Zagreb, (IKA) – Prvo predavanje Katehetske ljetne škole za vjeroučitelje srednjih škola u dvorani Vijenac Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu u ponedjeljak 27. kolovoza održao je prof. dr. Jure Zečević. Govoreći o temi “Otajstvo Isusa Krista – izvor kršćanskog jedinstva i put svjedočenja zajedništva u suvremenom svijetu” dr. Zečević istaknuo je kako kateheta može naviještati Isusa u vjeri u njegovo božanstvo ili bez vjere u njegovo božanstvo. Naime, kateheta može, jednako kao i profesor teologije ili svećenik s propovjedaonice poput “jednih”, “drugih” ili “trećih” (Mt 6) govoriti o Isusu samo kao o čovjeku ili poput Petra i apostola naviještati Isusa kao Božjeg Sina, kao pravoga Boga od pravoga Boga, rekao je predavač.
Upozorio je da “kada smo se prihvaćali naših poslanja i službi, profesorsko-teoloških, svećeničko-propovjedničkih, katehetsko-pedagoških i slično, prihvatili smo činiti ovo drugo: identificirajući sebe kao vjerujuće u Bogočovjeka Isusa Krista, naviještati svijetu dalje to apostolsko naslijeđe vjere u Isusa Krista kao pravoga Boga od pravoga Boga, obećali smo otajstvo Isusa Krista, fenomen Isusa Krista rasvjetljavati i posredovati novim naraštajima ključem apostola Petra, dakle interpretacijom apostola ‘Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga života’ (Mt 16,16)”.
Postavljajući pitanje “zašto uopće u kontekstu ovog predavanja o Kristu kao izvoru kršćanskog jedinstva, toliko isticati značaj vjere u Kristovo bogočovještvo”, predavač je istaknuo kako je to iz jednostavnog razloga što se postavlja pitanje u čemu mi to zapravo jesmo ili nismo u jedinstvu, ili u čemu bismo trebali postati “jedno”. Radostan sam i zahvalan Bogu što odmah smijem reći da je vjera u Kristovo božanstvo i bogočovještvo univerzalna baština ne samo naše Katolike Crkve, nego i svih drugih kršćanskih Crkava.
Katolički nauk jest da temeljno jedinstvo među Crkvama još postoji (nije nikada ni prestalo postojati) i već postoji (povećani stupanj jedinstva postignut ekumenskim dijalogom), ali postoje i zasjekotine u to jedinstvo, zasjeci, udarci, uleknuća i rane, ožiljci i izrasline, koje narušavaju cjelovitost i potpunost toga jedinstva. Umjesto o raskolu, o odijeljenoj braći i nepostojanju jedinstva primjerenije je govoriti o stanju nepotpunog, nedovoljnog i(li) nesavršenog jedinstva. Budući da je ono što kršćane povezuje veće od onoga što ih razdvaja, onda je ne samo primjerenije nego i točnije druge kršćane opisivati i nazvati po onome što je veće (jedinstvo), nego li po onome što je manje (razdvojenost) i to bi trebalo svjedočki zaživjeti i u praksi na svim razinama, rekao je Zečević te zaključio, kako stvarno prianjanje svih kršćana u svim Crkvama uz Krista, samo po sebi rezultira iskustvom jedinstva s Njime i jedinstva jednih s drugima, koje se onda konkretno realizira kroz zajedništvo(vanje) u svetome, u sakramentima. Tek ekumenizam stvarnog iskustvenog zajedništvovanja s Bogom u Kristu omogućuje nalaženje i kršćanskih sestara i braće u Njemu i zajedništvovanje i s njima. Zato je ekumenizam prvenstveno obraćenje osobe.

Predavanje “Različite interpretacije odvojenosti kršćanskih Crkava – posljedice za razumijevanje povijesti i življenje sadašnjosti (iz protestantske perspektive)” održao je dr. Boris Gunjević. Ukazao je na povijesne datosti koje su dovele do Reformacije. U tom kontekstu osvrnuo se na nominalističku i voluntarističku teologiju Duns Skota i Williama Ockhama, potom humanističku renesansu i Devotio moderna ili modernu pobožnost, heretičke pokrete koju su se javljali na granicama Latinske Crkve. Istaknuo je i krizu papinske institucije s naglaskom na avignonsko sužanjstvo.
U drugom dijelu predavanja dr. Gunjević istaknuo je nosive kategorije luteranske teologije koje su determinirale glavne tijekove reformacijskih gibanja. Tako je pojasnio Reformiranu doktrinu o opravdanju prema Malom i Velikom katekizmu (1529./31.), potom “Augsburšku vjeroispovijest” (1530.) i Knjigu sloge.
U trećem dijelu predavanja dr. Gunjević posebno se osvrnuo na “Zajedničku izjavu o nauku o opravdanju” koju su 31. listopada 1999. godine u Augsburgu potpisale Katolička Crkva i Svjetski luteranski savez. Predavač je istaknuo, kako je taj dokument jedan od najvažnijih za evangeličke vjernike. Stoga je u tom kontekstu dao kritički osvrt na njegovu primjenu u svakodnevnom životu vjernika.