PUT IZ SRCA
Anthony de Mello: Put k Bogu (Moliti tijelom i dušom), Stjepan Harjač: Život iz srca (Radio-meditacije), izd. Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb 1994.
Filozofsko-teološki institut iz Zagreba objavio je prije nekoliko tjedana knjige dvaju isusovaca – jednog prerano preminulog Indijca i jednog, našim čitateljima poznatijeg, Hrvata, koje će, zasigurno, razveseliti sve poklonike kršćanske meditacije u nas. Knjiga Put k Bogu ili Moliti tijelom i dušom glasovito je djelo svjetski poznatog isusovca Anthony de Melloa koji je u svojim kratim pričama, meditacijama i duhovnim vježbama spojio sve kvalitete istočnjačkih – budističkih, zen-budističkih, muslimanskih, židovskih meditacija sa tradicionalnom i modernom kršćanskom meditacijom. U knjizi Sadhana ili put k Bogu podijelio je sa čitateljima svoje iskustvo dugogodišnjeg voditelja duhovnih vježbi za svoju isusovačku subraću, redovnice i redovnike, te napose mladež. Koliko su njegove meditacije popularne među katolicima u Indiji, kazuje i razgovor s jednim od najistaknutijih katoličkih svećenika i medijskih djelatnika u Indiji, koji mi je posvjedočio da se od visokoga tlaka i aritmije srca uspješno izliječio meditirajući po toj de Mellovoj knjizi.
Autor knjige Život iz srca – zagrebački isusovac Stjepan Harjača široj je javnosti poznat po svojim radijskim meditacijama, te subotnjim meditacijama u emisiji “U početku bijaše Riječ” na Hrvatskoj televiziji. To je njegova treća objavljena knjiga radijskih meditacija, nakon zajedničke zbirke “Duhovna misao” i samostalne knjige “Srce – dar”. Ako ste ujutro dok ste se spremali u školu ili na posao uživali u duhovnoj hrani koju vam je pater Harjač davao na žličice, tada će vas ova knjiga razveseliti. Ona zaista daje smjernice za život iz srca i po srcu, a za razliku od riječi izgovorenih putem radio-valova koje tek trenutak odzvanjaju prostorom, knjiga je uvijek uz vas kad trebate utjehu, potporu ili štivo za odmor. (SV)

DOMINIKANAC – ANTIRASISTIČKI MUČENIK
Talijanski katolici upravo nastoje da svijet zna za njihove ljude koji su se žrtvovali zauzimajući se za demokraciju protiv fašizma, osobito za one koji su stradali zaštićujući u ono doba progonjene Židove. Tako je potkraj travnja ove godine u gradu Albi, u samostanu sestara dominikanki održan posebni znanstveni skup o dominikancu o. Giuseppe Girottiu koji je umoren u nacističkom konc-logoru Dachau 1. travnja 1945.
Giuseppe Girotti rođen je u Albi 19. srpnja 1905. S trinaest godina ušao je u dominikansko sjemenište u Turinu. Godine 1930. postao je svećenik. Više biblijske studije završio je u Jeruzalemu, a zatim predaje Sveto Pismo na dominikanskoj bogosloviji u Turinu. U slobodno vrijeme djelovao je kao svećenik osobito među siromasima. Kad je buknuo rat istaknuo se je u pomaganju ugroženima, osobito progonjenim Židovima. Zbog toga je uhićen 29. kolovoza 1944. Bilo je to skoro godinu dana nakon što je fašistička Italija kapitulirala, te je veliki dio Apeninskog poluotoka bio zaposjednut od njemačkih nacista. Nakon uhićenja neko je vrijeme bio u Novim zatvorima u Turinu, zatim u tamnicama u Milanu, Bolzanu i, napokon, u Dachauu u Njemačkoj. U tom koncentracijskom logoru nedaleko Münchena istaknuo se strpljivim podnošenjem svih nevolja, nastojao je svakome pomoći. Unatoč svim opasnostima uspjevao je slaviti euharistiju i drugima tumačiti Sveto Pismo.
Godine 1988. u nadbiskupijskom uredu u Turinu započeo je postupak za njegovo proglašenje svetim, s posebnim zadatkom da se ustanovi činjenica njegova mučeništva. Svi su spisi već predani Kongregaciji za proglašenje svetima.
Ono što je u liku o. Girottia najosobitije je njegova ljubav prema Židovima, koja je zacijelo sazrila za vrijeme njegovih jeruzalemskih studija, te su joj korijeni biblijski. Svi koji proučavaju njegov život ističu tu povezanost s hebrejskim narodom. Kao kršćanin i svećenik ljubio je sve ljude, ali Židovi su mu bili posebna biblijska ljubav. Nacisti su ga i osudili upravo zbog “pomaganja Židovima”.
Hrabri dominikanac usprotivio se, ističu njegovi životopisci, nečovječnom rasističkom zakonu koji je Židovima nijekao ljudska prava. Istodobno je bio spreman i smrt podnijeti, odnosno darovati svoj život iz opravdana razloga. Na simpoziju je jedan od govornika upozorio kako je o. Girotti u svojim spisima osobito isticao Izaijin lik Sluge Jahvina, odnosno Sluge Patnika. To je proročka slika o Kristu koji je trpio radi tuđih grijeha.
Don Angelo Dalmasso bio je odveden u Dachauu zajedno s o. Girottijem. On je na simpoziju osobno svjedočio: “Kad su nas iz Turina prevozili u Bolzano, Girotti je ušao u autobus prije mene i htio mi je sačuvati mjesto. Divljački su ga odgurnuli, pao je i izgubio naočale. U Bolzanu me je često pozivao zajedno moliti. Bili smo započeli moliti baš kad su nas pokrenuli na put u Dachauu. Bilo je to strašno iskustvo: 60 sati zatvoreni u vagonima. Nismo bili zajedno. Našli smo se u logoru opet oba u prvom redu, ali nismo razumijeli njemačke povike. Jedan nam je svećenik rastumačio da se moramo svući, radilo se o dezinfekciji. U karanteni mu je dominikanski prior iz Kölna, saznavši da je Girotti dominikanac, donio komad sira. Danima smo gladovali, ali je Girotti sir dao meni. Pojeo sam i još se stidim.”
Don Angelo svjedoči kako je o. Girotti iz dana u dan slabio. Napokon su ga odnijeli u bolnicu, gdje su ga pogubili injekcijom benzina, kako su to nacisti običavali. Za grob mu se ne zna. Na njegovu drvenu ležaju prijatelji su napisali: ovdje je spavao sveti Giuseppe Girotti. Doista su ga smatrali svecem. Sada ga, pak, Crkva u njegovoj domovini smatra vrlo prikladnim i suvremenim znakom. (Prema L#!OSSERVATORE ROMANO od 24. 4. 1994.)

LIK GENERALA RATKA MLADIĆA U NA SVIJETU NAJTIRAŽNIJOJ KATOLIČKOJ TJEDNOJ REVIJI
Premda je talijanski tisak, i onaj katoličkog nadahnuća, tradicionalno više naklonjen Srbima nego Hrvatima, posljednjih mjeseci i u toj javnosti sve više izbija na vidjelo strahota zločina. “Famiglia Cristiana”, katolička ilustrirana tjedna revija koja se tiska u oko 1.700.000 primjeraka, donosi 11. svibnja 1994., u povodu vijesti da je Mladićeva kći od stida izvršila samoubojstvo slijedeći članak koji sažetošću i kratkoćom može dati stanoviti uvid u sadašnje raspoloženje talijanske javnosti prema srpskoj agresiji u republikama BiH i Hrvatskoj. Čitatelj će i sam primjetiti kako talijanski novinar, očito poznavajući osnovna raspoloženja svojih čitatelja, voli isticati i postupke ustaša, koje naziva hrvatskim fašistima, i predviđati krvave osvete iz naraštaja u naraštaj na balkanskim prostorima.

“TATA JE KRVNIK”
Pobjeđuje u ratu naređujući svojim momcima neka pucaju u ljude, ponizio je OUN i NATO. “Boriti se za vlastiti narod je dužnost a ne zločin”, kaže komandant bosanskih Srba.
Prostački mesar ili novi Napoleon? Upravljamo svjetla na armijskoga generala Ratka Mladića, 51. godina, komandanta srbo-bosanske vojske. Prije mjesec dana njegova 23-godišnja kći Ana, studentica medicine u Beogradu, izvršila je samoubojstvo pritisnuta stidom zbog očevih zločina u bosanskom ratu. Tako je javio njemački dnevnik.
Nije tajna da bi Ratka Mladića mnogi htjeli vidjeti na optuženičkoj klupi u možebitnom suđenju za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, ako ni za što drugo a ono zbog nesmiljene opsade Goražda i naređenja koje je dao svome topništvu neka uvijek cilja u osobe, a neka štedi zgrade, mostove i industrijska postrojenja. Unatoč svemu je istina da Mladić pobjeđuje. Osvojio je sve što je trebalo osvojiti, kontrolira više od dvije trećine Bosne, ponizio je “plave kacige” i NATO-ve lovačke zrakoplove.
S komandantom Draganom, koji je otcijepio Krajinu od Hrvatske, s komandantom Arkanom koji se je istaknuo protiv Hrvata u Slavoniji, Mladić je treća osoba koja ulazi u niz srpskih narodnih junaka otkako je izbio sukob na Balkanu. “Boriti se za vlastiti narod”, ustvrdio je pred više mjeseci, “nije zločin nego sveta dužnost.” O Mladiću se može reći sve osim da bi bio dvoznačan. Kad je prije dvije godine započelo krvoproliće u Bosni proglasio je: “Tko se usudi u ovo uplesti, ovdje će kosti ostaviti”. I dodao je: “Sve što osvojimo srpska je zemlja i nećemo je nikad više napustiti.”
Vidjeli su ga zabrinuta samo jedanput, u siječnju 1993. kad je skupina srpske paravojske zaustavila na putu za sarajevsku zrakoplovnu luku oklopna kola OUN i pred ustrašenim očima francuskih plavih kaciga hladnokrvno ubila bosanskog dopredsjednika vlade Turajlića, koji se je upravo vraćao s ispraćaja turskog ministra koji je bio pohodio bosanski glavni grad. Kad su srbo-bosanski parlamentarci čuli tu vijest, mnogi zapljeskaše. Mladić ih je bijesno prekinuo: “Računate li vi što se sad može dogoditi?” Još nekoliko sati general se je bojao da će se Zapad vojno osvetiti. Ali ništa se nije dogodilo, svijet se ograničio na to da ih javno osudi.
Tom je prilikom Mladić shvatio da su prijetnje međunarodne zajednice upućene Srbima samo prazne riječi. Postala mu je jasna slabost zapadnih zemalja: kadre su zaratiti samo gdje je sigurna laka pobjeda. Pripisuje mu se i teorija prema kojoj vojni sukob između Srbije i nekog međunarodnog saveza ne može završiti srpskim porazom: “jer Srbi mogu ostaviti na bojnom polju tisuće svojih mrtvaca, dok si zapadnjaci ne smiju dopustiti da izgube ni stotinu”.
“Već su nam uputili ultimatum g. 1914.”, primjetio je prošle veljače kad je NATO prijetio bombardiranjem srpskih položaja oko Sarajeva, “pročitajte u povijesti kako je to onda završilo”. Politički srbo-bosanski vođa Karadžić i beogradsko vodstvo tri put su bili naredili Mladiću da se povuče s osvojenih područja: prošle godine iz Srebrenice, gdje je srpski general čak postigao demilitarizaciju cijeloga kraja, prije dva mjeseca s padina oko Sarajeva i ovih dana iz Goražda. General je svaki put povukao svoje ljude samo za koji kilometar. I stoji u očekivanju.
Kažu da političari Mladića ne vole naročito, da je postao previše moćan, toliko da ugrožava Karadžića i Miloševića. Vojnici s kojima raspolaže, njih 80.000, dive mu se. Kad bi htio mogao bi u roku od 10 minuta preuzeti vlast nad svim bosanskim Srbima. Prije no što je u bivšoj Jugoslaviji izbio rat, Mladić je stanovao u Kninu, glavnom gradu Krajine i tvrđavi srpskog ekstremizma, gdje je komandirao mjesnim garnizonom savezne vojske.
“Dok je on ovdje s nama”, reče nam u proljeće 1991. ondašnji mjesni poglavica Babić “ni jedan jedini ustaša (hrvatski fašist) neće zakoračiti u ovaj grad”. Bio je imenovan komandantom srbo-bosanske vojske u proljeće g. 1992., kad je savezna vojska digla ruke od Bosne prepuštajući tamošnje sukobe mjesnim srpskim zajednicama. Slobodan Milošević, aposolutni beogradski vođa, htio je imati Mladića na čelu nove vojske kao čovjeka rođenoga u srpskom selu 50-tak kilometara od Sarajeva. I u Mladićevoj prošlosti, kao i prošlosti tolikih njegovih srpskih vršnjaka, stoji “otac ubijen od hrvatskih fašista”. To je naraštaj koji se sada osvećuje, ljudi čija će djeca biti izložena opasnosti da za koju godinu budu žrtva osvete preživjelih bosanskih muslimana. (Carlo Remeny)