Uvodno biblijsko čitanje: “Hvalite Boga u Svetišu njegovu,
Slavite ga u veličanstvu svoda nebeskog!
Hvalite ga zbog silnih djela njegovih,
Slavite ga zbog beskrajne veličine njegove!
Hvalite ga zvucima roga,
Slavite ga harfom i citarom
Hvalite ga igrom i bubnjem,
Slavite ga glazbalima zvonkim i frulom!
Hvalite ga cimbalima zvučnim,
Slavite ga cimbalima gromkim!
Sve što god diše,
Jahvu neka slavi! Aleluja!” (Ps 150).

1. U apostolskom pismu “Ulaskom u treće tisućljeće” htio sam da se Crkva sve više odlikuje “umjetnošću molitve” učeći je uvijek iznosa s usta božanskoga Učitelja (usp. br. 32). Ta se zadaća mora nadasve živjeti u liturgiji, izvoru i vrhuncu crkvenoga života. U tom pravcu važno je posvetiti veću pastoralnu skrb promicanju liturgije časova kao molitve cijeloga naroda Božjeg (usp. ondje, 34). Premda svećenici i redovnici određenu zadaću imaju da je slave, ona se ipak toplo preporučuje i laicima. Zbog toga, nešto više od prije trideset godina, moj časni prethodnik Pavao VI., s konstitucijom Laudis canticum u kojoj je odredio brižljiv uzorak te molitve, htio je da Psalmi i himni, noseće ustrojstvo liturgije časova, budu shvaćeni “s obnovljenom ljubavlju naroda Božjega” (AAS 63/1971/532).
Ohrabrujuća je činjenica da su je mnogi laici, kako u župama tako u crkvenim skupinama, naučili cijeniti. Ona ipak ostaje molitva koja, da se u njoj može u potpunosti uživati, pretpostavlja odgovarajući katehetski i biblijski odgoj. Zbog toga danas započinjemo niz kateheza o psalmima i himnima koji se predlažu u Jutarnji. Želim na taj način ohrabriti i pomoći svima moliti istim riječima koje je upotrebljavao Isus i tisućljećima prisutnima u molitvi Izraela i molitvama Crkve.

2. Mogli bismo se uvesti u razumijevanje psalama na različite načine. Prvi bi se sastojao u predstavljanju njihova književnog sklopa, njihovih pisaca, njihova oblikovanja, konteksta u kojima su nastali. Poticajno bi potom bilo čitanje koje bi istaknulo njihov pjesnički značaj koji ponekad dostiže najviše razine lirske intuicije i simboličnih izričaja. Ne bi bilo manje zanimljivo ponovno prolaziti psalme promišljajući različite osjećaje ljudske duše koje oni očituju: radost, zahvalnost, zahvaljivanje, ljubav, nježnost, zanos, ali i silnu patnju, prekoravanje, molbu za pomoć i pravdu, što ponekad probijaju u bijes i proklinjanje. U psalmima ljudsko biće ponovno pronalazi samo sebe. Naše će čitanje nastojati istaknuti religiozno značenje psalama, pokazujući kako oni, premda su ih toliko stoljeća prije napisali židovski vjernici, mogu biti prihvaćeni od Kristovih učenika. Pozivat ćemo stoga u pomoć egzegetska dostignuća, ali ćemo se također staviti u školu Predaje, osobito slušanju crkvenih otaca.

3. Ovi su posljednji doista s dubokom duhovnom pronicavošću znali raspoznati i pokazati veliki “ključ” čitanja psalama u samome Kristu, u punini njegova otajstva. U to su oci bili zaista uvjereni: u psalmima se govori o Kristu. Doista, uskrsli Krist primijenio je na sebe psalme kad je rekao učenicima: “Trebalo je da se ispuni sve što je o meni pisano u Mojsijevu zakonu, u Prorocima i Psalmima” (Lk 24,44). Oci dodaju da se u Psalmima govori Kristu ili da upravo Krist govori. Rekavši to, oni nisu mislili samo na Isusa kao pojedinačnu osobu, nego na Christus totus, na cijeloga Krista, načinjenog od Krista glave i njegovih udova. Tako za kršćanina nastaje mogućnost čitati Psaltir u svjetlu cijeloga Kristova otajstva. Upravo iz te mogućnosti proizlazi također crkveni doseg koji je osobito očevidan iz koralnog pjevanja Psalama. Stoga je razumljivo kako su Psalmi mogli biti prihvaćeni od prvih stoljeća kao molitva naroda Božjeg. Ako se, u nekim povijesnim razdobljima, nastojalo davati prednost drugim molitvama, velika je zasluga monaha što su u Crkvi uzvisivali zublju Psaltira. Jedan od njih, sveti Romuald, osnivač kamaldinaca, u osvit drugoga kršćanskog tisućljeća, podupirao je misao da su – kako tvrdi njegov životopisac Bruno Quefortski – Psalmi jedini put za doživljavanje doista duboke molitve: “Una via in psalmis” (Passio Sanctorum Benedicti et Johannes ac sociorum eorundem: MPH VI, 1893,427).

4. S tom tvrdnjom, naizgled pretjeranom, on je zapravo ostao usidren u najboljoj predaji prvih kršćanskih stoljeća, kad je Psaltir postao u pravom smislu riječi knjiga crkvene molitve. Bijaše to pobjednički izbor u usporedbi s heretičkim nastojanjima koja su neprestano vrebala na jedinstvo vjere i zajedništva. S tim u vezi zanimljiva je divno pismo koje je sveti Atanazije napisao Marcelinu u prvoj polovici 4. stoljeća, dok je arijanska hereza privlačila ljude također pjesmama i molitvama koje su poticale vjerske osjećaje, veliki crkveni otac svim se silama posvetio poučavanju Psaltira uzetog Svetog pisma (usp. PG 27, 12 sl). I tako je “Očenašu”, antonomističkoj molitvi Gospodnjoj, dodao praksu psalmodijske molitve, koja je ubrzo postala općenito prihvaćena među krštenicima.

5. Zahvaljujući također zajedničkom moljenju Psalama, kršćanska se svijest podsjećala i shvaćala da je nemoguće obraćati se Ocu koji je na nebesima bez pravog zajedništva života s braćom koja su na zemlji. Ne samo to, nego uključujući se životno u židovsku molitvenu predaju, kršćani su naučili moliti pripovijedajući velika djela Božja, to jest čudesa koja je Bog učinio kako u stvaranju svijeta i čovječanstva, tako u povijesti Izraela i Crkve. Taj oblik molitve, zadahnut Svetim pismom, ne isključuje određene slobodnije izraze, koji će se nastaviti ne samo za označavanje osobne molitve, nego i za obogaćenje same liturgijske molitve, na primjer u himnima i troparima. Psaltir ostaje ipak idealni izvor kršćanske molitve, i na njem će se nadahnjivati Crkva novoga tisućljeća.