Ot 12,10-12a/ 1 Pt 5,1-4 /Lk 10,10,1-9
Poštovani, dragi brate biskupe Marine, draga braćo u biskupskoj, svećeničkoj i đakonskoj službi, poštovani predstavnici političkoga i društvenog života, draga braćo i sestre u Gospodinu!
Danas, na dan slavlja zaštitnika ove nadbiskupije, svi smo mi uistinu sudionici “katoličkog” iskustva: Sa svih strana, iz svih dijelova nadbiskupije, ovoga kraja pa i šire, okupili su se ljudi ovdje u Splitu da slave veliki blagdan svetog Dujma. Meni koji sam došao k Vama sa ( ) sjevera na topli jug i mogu još jednom doživjeti nadaleko hvaljeno hrvatsko gostoprimstvo, pruža se impresivna slika: veličanstvena procesija na početku i sada ovdje sveta Misa s pogledom na more, toliko ljudi koji su na sve to ovdje došli.
Možda bismo trebali bolje reći: Nismo mi ovdje došli. Sazvao nas je Gospodin, koji nam je u svojim svetima na poseban način blizu. Ima nebrojeno mnoštvo svetih. Pa ipak svaka nacija, svaki kulturni krug, svaki grad i biskupija ima svece koji su s tim ljudima osobito blisko povezani. Moji doživljaji ovih dana kod Vas ovdje u Splitu živo i jasno mi govore: Za Vas je sveti Dujam takav svetac s kojim ste na poseban način povezani.
Ne znamo puno o Dujmovu životu. Tijekom stoljeća mnogo je toga zaboravljeno. Ipak ono što je do danas ostalo, može se sažeti u tri misli koje su tri sljedeće značajke: radost u navještaju vjere, vjernost Crkvi i hrabrost u ispovijedanju vjere.
Kao biskup ondašnje biskupije Salone imao je zadaću da sestre i braću jača u vjeri. Ne smijemo zaboraviti da je tada kršćanstvo bilo još posve na početku; u Rimskom carstvu nije bilo ni tolerirano kao mogući oblik prakticiranja vjere. Pa ipak unatoč progonu i protivljenjima, rastao je broj onih koji su priznavali vjeru u trojedinog Boga kršćana. Njima je Dujam tumačio poruku Evanđelja, dijelio im sakramente i na različite načine im svjedočio Božju blizinu. Njih je hrabrio, kada je počinjalo vrijeme progonstva i kada se za kršćansku vjeru moralo i umirati.
Ono što je Dujam drugim ljudima propovijedao, nisu bile prazne riječi. On je sadržaj svojih riječi i djela svjedočio primjerom svoga života. Čvrsto ukorijenjen u vjernosti zajednici Crkve, nije se bojao mučeništva. Zajedno sa sedmoricom drugih kršćana u posljednjem progonu u Rimskom carstvu za vrijeme cara Dioklecijana godine 304. bio je smaknut. Kršćani, njegove sestre i braća potajno su pokopali njegovo tijelo i na grobu su sagradili baziliku. To ipak neće ostati njegovo posljednje počivalište. Kad je završilo vrijeme progona, mauzolej cara Dioklecijana ovdje u Splitu pretvoren je u katedralu da bi pružila mjesto Dujmovim relikvijama. Kakva poruka: Grobnica posljednjeg rimskog progonitelja kršćana postaje kršćanskom crkvom, do dana današnjega!
Drage sestre i draga braćo!
Radost naviještanja vjere – vjernost Crkvi – hrabrost u ispovijedanju vjere: To životno svjedočanstvo svetog Dujma koje je splitska Crkva stoljećima sačuvala još je i danas neoslabljeno aktualno.
Svi smo mi odgovorni da se poruka Evanđelja i dalje prenosi u vrijeme koje dolazi. Taj nalog moramo radosno ispunjati. Jer poruka koju netko širi žalosna lica nije ljudima privlačna i zanimljiva. Ako nas se doživljava kao radosne i otkupljene ljude, kao one kojima snaga Evanđelja pomaže nositi i teške i tamne strane života, onda razvijamo misionarsku snagu.
Upravo u vremenu kada kršćanstvo u mnogim dijelovima Europe gubi na svojoj snazi, od velikog je značenja da se međusobno jačamo u vjeri i u vjernosti Crkvi. Potrebno je hrabrosti za ispovijedanje vjere. Nitko od nas ne zna što će daljnji razvoj u budućnosti još sa sobom donijeti.

Pritom sigurno znamo da i u zadaći koja je pred nama, kakva god ona bila – nismo sami. Kao što Crkva uči, sveci nisu samo uzori koji su nekoć živjeli i ostavili nam poseban primjer života. Oni i nadalje žive kod Boga, u nebu. Ondje su nam zagovornici, koji nas u našem svjedočenju podupiru i osnažuju.
Neka svima nama, a osobito Splitskoj Crkvi, sv. Dujam s neba pomogne, da svoju vjeru možemo uvjerljivo živjeti – u radosti, da smo otkupljeni ljudi, u vjernosti zajednici Crkve, u hrabrosti priznanja trojedinog Boga. I da tako prenosimo poruku nade koja je u nama: Približilo se kraljevstvo Božje (Lk 10,9).
Amen.