"Puna torba za treće tisućljeće"

U kriznom razdoblju, u prijekim prilikama, stavlja se na sigurno mjesto radije hrana nego posuđe, zaštićuje se automobilski motor radije negoli karoserija, spašava se od gladi vlastito djece radije negoli bakina slika!

U bazilici sv. Ivana Lateranskog održan je u četvrtak, 20. studenoga, navečer, prvi od susreta o “Vjeri i traženju Boga” u pripravi na Veliki jubilej godine 2000. Izvjestitelja je predstavio je kard. Camillo Ruini, generalni vikar za rimsku biskupiju.
Donosimo cjelovit prijevod izlaganja kardinala Etchegaraya:
Za ovaj prvi susret na temu: “Vjera i traženje Boga”, u okviru velikih gradskih misija, kard. Ruini se ograničio povjeriti profesoru Giulianu Amatu (talijanskom saborniku, op. prev.) i meni putnu torbu rekavši nam – s malo zlobe – napunite je kako hoćete i… naprijed prema trećem tisućljeću”!
Sa svoje strane, kao alpinist bio sam naviknut stavljati što manje stvari u svoju naprtnjaču, tek bitno da se održi hod i stigne na vrh sa što lakšim teretom. Večeras ću od sebe kao starog misionarskog lisca (upravo sam proslavio svoju pedesetu obljetnicu svećeništva), zatražiti da vam kaže što smatram bitnim da bi kršćanin i Crkva prešli prag novoga tisućljeća, dok neki već nastoje rezervirati – vrhunac taštine – stol za doček tog tako očaravajućeg datuma.
Danas smo iznova potaknuti naći bit vjere da je čvrsto držimo. U kriznom razdoblju, u prijekim prilikama, stavlja se na sigurno mjesto radije hrana nego posuđe, zaštićuje se automobilski motor radije negoli karoserija, spašava se od gladi vlastito djece radije negoli bakina slika!
Što je, dakle, bitno u mojoj vjeri? Vrlo jednostavno, to je Isus Krist. Često mislim na ono što je napisao Pascal, jedan od onih rijetkih svjedoka u čijoj su se osobi sjedinili ljudski i vjerski genij, učenjak i mistik: “Ne samo da upoznajemo Boga po Isusu Kristu, nego sebe upoznajemo jedino po Isusu Kristu.”
Isus Krist, “pravi Bog i pravi čovjek”, dubina je mojega života. Što više o tome mislim, ta jasnoća u meni sve više postaje pravo otkriće, živo iskustvo. Bez Njega, sve bi postalo beznačajno. Bez Njega ne bih mogao sabrati sve izazove u ovome svijetu. Kad bih morao odrediti naše razdoblje, učinio bih to upravo s riječju “izazov”. Možda je to riječ koja je češća u suvremenom jeziku. Danas je sve postalo, ili se shvaća kao izazov, izražavajući tako neizvjesnost, nesigurnost, čak i tjeskobu ljudskoga bića koje se osjeća izazvanim, ugroženim, ponekad upravo napastovanim. Čovjek je uvijek imao poziv budućnosti, ali danas je njome opsjednut. Čovjek, čije je poslanje izgrađivati budućnost, nema više želje za budućnošću. Suvremeni se čovjek boji prebivati u budućnosti, svojoj pradomovini. Ako je budućnost ogledalo, više se ne osjeća sigurnim u njemu se prepoznati; ako je prizor, biti njezin režiser; ako je poruka, podnijeti njezinu težinu. Ubrzanje, pooštravanje promjena vuče ga u prolaznost, sili ga tražiti utjehu u privremenosti. Eksplozija zajedničkih sustava izvješćivanja osiromašuje njegov jezik, razbija njegove razgovore, slabi čak njegove monologe.
Pogođenog izvana i iznutra, čovjeka s kraja ovoga tisućljeća neki prikazuju kao onoga s “kraja povijesti”. Pred brisanjem tragova koji označuju čovjeka različitih stoljeća, nadolazeća vremena u opasnosti su zaogrnuti se milenarizmom, u kojemu se eshatologija nadomješta s Postankom mjesto da ga usvoji, u kojemu se čovjek poistovjećuje s promjenom mjesto da njome vlada i tumači je.
Ono što određuje čovjeka nije njegova sposobnost probiti zvučni zid, nego njegova sigurnost probiti zid smisla. To je upravo ona točka u kojoj je smješten Pascalov Krist, koji je naposljetku Krist u kojemu je sve “uglavljeno”, kako ga je sveti Pavao prikazao u svojoj Poslanici Kološanima (Kol 1,15-20) i kako ga je sv. Irenej poslije opisao. Ne znam ništa poticajnije za nas nego da se podignemo na onu razinu na kojoj se događa čovjekova budućnost. Nije slučajno papa Ivan Pavao II. htio da slijedeći Jubilej bude veliko došašće.
Ne znam jeste li zapazili da svako došašće liturgijski započinje s prikazom o svršetku vremenâ. Kršćanin, čovjek došašća, jest onaj koji čitanje velike povijesti započinje uvijek od kraja. To je razlog zašto se kršćanin nikada ne boji budućnosti, jer mu budućnost izgleda privlačnim samom težinom spasenja koje je već postignuto, privučena vremenom koje je već otkupljeno Kristovom krvlju. “Crkva je – rekao je patrijarh Atenagora Pavlu VI. – ona koja se sjeća budućnosti.” Krist kojega ona predstavlja kao drugog Adama ili pravog Adama, dopušta nam ponoviti, obuhvatiti samo jednim pogledom i u tren oka sva stoljeća, sva tisućljeća prošla i buduća. Samo ime Adam proteže se na čovjeka i na onoga po kojemu se čovjek dovršava: Spasitelj je prije grešnika. Krist “uglavljuje” i sažimlje u tolikoj mjeri u sebi sve stvari, Boga i čovjeka, da izvan njega nema drugog ni drugačijeg svijeta: on je zauvijek povijest označio Uskrsnućem.
Veliki jubilej će jednostavno posvjedočiti, pred cijelim čovječanstvom, dvije tisuće godina najviše i radosne slobode kršćana: na pragu trećeg tisućljeća, ta budućnost, to obzorje koje polarizira i oblikuje naš opstanak, još je i uvijek je Krist: “Christus hieri, hodie et sempre”.
I evo me, dakle, u hodu prema trećem tisućljeću s putnom torbom. Ako je cijelo moje biće (duša i tijelo) usmjereno prema tom izlazećem suncu koje je Krist, što mislite što bi se lagano moglo staviti u putnu torbu da bi se obnovila snaga? Samo osam riječi, među najsnažnijima koje je Krist izgovorio: osam blaženstava. One su kao melopeja (pripjev), štoviše, kao probojni ritam koji vas ne prestaje podbadati osam puta: blaženi! blaženi! Riječ koju je, u njezinoj prvotnoj hebrejskoj tečnosti, preveo Andre Chouraqui s “krenuti!”, “krenuti!”. Nakon svakog blaženstva glas se vraća svom polazištu, ponavlja istu sreću, udvostručuje isti polet da bi svaki put odjeknuo prepun oduševljenja. Dok odzvanja, udara u uobičajena mjesta, preokreće stare jasnoće, premješta brda i čini da se otkriju nova obzorja. Blaženstva traže da idemo u protivno od onoga što obično činimo. Krist me uči gledati svijet obrnuto i pronalaziti dobru stranu stvari, istinu o životu.
Poslušajte što skandira moj hod:
Blaženi siromasi! Blaženi krotki! Blaženi ožalošćeni!
Blaženi oni koji gladuju i žeđaju pravednosti
Blaženi milosrdni!
Blaženi čista srca! Blaženi mirotvorci! Blaženi progonjeni zbog pravednosti!
Neprestanim dotjerivanjem blaženstava, vidim da se preda mnom ocrtava mnogo više od čovječjeg lika: vidim da se javlja određeni čovjek, određeno lice, pravo lice Krista, prijatelja a ne samo cilja mojega hoda. On je govorio drugima, ali je ne sebe sama usmjeravao ono što je živio, ono što jest.
Sve je to lijepo, nadasve privlačno dok cesta ne postane strma staza, neravna. Ipak, priznajem vam da imam neki nemir napredovati tako sa svojom putnom torbom, dok smo u gradskim misijama, apostolskom poslanju. Upravo sam ponovno pročitao, u Matejevu evanđelju, čuveni govor o poslanju koji je Isus izgovorio dok je “obilazio gradove i sela… propovijedajući Evanđelje o Kraljevstvu…” (Mt 9,35).
Pozvavši Dvanaestoricu da ih pošalje na put savjetuje: “Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa…”(Mt 10,9). Franjo Asiški, čuvši te riječi, bacio je štap što ga je imao kod kuće: doslovce je slijedio Evanđelje, bez tumačenja. Što se mene tiče, ne bih li trebao ostaviti putnu torbu?
Tu, na pola puta svoga predavanja, htio bih ponovno izbližega vidjeti ono što Evanđelje od mene traži, i stoga bih se htio trenutak zaustaviti na prvom blaženstvu, koje sažimlje sva ostala, to više što je evanđeoski program koji je sam Isus izložio u nazaretskoj sinagogi na početku svog poslanja, usredotočen na siromahe (usp. Lk 4,16-21).
Još više, na završetku poslanja povjerenog svakom kršćaninu, u trenutku Posljednjega suda (usp. Mt 25,31-46), siromah – u svojim dometima najstvarnijim, najokrutnijim – bit će kamen kušnje koji će odijeliti dobre od zlih: “Što god ne učiniste jednome od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste…”. Tako, u konačnici, nije Gospodin onaj koji će suditi, nego siromah, poistovjećen s Gospodinom, koji će postati šutljivi sudac svakome od nas. Nazočnost među siromasima, solidarnost sa siromasima, zlatni je ključ koji svima otvara spasenje.
Sada vam, stoga, ne govorim o Crkvi siromaha: cijela jedna teologija i cijela jedna praksa razvijene su potom na II. vatikanskom koncilu. Crkva u Rimu sa svojim karitativnim poticajima proroka poput don Luigia Liegra, jasno pokazuje da Crkva ne bi bila Crkva bez siromaha. To što mi se večeras čini važnim jest vidjeti zašto je odnos sa siromasima ono što se naziva “kriterij crkvenosti”, ili znak razlikovanja koji proizlazi iz same naravi Crkve? Najposlije, kako prijeći iz Crkve siromaha u Crkvu potpuno siromašnu? Riječ je o pitanju kojemu se rijetko odvažno pristupa, barem iz srca, jer je to jedno od najizazovnijih i najtajanstvenijih pitanja: doista, odnosi se na Boga koji je postao ne samo Čovjek, nego i Siromah.
Samo siromašna Crkva postaje misionarska Crkva i samo misionarska Crkva zahtijeva siromašnu Crkvu. Tko ne poznaje ujed siromaštva na svome tijelu, ne može izoštriti svoj pogled da razazna siromahe u skrovištima gdje se skrivaju ili prepoznati ih u novim prilikama koje i danas sakrivaju. Proturječje je našega doba da je svijet osjetljiv na dramu siromaha s mentalitetom bogataša, dok joj se Crkva približava srcem siromaha. Odatle golemo nesuglasje između ekonomskog i evanđeoskog siromaštva. Kako objasniti da se može složiti siromaštvo koje treba suzbijati sa siromaštvom koje treba prihvatiti? Kako objasniti duhovno traženje onoga što je bez cijene u ekonomiji podložnoj zakonu cijena)? Kako načiniti mjesta besplatnosti čina u civilizaciji trgovaca? U potrošačkom društvu, blaženstvo siromaštva kao da je luksuz ili predmet ruganja.
Ipak, Evanđelje ukratko izlaže kršćanski život u korjenitom izboru između dvojice gospodara: “Ne možete služiti Bogu i bogatstvu (mamoni)” (Mt 6,24), gdje je mamona riječ kojom Krist oličuje novac, gotovo vrstu anti-Boga. Teže je utvrditi mamonu nego Boga, jer se prikazuje pod odjećama koje se mijenjaju, izvezene od prijevara. Valja pokazati da se ima, evo zašto vlada laž; i treba imati da se pokaže, evo zašto vlada novac. Okretanje u krugu u dvostrukom značenju riječi, danas otežanom korupcijom, tom kugom modernih vremena.
Krist proglašava: Blago siromasima; to nam je blaženstvo došlo u dva prijevoda: jednom stvarnijem (“Blago vama, siromasi”, prema Luki) i drugom, duhovnije naravi, (“Blago siromasima, duhom”, prema Mateju). Ne treba se previše brinuti o nijansama prije negoli se shvati Kristova misao u svojoj smirujućoj punini i u svojoj strašnoj golotinji¸<, nadasve na području na kojem se je bojati obmane dobre vjere više nego drugdje. Sve je dobro dok se ne dira naša udobnost i dovoljno je malo stvari da budemo bogati! Dosta je čavao da se objesi duh posjedovanja!
Nema ni jedne vrste siromaštva, ni jednog određenog načina siromaštva. Nismo siromašni na određeni način, nije se siromah jednom zauvijek, nego se traži raspoloživost duše koja nas čini slobodnima prema svemu, također siromaštvu. Teže je ostati siromah nego postati siromah. Kad sam bio u Marseillesu, pozvao sam Majku Tereziju otvoriti kuću za svoje Sestre ljubavi. Pri odlasku mi je ostavila rukom napisano pisamce (koje dragocjeno čuvam) s malo jednostavnih riječi: "Samo vas jedno molim za svoje susestre: brinite se za njihov rast u svetosti i štitite njihovo siromaštvo."
Svakako, siromaštvo se ne može kanonizirati, kao ni patnja; ono nije samo po sebi vrijednost. Drago mi je sjetiti se riječi koje je Charles de Foucauld uputio Kristu: "Ostavio si siromaštvo u baštinu svima onima koji žele biti tvoji učenici." Sveti Pavao je to već jasno rekao u Drugoj poslanici Korinćanima: "Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite" (2 Kor 8,9). Otajstvo siromašnoga Krista otkriva nam nešto od siromaštva samoga Boga, čiji je trojstveni krug vječno lišavanje u vječnom daru, potpuno samoodricanje u potpunom priopćavanju sebe.
Nemoguće je otkriti Boga osim u svjetlu trojstvene lišenosti, ali je također nemoguće shvatiti čovjeka osim na crti tog lišavanja. Trojstveni život postaje temelj, tumačenje i određenje cijele tajne o čovjeku. Ona zasniva život ljubavi kao sebedarje, bez nabora. Ona utemeljuje slobodu kao savršeno siromaštvo, to jest, kao oslobađanje od svega i od samih sebe. Tako se potvrđuje da čovjek odgovara na dar. Ako se čovjek želi potpuno ostvariti, potrebno je da čita i oslobodi svoju sudbinu u svjetlu Presvetoga Trojstva koje je siromaštvo i u svjetlu Krista koji je njegova vidljiva slika.
Visoko smo se popeli sa ili bez putne torbe, i zato možemo bolje vidjeti gradske misije, poslanje Crkve, u Rimu i posvuda u svijetu. Crkva sutrašnjice? Tako je teško breme stvari koje zapravo nisu njezine, da kad ih se Crkva lišava neki misle, oslanjajući se na puku vanjštinu, da ona umire. Zapravo, upravo tada ona dostiže puninu svoga postojanja. Crkva koja nije vjersko udvostručenje političke i ekonomske moći. Crkva koja se ne umara zaustaviti se na svom Gospodinu, da je Duh preobrazi u ono što nikada ne bi smjela prestati biti: sakrament Boga koji je postao siromašan. Pascal u jednoj od svojih Misli, uzvikuje: "Kako je lijep život Crkve kad je samo Bog podupire" (br. 861). Crkva je znak spasenja samo ako ljudi vide da se uvijek iznova rađa za čistu milost, u prilikama koje joj, ljudski govoreći, ne ostavljaju nikakvu mogućnost, nikakvu budućnost. Debljina njezine ustanove ne smije biti veća od maloga prsta Ivana Krstitelja koji pokazuje Jaganjca Božjeg i kaže: "Treba da on raste, a ja da se umanjujem." Povijest se opteretila dokazati nam da Crkva, čim se učvrsti u zemaljskoj moći i udobnosti, gubi svoju apostolsku odvažnost. Crkva i Evanđelje uvijek se zajedno savijaju ili ostaju uspravni: ali trebaju ići, napredovati zajedno prema godini 2000.
Sa ili bez putne torbe. Nije važno. Važna je naša vjernost Kristu blaženstava. Ipak, od naše je vjernosti sigurnija ona apsolutna, koju Krist očituje po svojoj Crkvi. Upravo zbog toga je naša Crkva, unatoč svojem siromaštvu, uvijek ispunjena nadom, uvijek napeta prema obzorju koje nadilazi godinu 2000. crpeći svoj polet u euharistijskom očekivanju Kristova povratka. Francusko-urugvajski pjesnik, Jules Supervielle, promatrajući magarca koji je radosno nosio Mariju prema Betlehemu, ugodno razmišlja: "Nije bila teška, zaokupljena jedino budućnošću koju je u krilu nosila." Bolje je od najlakše putne torbe, prema Betlehemu godine 2000. Uz pomoć Djevice Marije želim da to isto bude za Crkvu i za svakoga od nas.