Zagreb, (IKA) – U sklopu radnog dijela međunarodnog skupa o Augustinu Kažotiću, koji je 14. listopada započeo u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu, prvo predavanje “Hrvatsko društvo u europskom kontekstu u Kažotićevo vrijeme (13. – 14. stoljeće)” održao je akademik Tomislav Raukar. Predavač je na vrlo slikovit način dao presjek europskog društva, s posebnim naglaskom na Mediteran, te je istaknuo kako su se karakteristike tog vremena odražavane na hrvatske prostore. Ustvrdio je kako su hrvatski prostori u srednjem vijeku integralni dio europsko-mediteranskog svijeta. Prof. dr. Slavko Slišković govorio je o temi “Braća propovjednici u Hrvatskoj u 13. i 14. stoljeću”. Predavač je podsjetio kako dominikanci na te prostore dolaze još za utemeljiteljeva života, te otvaraju samostane kako u unutrašnjosti, tako i na obali. Samostani su od početka odigrali veliku ulogu u prosvjećivanju, jer je svaki dominikanski samostan bio škola. Redovnici su, pak, zauzimali i odgovorne uloge u Crkvi, pa su tako i biskupi u više biskupija bili dominikanci. U predavanju se osvrnuo i na djelovanje dominikanaca u Bosni, te je istaknuo kako su 32 redovnika na bosanskom tlu podnijeli mučeničku smrt.
“Redovnici i svjetovnjaci na Pariškom sveučilištu krajem 13. stoljeća” bila je tema izlaganja prof. dr. Jacquesa Vergera sa Sveučilišta u Parizu. Predavač je uvodno dao pregled europskih sveučilišta onoga vremena, te u taj kontekst smjestio Pariško sveučilište. Podsjetio je na univerzalni karakter koji se očitovao i u broju zemalja iz kojih su dolazili studenti. Otvorenost studiju imaju su dominikanci, pa je tako samostan sv. Jakova u Parizu postao središnje mjesto.
Prof. dr. Anto Gavrić u predavanju “Augustin Kažotić i Toma Akvinski” predstavio je niz izvora koji potvrđuju kako je Kažotić za vrijeme studija u Parizu slušao predavanja Tome Akvinskoga. Kažotić se najprije formirao u toj školi, a onda i sam nastojao širiti nauk svoga učitelja. To je potkrijepio tekstovima iz Misala Zagrebačke crkve, potom usporednim tekstovima o siromaštvu Tome Akvinskoga i Augustina Kažotića. Također nalazimo i utjecaje po pitanju pravednosti i općega dobra. Dr. Gavrić spomenuo je još jedan lik onovremenske Crkve: papu Benedikta XI. koji je također bio učenik Tome Akvinskoga, a iz studentskih dana vezalo ga je prijateljstvo s Kažotićem. Zaključio je da se u Tominoj školi Augustin odgajao u krepostima i filozofsko-teološkom znanju. Stoga je nemoguće promatrati svetost Augustina Kažotića ne promatrajući svetost Tome Akvinskoga. Toma Akvinski ostaje uzor i model dominikanske svetosti toga vremena, a preslik te svetosti imamo u Kažotiću.
Akademik Zvonko Kusić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u izlaganju “Arnold iz Bamberga i njegova rasprava o očuvanju zdravlja (1317.)” istaknuo je kako je Crkva, a ne vlast bila nositeljica skrbi o nemoćnima. Samostani su pak bili rasadišta liječništva i ljekarništva. U tom kontekstu predavač se kratko osvrnuo na medicinsko djelovanje benediktinaca u Hrvatskoj (10.-12.st.). Istaknuo je, kako su za kasniji razvoj zdravstvene kulture značajni franjevci i dominikanci. Dominikanci su posebno njegovali znanstveno-prosvjetiteljski rad i očuvanje povijesne baštine. U samostanima su se čuvali rukopisi medicinskih knjiga. Govoreći i djelovanju Kažotića kao prosvjetitelja, akademik Kusić istaknuo je i njegovo djelovanje na prosvjećivanju o očuvanju zdravlja. Osvrnuo se i na njegove rasprave o različitim oblicima praznovjerja, te istaknuo kako Kažotić trijezno izlaže vjersku i društvenu tematiku svoga vremena. Kažotić je sakupljao literaturu, a Arnold iz Bamberga u raspravi Regimen sanitatis, koju je poslao Kažotiću godine 1317. navodi recepte i upute za liječenje različitih bolesti.

Akademik Franjo Šanjek održao je predavanje “Augustin Kažotić, utemeljitelj i organizator katedralne škole u Zagrebu”. Kratko se osvrnuo na prilike u ono vrijeme, te je pojasnio sam način funkcioniranja katedralne škole koja je omogućavala školovanje svima, te su tako i siromašnim studentima otvoreni putovi znanja. Norme su, pak, obvezivale profesore da ne smiju primati, niti tražiti od siromašnih studenata, a od onih studenata koje zbrinjavaju roditelji ili rođaci moglo se o blagdanu primiti nagradu u jelu, dok se od onih koji potječu iz velikaških obitelji nagrada mogla zatražiti u novcu, no i to je bilo određeno koliko i u kojim prilikama. Nastavni plan i program uvelike podsjeća na program kakav se općenito provodio na fakultetima kršćanskog zapada. Biskup Kažotić je insistirao da se temeljni tekstovi Svetoga pisma, djela crkvenih otaca i skolastičkih pisaca čitaju po redu. Njegova je želja da se sve studente bez razlike poučava barem u osnovama ljudskoga znanja, istaknuo je akademik Šanjek.
Prof. dr. Alojz Ćubelić govorio je o temi “Rasprava o Kristovu siromaštvu”. Podsjetio je na prijepore koji su u doba biskupske službe Augustina Kažotića vladali unutar Crkve, te ozbiljno dovodili u pitanje povjerenje u Crkvu i hijerarhiju. Djelovanje Kažotića u brizi za sve slojeve vjernika, a poglavito za siromašne i obespravljene, potiče nas da se barem malo zagledamo kako stvari po tom pitanju izgledaju danas. Riječ je o praksi, o teološkim pretpostavkama i postavkama, te elementima koje je potrebno prepoznati i u današnjem vremenu, istaknuo je dr. Ćubelić, te podsjetio kako je Kažotić zastupao da Crkva nije vjerna svome poslanju, ako se ne stavi u službu siromašnima i obespravljenima.
Nadovezujući se na prethodnika, dr. Patrizia Conforti sa Sveučilišta u Fribourgu, u predavanju “Kažotićeva rasprava o dobrima Krista i njegovih učenika ili apostola (1321. – 1322.)” podsjetila je na retke u evanđelju gdje nalazimo spomen na dobra koja su posjedovali Isus i njegovi učenici. U navedenoj raspravi stoga Kažotić, tumačeći svetopisamske tekstove, dokazuje da su Isus i učenici posjedovali materijalna dobra. No, u duhu svog učitelja sv. Tome Akvinskoga, Kažotić ističe da siromaštvo nije savršenstvo po sebi, nego samo sredstvo za postizanje savršenstva.
Marko Jergović sa Sveučilišta u Zagrebu u predavanju “Biskup Kažotić i reorganizacija materijalnih dobara biskupije zagrebačke” podsjetio je kako je Kažotić po preuzimanju zagrebačke biskupije neumorno radio na reformama. Jedna od najvažnijih bilo je uređenje posjedovnih odnosa u biskupiji, a reforma je započela od katedralnog kaptola. Podsjetio je kako je kaptol do početka 14. st. stekao većinu posjeda.
Pomoćni zagrebački biskup dr. Ivan Šaško podsjetio je na “Kažotićevu liturgijsku obnovu u katedrali i biskupiji zagrebačkoj”. Rekao je da je Kažotić bio svjestan velikih izazova vremena te je u dominikanskom duhu kanio na njih odgovoriti na njemu najbliži način. U svojim uputama vezanim uz katedralnu liturgiju isticao je obvezu zajedničke molitve. Pohađao je župe da bi osjetio bilo življenja svoga vjerničkoga puka, koje nije ostavio u raljama neukosti, nego je poučavao, prosvjećivao. Zajedništvo vjere najviše je očitovao svojim sudjelovanjem u hodočašćima, procesijama, pobožnostima prema Majci Božjoj i svecima. U svome djelovanju biskup Kažotić slijedio je nastojanje tadašnjih mjesnih teoloških crkava, i to je dragocjeno. Na kraju je biskup Šaško istaknuo da su liturgijske knjige bile ne samo sredstva naviještanja, ne samo odražaji slavlja kršćanskoga otajstva, nego najizvrsniji promicatelji kulture. Ta je činjenica i u Hrvata odigrala odlučujuću ulogu, a sustavnije se djelovanje svakako može smjestiti u doba bl. Augustina. Metropolitanska knjižnica u Zagrebu ostaje veliko izvorište na koje treba svratiti, da bi se ponudila svježina novoga pogleda na to vrijeme, zaključio je biskup Šaško.
Prof. dr. Stanislav Tuksar govorio je o temi “Augustin Kažotić, biskup zagrebački, sakralna glazba i hrvatsko liturgijsko pjevanje”. Istaknuo je da se o Kažotiću može govoriti kao reformatoru crkvenoga pjevanja, kao organizatoru novoga obreda, a možda i kao skladatelju. Predstavio je ono što su otkrili istraživači hrvatskog glazbenog srednjovjekovlja, te dodao vlastiti uvid u Kažotićeva dostignuća na području glazbe. Tako je podsjetio da je Kažotića s glazbom prvi povezao pisac prve povijesti glazbe, muzikolog i skladatelj Božidar Širola u svojem djelu “Pregled povijest hrvatske muzike” objavljeno 1922., što je kasnije potvrdio i u svojoj knjizi “Hrvatska umjetnička glazba” iz 1942.

Međunarodni znanstveni skup organizirali su Katedra crkvene povijesti Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Katedra crkvene povijesti Teološkog fakulteta Sveučilišta u Fribourgu (Švicarska), uz potporu Zagrebačke nadbiskupije, Hrvatske dominikanske provincije, Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Fonda za istraživanje Sveučilišta u Fribourgu.