Istina je prava novost.

Prva korizmena propovijed fra Roberta Pasolinija u Vatikanu

„Obraćenje. Slijediti Gospodina Isusa na putu poniznosti“ tema je prve korizmene propovijedi koju je u petak 6. ožujka, u prisutnosti pape Lava XIV., u dvorani Pavla VI. održao propovjednik Papinskoga dvora fra Roberto Pasolini, objavio je Vatican News.

Razmatranja, koja će se održavati svakog petka do 27. ožujka, prije početka Velikog tjedna, imaju zajedničku temu “Je li tko u Kristu, nov je stvor (2 Kor 5, 17). Obraćenje evanđelju po svetom Franji”.

U danima koji su ponovno obilježeni boli i nasiljem. rekao je franjevac kapucin fra Roberto Pasolini, govoriti o malenosti moglo bi se činiti apstraktnim govorom, gotovo duhovnim luksuzom. Međutim, to je konkretna odgovornost, povezana sa sudbinom svijeta.

Mir ne proizlazi samo iz političkih sporazuma, ni iz diplomatskih ili vojnih strategija, nego od muškaraca i žena koji pronalaze hrabrost da se učine malenima: sposobni učiniti korak unatrag, odreći se nasilja u svim njegovim oblicima, ne popustiti iskušenju osvete i ugnjetavanja, te odabrati dijalog čak i kada se čini da ga okolnosti onemogućuju.

Riječ je o zahtjevnom i svakodnevnom radu – istaknuo je propovjednik – koji se odnosi na sve koji se prepoznaju kao djeca Božja i koji znaju da se to obraćenje srca tiče njih. Uvodeći svoje razmišljanje, povezano sa životom svetoga Franje, fra Pasolini ga je definirao kao čovjeka prožetoga vatrom evanđelja, sposobnoga u svakomu ponovno rasplamsati čežnju za novim životom u Duhu. Ali što se podrazumijeva pod ‘obraćenjem’? Pitanje je „izvorna točka“, jer postoji rizik da se gradi na krhkim temeljima. Evanđeosko je obraćenje, napomenuo je, prije svega Božja inicijativa, u kojoj je čovjek pozvan sudjelovati svom svojom slobodom, a događa se u najdubljem dijelu naše naravi, tamo gdje slika Božja utisnuta u nas čeka da bude probuđena. To je kada nešto, što je dugo bilo tiho, u čovjeku ponovno počne vibrirati.

Sveti Franjo govori o “činjenju pokore” kada ulazi na put obraćenja, ali aludira na promjenu osjetljivosti, gledanje na druge milosrdno i u svjetlu evanđelja, uklanjajući gorčinu života ispunjenog mnogim stvarima, ali ipak praznoga, bez svoje bitne vrijednosti. Činiti pokoru početak je bitke za zaštitu “novog okusa stvari”, vjerno njegujući sjeme koje je Bog stavio u srce svake osobe.

Obraćenje više nije pokušaj ispravljanja života vlastitim snagama, nego odgovor na milost koja je drugačije formulirala parametre našeg načina percipiranja, prosuđivanja i želje.

Obraćenje je povezano s dubinom brazde koju je grijeh iskopao u nama, objasnio je fra Roberto te primijetio: međutim, grijeh je riječ koja je danas, čini se, nestala. U općoj svijesti, a katkad i u životu Crkve sve se objašnjava kao krhkost, rana, ograničenje, uvjetovanost. Kada se govori o grijehu, često ga se svodi na malu pogrešku ili slabost. Ako se ograničimo na to, nestaje i veličina ljudske slobode i odgovornosti.

Ako više ne postoji mogućnost istinskoga zla, ne možemo vjerovati ni u mogućnost istinskoga dobra. Ako nestane grijeh, i svetost postaje apstraktna i neshvatljiva sudbina.

U grijehu čovjek spoznaje da je njegova sloboda stvarna i da njome može graditi i uništavati: sebe, druge, svijet. Stoga je potrebno duboko iscjeljenje; zbog toga je obraćenje zahtjevno putovanje kako bi se ponovno uspostavio odnos s Bogom, ponavljanje u vlastitim djelima izbora života u ljubavi i slobodi.

Sveti Franjo je poznat kao svetac siromaštva, ali u njemu je neraskidiva veza s poniznošću. Oba puta proizlaze iz otajstva utjelovljenja; to su same osobine Boga koje je čovjek pozvan živjeti kako bi mu sličio. Poniznost je put koji je svaka krštena osoba pozvana slijediti ako želi u potpunosti prihvatiti milost života u Kristu – istaknuo je fra Roberto. To je način življenja u svijetu i odnosima, kako bismo na pravu mjeru sveli napuhanu sliku koju imamo o sebi, vraćajući istinu. To je dar Duha Svetoga i prije nego asketska vježba, napomenuo je propovjednik.

Poniznost ne osiromašuje čovjeka; ona ga vraća njemu samome. Ne umanjuje ga; vraća ga njegovoj istinskoj veličini. Zato je tako usko povezana s obraćenjem. Istočni grijeh proizlazi upravo iz odbacivanja poniznosti: iz odbijanja da se prihvatimo kao ljudska bića, ograničena i ovisna o Bogu. Obraćenje se, dakle, ne može shvatiti drugačije nego i kao povratak poniznosti.

Čovjekova veličina dolazi iz njegove malenosti, rekao je. Asiški svetac, kroz zagrljaj najmanjih, saginjući se prema njima, shvaća da je to povlašteno mjesto koje je odabrao Gospodin. U njima se očituje ona ‘moć’ o kojoj govori evanđelje, ona koja daje da postanemo djeca Božja. Dijete koje se ne srami pitati Oca i koje doživljava posebnu snagu: sposobnost poticanja dobra u drugima. Maleni u svojoj krhkosti, dodao je fra Roberto, bude milosrđe koje je možda najdragocjenija energija na svijetu. Radikalna otvorenost, dakle, koja podrazumijeva gostoprimstvo prema drugima; postati maleni bitna je dimenzija kršćanskog života.

Kada odlučimo postati – a ne ostati – maleni jer smo prepoznali Božju malenost i osjetili da nas On prihvaća i voli, taj izbor tada nije oblik nazadovanja ili odricanja; to je lice novoga čovjeka, koje nam vraća krštenje.

Posljednji korak koji valja učiniti jest prepoznati da obraćenje nikada završava. Ostajemo grešnici, moleći da nas Duh posveti. Obratiti se znači neprestano započinjati taj pokret srca, kroz koji se naše siromaštvo otvara Božjoj milosti, čak i u našem opiranju da umanjimo svoju sliku, upuštajući se u neprestani unutarnji rad koji nas stavlja u službu, slobodno i konkretno. Fra Roberto Pasolini je pritom podsjetio na svetoga Pavla kada shvaća da slabost nije faza koju treba prevladati, nego sâm oblik njegova života u Kristu, oblik krsnog života.

Međutim, često mislimo da je evanđeoska malenost moguća samo kada sve ide dobro. Zapravo događa se suprotno: upravo u sukobima i teškoćama ona postaje najpotrebnija. Kada nas instinkt tjera da se branimo ili da se namećemo, tada se vidi jesmo li doista naučili evanđelje Križa. Svjetlo, naime, ne pokazuje svoju snagu kada je sve jasno, nego kada vlada tama.

Meditaciju je fra Roberto Pasolini završio molitvom svetoga Franje i zazivom da „slijedimo stope tvoga ljubljenog Sina, Gospodina našega Isusa Krista”.