Radosno svjedočimo "Evanđelje nade" u Europi

Bog života, nade i radosti sa svima vama!
Taj pozdrav i želja preobražava se u molitvu koju mi biskupi, okupljeni na Sinodi, upućujemo vama, braćo i sestre vjernici, i svim građanima naše Europe.
To je ujedno životni izazov svima nama.

Nada je moguća

1. Čovjek ne može živjeti bez nade; njegov bi život bio lišen značenja i postao bi nepodnošljiv. No ta je nada svakog dana sve slabija, napadana i uništavana tolikim oblicima trpljenja, tjeskoba i smrti koji prožimaju srca mnogih Europljana i cijeli naš kontinent. Na taj se izazov ne smijemo oglušiti. Duh Božji, koji pobjeđuje svaki očaj, daje nam da dijelimo Isusovo “suosjećanje” prema ovcama bez pastira (usp. Mk 6,34): neka nas On prati i podupire da s ljubavlju i suosjećanjem sudjelujemo u poteškoćama i dramama tolikih muškaraca i žena – starijih, odraslih, mladeži i djece – koji su lišeni zdravlja, obrazovanja, zaposlenja, doma, domovine i nepriznati i prezreni u svojim temeljnim pravima na život, jednakost, slobodu i mir.
Da, braćo i sestre: čovjek ne može živjeti bez nade. No, hoće li ona biti moguća i tko će nam je dati, kada su se mnoge nade u posljednje doba tako bijedno izjalovile?
Prosvijetljeni vjerom u Isusa Krista, s poniznom postojanošću, znamo da vas ne obmanjujemo kada kažemo da je nada moguća i danas i da je moguća svima. Bog, u svojoj očinskoj ljubavi, ne uskraćuje nikome tu mogućnost, jer želi da svatko bude potpuno sretan.
Zbog toga, s radošću i vlašću onoga koji zna da govori u ime Krista Gospodina koji nas je poslao, postajemo glasnici i svjedoci “Evanđelja nade”. Riječ koju je sveti Petar uputio prvim kršćanima mi upućujemo vama: “Ne bojte se… Ne plašite se! Naprotiv Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama” (1 Pt 3,14-15)

Vjerujemo u Isusa Krista, jedinu i istinsku nadu čovjeka i povijesti

2. Tu vam riječ nade upućujemo iz Rima, sabrani od Pape blizu grobova apostola na drugu europsku sinodu u tijeku koje smo se posvetili molitvi, razmišljanju i razgovoru na temu “Isus Krist živi u svojoj Crkvi – izvor nade za Europu”. U kolegijalnom zajedništvu sa Svetim Ocem i svima onima koji su sudjelovali na ovome sinodskom skupu živjeli smo duboko iskustvo vjere i ljubavi, u kojem smo osjetili i iskusili nazočnost Krista koji živi i djeluje među nama, u duhu obnavljajući doživljaj učenika na putu u Emaus (usp. Lk 24,13-35).
U osvit Velikog jubileja 2000. upravili smo oči našeg srca prema Isusu, u duhu smo promatrali njegovo lice i vođeni smo još jednom i s obnovljenim zanosom, zajedno s Petrom, ispovjediti našu vjeru: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga” (usp. Mt 16,16). Ti si Vječna Očeva Riječ koja je u punini vremena postala čovjekom poput nas i za nas (usp. Iv 1,14) od Marije Djevice (usp. Gal 4,4). Ti si Zaručnik koji ljubi i predaje se svojoj Crkvi (usp. Ef 5,25). Ti si objava lica Očeva (usp. Iv 1,18), Otkupitelj čovjeka, jedini Spasitelj svijeta.
Iz te se ispovijesti vjere, kojom postajemo dionici i produžujemo trajnu ispovijed Crkve svih vremena i svih prostranstava, u svima nama rađa neodoljiva i utješna radosna ispovijest nade: uskrsli i živi Gospodine, ti si uvijek nova nada Crkve i ljudskog roda; ti si jedina i istinska nada čovjeka i povijesti; ti si “u nama slava nade” (Kol 1,27) već u ovome našem životu i poslije smrti. U tebi i s tobom možemo doći do istine, naš život ima smisla, zajedništvo je moguće, različitost može postati bogatstvo, snaga Kraljevstva djeluje u povijesti i pomaže izgraditi ljudsko društvo, ljubav daje neprolaznu vrijednost naporima čovječanstva, bol može postati spasenjska, život pobijediti smrt, stvorenje sudjelovati u slavi djece Božje.
Sve to ispovijedamo u jedinstvu s vama, braćo i sestre, koji s nama dijelite istu vjeru u Gospodina Isusa.
I s vama, našoj Europi – koju nastanjujemo s ljubavlju i vidimo toliko žednu nade kojoj često prijeti nestajanje – ponavljamo što nam je rekao papa Ivan Pavao II. na početku sinodskih radova: “Vlašću koju ima od svoga Gospodina, Crkva ponavlja današnjoj Europi: #!Europo trećeg tisućljeća #!neka ti ne klone ruka!#! (Sof 3,16), ne daj se obeshrabriti, ne predaj se mišljenju i življenju koji nemaju budućnosti, jer se ne temelje na postojanoj sigurnosti riječi Božje!”

Zahvaljujmo Bogu za znakove nade prisutne u Crkvi

3. Dok vam naviještamo “Evanđelje nade”, vođeni slušanjem Božje riječi i poslušni Duhu u prepoznavanju “znakova vremena”, želimo vas ohrabriti: nada – kojoj je Gospodin Isus izvor, čak što više koja je sam Isus – nije san ili neostvariva zamisao. Nada je stvarnost, jer je Isus Emanuel, Bog s nama. On je Uskrsli trajno živ u svojoj Crkvi kako bi čovjeku i društvu donio spasenje. Naša nada je pouzdana; znaci te nade su konkretni, iskustveni i na neki način vidljivi, jer je Duh Stvoritelj, kojeg je Krist Uskrsli ostavio kao prvi dar vjernicima, uvijek prisutan: On je Gospodin i daruje život. I danas djeluje više i bolje od nas u europskim Crkvama i društvima.
Crkva, upravo jer je Tijelo i Zaručnica Krista Isusa “nade naše” (1 Tim 1,1), samim svojim bićem i zajedništvom nade neprestano prima od Gospodina milost i snagu da priopćava nadu i današnjoj Europi. Promatrajući svakodnevni život naših Crkava možemo prepoznati mnogobrojne “znakove nade”, male i velike, koje Duh probuđuje i hrani.
“Znak nade” su toliki mučenici, svih kršćanskih vjeroispovijesti, koji su živjeli u ovom stoljeću, kako u zemljama Zapada tako u zemljama Istoka, također u našim danima; njihova nada bila je jača od smrti! Ne smijemo niti želimo zaboraviti njihovo svjedočanstvo: ono je predragocjeno i prijeko potrebno svima nama, jer nas podsjeća da bez križa nema spasenja i da bez sudjelovanja u ljubavi Krista raspetog koji prašta nema istinskoga kršćanskog života.
“Znak nade” je svetost tolikih muškaraca i žena našeg vremena i to ne samo onih koje je Crkva službeno proglasila već i onih koji su s jednostavnošću i u svakodnevnom životu velikodušnom predanošću živjeli svoju vjernost Evanđelju.

“Znaci nade” su također:

– sloboda Crkava europskog Istoka nanovo zadobivena proročkim i odlučnim prinosom Svetog oca: ona je otvorila nove mogućnosti pastoralnog djelovanja, zahvaljujući također ponovnom buđenju svećeničkih i redovničkih zvanja te ujedno donijela nove izazove koji iziskuju zreliju odgovornost;

– sve veće usredotočivanje Crkve na njezino duhovno poslanje i njezino zalaganje da živi evangelizaciju kao prvotnu zadaću također u odnosu prema društvenim i političkim stvarnostima;

– nazočnost i širenje novih pokreta i zajednica, po kojima Duh pobuđuje kršćansko življenje u većoj mjeri označeno evanđeoskim radikalizmom i misionarskim zanosom;

– širenje obnovljenog predanja Evanđelju i velikodušne raspoloživosti služenju, pobuđenih istim Duhom u najtradicionalnijim stvarnostima Crkve: župama, među zavjetovanim osobama, u laičkim udruženjima, u molitvenim skupinama i grupama apostolata, u različitim zajednicama mladeži;

– sve snažnija svijest svih kršćana o vlastitoj odgovornosti, u različitosti i komplementarnosti darova i službi, za jedinstveno poslanje Crkve;

– sve veća nazočnost i djelovanje žene u strukturama i ozračjima života kršćanskih zajednica.

U zahvalnosti Gospodinu prepoznajemo kao “znak nade” korake koji su, usprkos poteškoćama, napravljeni u ekumenskom hodu u znaku istine, ljubavi i pomirenja. S osobitim zadovoljstvom prihvaćamo “Zajedničku izjavu o opravdanju” koja će biti potpisana u Augsburgu 31. listopada 1999. od strane predstavnika naše Crkve i Svjetskoga luteranskog saveza: nakon više od četiri stoljeća postigli smo suglasnost o nekim temeljnim istinama toga središnjeg pitanja naše vjere. Podsjećamo, osim toga, na veliku gostoljubivost koja je ukazana Svetom Ocu u tijeku njegova pohoda Rumunjskoj.
Drugi “znak nade” je “razmjena darova” između Crkava Zapada i Istoka, osnaženo posljednjih godina uzajamnim duhovnim i pastoralnim obogaćivanjem Crkve koja je pozvana disati s “oba plućna krila” i jednim srcem ispunjenim ljubavlju Krista i njegova Duha.

Dopustimo da nas Gospodin obrati i odgovorimo na naš poziv

4. Kršćanska nada koju vam, predraga braćo i sestre, naviještamo i svjedočimo – osim što je moguća i što se predstavlja kao konkretna stvarnost – dar je i odgovornost za sve naše Crkve i zajednice te za svakog od nas.
Nadahnuti tom sviješću, neophodno je da svi zajedno ponizno i smjelo izvršimo ispit savjesti te priznamo naše strahove i naše pogreške, kako bi iskreno ispovjedili naše lijenosti, propuste, nevjernosti i grijehe.
No, neka naše srce bude ispunjeno nadom, jer smo sigurni da Otac uvijek ukazuje milosrđe onima koji priznaju vlastiti grijeh i upućuje im žurni poziv na obraćenje i obnovu života.
Ne bojte se! Teške prilike vjerske ravnodušnosti tolikih Europljana, prisutnost mnogih osoba koje, također na našem kontinentu, ne poznaju Isusa Krista i njegovu Crkvu i koje još uvijek nisu krštene, posvjetovnjačenje kojim su zaraženi mnogi kršćani koji misle, odlučuju i žive “kao da Krist ne postoji”, ne mogu ugasiti našu nadu; naprotiv sve nas to čini još poniznijima i sposobnijima da se pouzdamo samo u Boga. Od njegova milosrđa primamo milost i poticaj na obraćenje.
Svima vama, braćo i sestre ljubljeni od Gospodina, koji ste dionici naroda Božjeg, hodočasnika sadašnjom i budućom Europom, u Kristovo ime usuđujemo se s povjerenjem reći: dopustite da vas Krist obrati i odgovorite s obnovljenim žarom na apostolski i misionarski poziv primljen na krštenju. Svi zajedno – biskupi, prezbiteri, đakoni, zavjetovane osobe i vjernici laici, muškarci i žene – i svatko prema vlastitom daru i službi, posvetimo naše srce i naš život velikom i zanosnom pothvatu suradnje s Kristom u spasenju, slobodi i radosti svih ljudi, osobito naše europske braće i sestara.
Vama, prezbiteri naših europskih Crkava, koji zadivljujućim predanjem živite službu koja vam je povjerena, upućujemo sa zahvalnošću i povjerenjem našu riječ: ne dajte se obeshrabriti i ne dopustite da vas umor svlada; u punom zajedništvu s nama biskupima, u radosnom bratstvu s ostalim prezbiterima, u istinskoj suodgovornosti sa zavjetovanim i svim vjernicima laicima, nastavite svoje dragocjeno i nezamjenjivo služenje.
Svi zajedno, braćo i sestre u Gospodinu, kako bi većom istinitošću i vjerodostojnošću živjeli našu odgovornost, nastavimo s velikim pouzdanjem ekumenski hod, ponovno otkrijmo veze koje nas ujedinjuju s našom “starijom braćom” Židovima, otvorimo se smjernom i zrelom dijalogu s pripadnicima ostalih religija, ojačajmo naš misionarski zanos idući u cijeli svijet (usp. Mt 28,19-20).

Pozvani i poslani naviještati, slaviti i služiti “Evanđelju nade”

5. Kako bi sa žarom živjeli mnogostruk i žurni pothvat nove evangelizacije, na koju nas neprestano poziva Sveti Otac, tako da Europa može ostvariti ponovni susret s Kristom, neumorno naviještajmo, slavimo i služimo “Evanđelju nade”.
Naviještajmo “Evanđelje nade”! U svijetu zaglušenom tolikim riječima i često nesposobnom povjeriti se nekome u koga se može pouzdati, obnovimo Petrovu ispovijest vjere: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!” (Iv 6,68). Moramo biti prvi koji će se pouzdati u tu Riječ, koja se čita, promišlja i moli u Svetom Pismu. U našim se Crkvama moramo zauzeti da dadnemo novi poticaj naviještanju svjedočanstvom života, propovijeđu, katehezom, teologijskim istraživanjem, vjerskom kulturom, dijalogom između znanosti i vjere. Pratimo snažnim vjerskim životom hod onih koji traže krštenje i već su pozvani živjeti ga u svakodnevnom životu. Odgajajmo ih da poslušno i raspoloživo prihvate nauk Crkve, kako bi naša misao i naše vladanje bilo u skladu s Isusovim Evanđeljem.
Slavimo “Evanđelje života”! U društvu i kulturi koji su često zatvoreni nadnaravnim stvarnostima, uronjeni u potrošački mentalitet, robovi drevnih i novih idolopoklonstava, ponovno s divljenjem otkrijmo smisao za “otajstvo”; obnovimo naša liturgijska slavlja kako bi bila rječitiji znaci prisutnosti Krista Gospodina; osigurajmo nove prostore šutnje, molitve i kontemplacije; ponovno se vratimo sakramentima, posebice Euharistiji i pokori, izvorima spasenja i pomirenja, slobode i nove nade.
Služimo “Evanđelju nade”! U Europi duž koje se šire nove barijere i različiti oblici sebeljublja, djelatna ljubav pojedinaca i zajednica jedini je put ponovnog vraćanja nade onome tko je bez nade. Opredijelimo se, dakle, za ljubav! Životom koji će biti zrcalo i svjedočanstvo Boga ljubavi, otvorimo naše srce prihvaćanju, pozornosti svakom bratu i sestri koji trpe ili su u strahu, povlaštenoj ljubavi prema siromašnima, dijeljenju dobara živeći skromnijim životom. Posvetimo našu ljubav također brizi i razvoju stvorenog – Božjeg dara nama i budućim naraštajima, te velikodušnom i vještom zauzimanju u izgradnji ljudskog društva u istini, pravdi, slobodi i solidarnosti, jedinim i vječitim stožerima mirnog suživota ljudi.

Prepoznajmo znakove nade prisutne danas u Europi

6. Naša ispovijest nade poziva nas da upravimo osobit pogled na Europu, na tu složenu, no poglavito povijesnu i kulturnu, zemljopisnu stvarnost čija je povijest tijesno povezana s poviješću kršćanstva. To je još jednom pogled vjere koji nam i u povijesnim proturječnostima omogućuje otkriti prisutnost Božjeg Duha koji obnavlja lice zemlje.
Pred svima nama stoje dramatične i uznemirujuće prilike koje očituju djelovanje duha zla i onih koji ga slijede. Kako zaboraviti sve oblike kršenja temeljnih prava osobe, manjina i naroda – i osobito “etničko čišćenje” i sprječavanje prognanima da se vrate njihovim domovima – neizmjerno opterećenih nepravdama, nasiljima i smrtima koji uništavaju ovo naše stoljeće koje je na svom zalazu?
Ipak u istoj toj našoj Europi zamjećujemo pojave i razloge koji bude nadu!
S radošću primjećujemo sve veće otvaranje narod( jednih prema drugima, pomirenje među nacijama koje su dugo bile u neprijateljskim odnosima, progresivno širenje procesa ujedinjenja na zemlje europskog Istoka. Razvijaju se priznanja, suradnje i razmjene na različitim razinama tako da se, malo po malo, oblikuje kultura, čak što više europska svijest, za koju se nadamo da će osnažiti, osobito među mladima, osjećaj bratstva i volje za dijeljenjem.
Bilježimo kao pozitivnu činjenicu da se sav taj proces razvija demokratskim putem, na miran način i u duhu slobode, u poštivanju i vrednovanju legitimnih različitosti, pobuđujući i podupirući proces ujedinjenja Europe.
Sa zadovoljstvom pozdravljamo ono što je učinjeno kako bi se točno odredili uvjeti i oblici poštivanja ljudskih prava.
Na kraju, u pogledu opravdanog i nužnoga gospodarskog i političkog jedinstva Europe, dok bilježimo znakove nade u shvaćanju prava i kvalitete života, živo želimo da se, u stvaralačkoj vjernosti humanističkoj i kršćanskoj tradiciji našeg kontinenta, zajamči prvenstvo etičkih i duhovnih vrijednosti. To je naš predznak koji izvire iz postojanog uvjerenja da neće doći do pravog i plodnog jedinstva Europe ako ne bude građeno na njezinim duhovnim zasadama!
Za sve to zahvaljujemo Bogu i priznajemo zasluge onih koji su zauzeti u različitim europskim ustanovama, otvoreni također dijalogu i suradnji s našim Crkvama.
Kao kršćani želimo i pozivamo vas da budete osvjedočeni Europljani, spremni dati svoj prinos sadašnjoj i budućoj Europi, sabirući njezinu dragocjenu baštinu koju su nam ostavili “oci utemeljitelji” ujedinjene Europe.
Iskrena pastirska ljubav prema Europi potiče nas da s povjerenjem uputimo nekoliko poziva onima koji – osobito na institucionalnoj, političkoj i kulturalnoj razini – imaju posebnu odgovornost prema budućnosti našeg kontinenta:

– ne šutite već dižite svoj glas kada se krše ljudska prava pojedinaca, manjina i naroda, počevši od prava na vjersku slobodu;

– posvećujte najveću pozornost svemu onome što se odnosi na ljudski život od njegova začeća do prirodne smrti i obitelj zasnovanu na braku: to su temelji na kojima počiva zajedničko europsko zdanje;

– hrabro i blagovremeno nastavljajte proces europske integracije proširujući krug zemalja članica Unije, vrednujući u mudrom skladu povijesne i kulturalne različitosti naroda, jamčeći cjelokupnost i jedinstvo vrijednosti koje određuju Europu u ljudskom i kulturalnom smislu;

– suočavajte se, u pravdi i jednakosti te smislom velike solidarnosti, sa sve raširenijom pojavom selilaštva, čineći od njega novo vrelo europske budućnosti;

– uložite sve napore kako bi se mladeži zajamčila istinski ljudska budućnost sa zaposlenjem, kulturom, obrazovanjem i moralnim i duhovnim vrijednostima;

– ostavite Europu otvorenom svim zemljama svijeta, nastavljajući u sadašnjem trenutku globalizacije ostvarivati oblike suradnje i to ne samo gospodarske, već također društvene i kulturne te prihvatite poziv koji vam, zajedno sa Svetim Ocem, ponavljamo za praštanjem ili bar smanjenjem međunarodnog duga zemljama u razvoju, kako su to neke zemlje već učinile.
Izvršavajući te i ostale odgovornosti, kršćanski korijeni naše Europe i njezina bogata humanistička tradicija moći će otkriti nove izričaje za istinsko dobro osobe i društva.

Molimo zajedno za Europu i svijet

7. Opraštamo se od vas, koji čitate ili slušate naše riječi, upravljajući našu molitvu Bogu života, nade i radosti.
Molite i vi s nama: “Veliča duša moja Gospodina, klikče duh moj u Bogu, mome Spasitelju” (Lk 1,46-47).
Poput Marije zahvaljujmo Gospodinu na njegovu milosrđu koje, iz naraštaja u naraštaj, doseže do muškaraca i žena našeg doba.
Naš Bog je vjeran! On nikad ne zaboravlja obećanje koje je dao Abrahamu i njegovu potomstvu i koji, milosrdnom snagom svoje mišice, uvijek pomaže svakom narodu.
On upravlja povijest ljudskog roda te je iz pokoljenja u pokoljenje vodi prema ispunjenju svog nauma ljubavi.
Nadahnuti tim sigurnostima, kao pastiri i braća, obnavljamo naš poziv:
Crkvo Europe, ne boj se! Živi svoje odgovornosti! Doći će vrijeme – i već mu se naziru znakovi! – u kojem će dobro pobijediti zlo. Kako je rekla Marija u svom hvalospjevu ispunjenom vjerom i nadom, oholi ljudi i narodi su raspršeni, silni su zbačeni s prijestolja, bogati otpušteni prazni, a gladni napunjeni dobrima! (usp. Lk 1,51-53)
Crkvo Europe, ne boj se! Bog nade neće te napustiti. Vjeruj u njegovu ljubav koja spašava. Pouzdaj se u njegovo milosrđe koje prašta, obnavlja i oživljuje.
Uzdaj se u svoga Gospodina i nećeš biti posramljena dovijeka!