Zagreb, (IKA) – U radnom dijelu Međunarodnoga znanstvenoga simpozija „Enciklika Fides et ratio – Vjera i razum. Aktualizirano čitanje 20 godina poslije” koji je održan u petak 14. rujna na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu predstavljeno je deset predavanja.

Rektor Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta prof. dr. Željko Tanjić u predavanju „Tema vjere i razuma u misli Ivana Pavla II.” naglasio je da je „Ivan Pavao II. ovu encikliku posvetio odnosu vjere i razuma, a ja bi se usudio reći odnosa filozofije i teologije koja iako se radi o enciklici ima osim teološkoga i duboki filozofski značaj. Enciklika je filozofsko i teološko razmatranje vjere i razuma.” Nadalje je naglasio kako enciklika otkriva teološku tradiciju pluralnoga pristupa istini. „Veliki naglasak ‘Fides et ratio’ je na pluralnosti pristupa istini. Enciklika ističe važnost slobode kreativnosti i različitih puteva koji su neophodni za uspostavljanje dijaloga u kojem se nipošto ne smije odreći zahtjeva da se dođe do istine”.

Drugo predavanje „Odnos vjere i razuma prema Josephu Ratzingeru/Benediktu XVI.” održala je doc. dr. s. Valerija Kovač s Katedre dogmatske teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Naglasila je, kako kompleksno teološko pitanje odnosa vjere i razuma prožima čitav teološki rad Josepha Ratzingera/Benedikta XVI., počevši od njegova nastupnog predavanja na Sveučilištu u Bonnu (1959.) do govora na Sveučilištu u Regensburgu (2006.). Predavačica je spomenula i izlaganje koje je kardinal Ratzinger kao prefekt Kongregacije za nauk vjere imao u povodu predstavljanja enciklike „Fides et ratio” (1998.), kao i članak o spomenutoj enciklici godinu dana kasnije, te ustvrdila kako je „lako zaključiti da sadržaj, misli, pa čak i argumentacija koju je izdvojio iz toga dokumenta u mnogome odgovaraju njegovu vlastitom teološkom razmišljanju o odnosu vjere i razuma”.

Prof. dr. Antonio Sabetta s Katedre fundamentalne teologije Papinskoga lateranskog sveučilišta je u predavanju „Onkraj reduktivizma postmodernog uma. Od besmisla istine do istine kao smisla” posvijestio kako u vremenu u kojem živimo do izražaja dolazi paradoks razuma, tj. dihotomija između vrlo snažnog „instrumentalnog razuma” i marginalnosti razuma u stvarnom životu, tj. u traženju i definiranju istine. Tu je tezu predavač referirao na predavanje pape Benedikta XVI. u Regensburgu. Postmodernistički je čovjek naučio živjeti bez razuma, a u postmodernizmu sve neracionalne dimenzije života čvrsto su preuzele ulogu koja im je odbijena svemoćnim razlogom, jedinom forma veri prema kojoj je samo ono što je bilo racionalno bilo istinito i smisleno u životu. Stoga je potrebno ponovno posvješćivati istinu smisla, jer bez smisla čovječanstvo ne može živjeti u skladu sa svojim identitetom.

Izv. prof. dr. Alojz Ćubelić s Katedre za filozofiju KBF-a je u predavanju „Elementi tomizma u enciklici Fides et ratio” istaknuo kako enciklika načinje i tematizira brojna pitanja, tako da ni nakon 20 godina ne gubi na svojoj važnosti i aktualnosti. Pitanje odnosa prema razumu u samoj enciklici usmjerava pogled prema životnosti filozofijskih ideja i filozofsko-teološkoj baštini. Drugo je pitanje koji se odnosi prema misli sv. Tome Akvinskoga u enciklici, kao i prema tomizmu u širem smislu riječi, dok je treće pitanje dominacije neopozitivističkih tendencija u suvremenoj filozofiji. O tome enciklika implicitno promišlja, pa je to poziv i danas svima onima koji ne odustaju u traženju odgovoru na teška i nezaobilazna pitanja o istini i smislu života.

Dr. Branko Murić s Katedre fundamentalne teologije KBF-a na početku predavanja „Božanska objava u enciklici Fides et ratio” naglasio je kako se enciklika bavi i današnjem čovjeku aktualnim pitanjem svih pitanja „Što je smisao i kako ga čovjek može pronaći?” Odatle proizlazi složenost tematika prisutnih u enciklici, a koje bi se moglo svesti na pitanje odnosa koji postoje između vjere i razuma, te potom teologije i filozofije. Okvir da se enciklika bavi i misli na teologijalnu vjeru kada se govori o vjeri u svojoj katoličkoj formi i na filozofski razum u njegovoj spekulativno metafizičkoj formi dopušta da se i promišlja i razmatra te dvije veličine u odnosu spram božanske objave. U tom kontekstu je ukazao na četiri elementa koji mogu poslužiti za razvoj teologije objave, a nalaze se u samoj enciklici: pitanje traganja za smislom i istinom, pitanje mudrosti, pitanje svjedočanstva za istinu i pitanje sakramentalnosti istine, tj. sakramentalnosti objave.

U predavanju „Fides et ratio i povijest spasenja” dr. Simon Malmenvall s Katedre fundamentalne teologije Teološkog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani naglasio je kako je koncept povijesti spasenja jedan od ključnih obilježja samopouzdanja kršćanske vjere, osobito u pogledu božanskog otkrivenja i njegova odnos prema razumu. Osvrnuo se i na „Fides et ratio” i postmodernu historiografiju, te je naglasio kako koncept i povijest spasenja nisu samo mehanizmi koji objektiviziraju prošlost i daju razumijevanje duhovnog značenja, već i objekt drugog pogleda na prošlost. Predavač je u tom kontekstu naglasio kako povijest spasenja ne samo da otvara mogućnosti suradnje između vjere (teologije) i razuma (historiografije), već otvara i prostor kršćanskoj univerzalnosti, te potiče na dijalog.

„Pitanje istine u obzoru hermeneutike. Doprinos H. G. Gadamera” bila je tema predavanja doc. dr. Davora Vukovića s Katedre fundamentalne teologije Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Predavač je ukazao na neke obzore i doprinose suvremene hermeneutike i to osobito na tragu njemačkog filozofa Hansa Georga Gadamera. Prema Gadameru, proces razumijevanja istine uvijek se odvija unutar povijesti, u obzoru tradicije i jezika. Istina za nas nikada nije dostupna u čistom obliku, već uvijek u obzoru povijesnosti. Možemo reći da ovo vrijedi i za teološke istine, odnosno istine vjere. To međutim, nipošto ne znači pad u relativizam ili nihilizam, iako na tu opasnost ozbiljno upućuje i sama enciklika (usp. FR 90-91). Podsjetio je i na neke doprinose filozofijske hermeneutike, te plodne vidove odnosa metafizike i hermeneutike, onkraj relativizma i nihilizma.

Doc. dr. Saša Horvat s Katedre za filozofiju KBF-a u Zagrebu – Teologija u Rijeci održao je predavanje „Ljudsko biće: neuroznanstveni izazov za Fides et ratio”. Suvremeni interdisciplinarni dijalog između teologije, filozofije i znanosti o pitanju „Što je ljudsko biće?” često rezultira nesporazumima i međusobnim isključenjem. Ta neslaganja imaju veliki utjecaj ne samo na akademsku zajednicu i znanstvenike, nego i na javno mnijenje. Razlog neslaganja leži u različitim tumačenjima i razumijevanju temeljnih ljudskih sposobnosti, tj. vjere i razuma. Neuroznanstvena otkrića donijela su nove perspektive, te omogućila nove načine razumijevanja ljudskog bića i njegovih sposobnosti, duboko izazivajući filozofske i teološke uvide. Premda je prošlo 20 godina od objavljivanja enciklike „Fides et ratio”, ona i dalje pruža konkretne i čvrste principe razumijevanja odnosa između vjere i razuma koji mogu biti korisni za omogućavanje i jačanje interdisciplinarnog dijaloga.

Doc. dr. Tomislav Kovač s Katedre fundamentalne teologije KBF-a u Zagrebu održao je predavanje „Vjera i razum u islamu. Razmišljanja u svjetlu enciklike Fides et ratio”. Uvodno je posvijestio činjenicu da je središnja nakana enciklike naglasiti univerzalnu vrijednost ljudskog razuma u potrazi za istinom i njegovu sposobnost otvaranja transcendentalnoj dimenziji čovjeka, koja se ostvaruje u činu vjere. Enciklika podsjeća i na velike religijske tradicije svijeta, osobito one s Istoka, no ne spominje islamsku religiju i filozofe, osim tek neizravno, kada se referira na „dijaloški odnos” svetoga Tome Akvinskoga s „arapskim i hebrejskim naučavanjem” (FR 43). Predavač se osvrnuo na odnos vjere i razuma u islamskoj vjerskoj i misaonoj tradiciji, te je istaknuo neke zajedničke teme kršćanstvu i islamu na temelju enciklike „Fides et ratio”. Zaključio je kako sama enciklika može poslužiti kao dobro polazište za uspostavu filozofsko-teološkog dijaloga između kršćana i muslimana, kako u promišljanju Božje objave i smisla ljudske egzistencije, tako i o ulozi religije u suvremenom svijetu, osobito pred izazovima sve raširenijeg relativizma i vjerskog fundamentalizma.

U posljednjem predavanju simpozija doc. dr. Pavle Mijović s Katedre za filozofiju Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Univerziteta u Sarajevu „Politička dimenzija odnosa vjere i razuma” analizirao je suvremeni post-truth kontekst u kojemu prednost imaju osobna uvjerenja, alternativne ili lažne činjenice, a ne, kao navodno nekada, spoznaja objektivnijeg i univerzalnijeg reda. Premda pluralna javna sfera drukčije definira pojmove vjere i razuma, Mijović je nastojao analizirati političku dimenziju odnosa vjere i razuma. Također se osvrnuo i na politički odnos subjektivne i institucionalizirane, vjere te različitih koncepcija razuma (teoretski, praktični, vladalački, instrumentalni). U završnom dijelu predavanja nastojao je rekonstruirati političku misao enciklike „Fides et Ratio”, koja u istoj nije sustavno obrađena ali budući da se bavi stvarnostima koje prethode politici (poput pojma istine, spoznaje pa i etičkog djelovanja), možda može poslužiti i pri redefiniranju suvremene političke teorije.