo djelo možemo, parafrazirajuai još jednom vea spomenutog sveca, nazvati eovjekom koji ovom svojom knjigom ne želi biti ni postati gospodarom naše vjere, vea suradnikom naše radosti.