Čitanja: Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab; 1 Kor 15,20-27a; Lk 1,39-56

Predragi Zagrepčani,
draga braćo i sestre!

1. U predvečerje ovoga dana, posvećena Blaženoj Djevici Mariji na nebo uznesenoj, okupili smo se, već tradicionalno, u zagrebačkom svetištu Majke Božje Remetske, najvjernije zagovornice Hrvatske. Na današnji dan, kao i na mnoge Marijine blagdane naši putovi, ceste i strme staze ožive romorom molitve i pjesme vjernog hrvatskog puka, Marijinih romara.
Svetkovina Marijina uznesenja na nebo na osobiti način privlači nas pod zaštitu lijepe ljubavi naše nebeske Majke. Kod nje molimo pomoć i zagovor, tražimo sigurnost i jasnoću, svjetlo i savjet svojim odlukama, utjehu i pomoć u svojim bolima i patnjama. Marija je živa kuća Božja, koja nije utemeljena na ledenoj stijeni i sazdana od hladnih kamenih blokova. Ona je kuća u kojoj kuca živo, toplo ljudsko srce uvijek sjedinjeno sa Srcem njezina Sina. Uronjena u Boga ona nam je uvijek blizu. Marija je uzor vjernicima. Ona daje hrabrost svima koji žele surađivati s Bogom, koji su spremni preuzeti rizik vjere, susrećući se s mnogim izazovima u svome svakodnevnom životu. Ona uvijek stoji pred nama kao znak utjehe, pouzdanja i nade.
2. Dragi vjernici, danas slavimo svetkovinu Marijina uznesenja na nebo. Ova nas svetkovina poziva, štoviše, ona nas obvezuje da se radujemo s Marijom. Drugi nas Marijini blagdani potiču na razmatranje različitih trenutaka njezina zemaljskog života i otajstava Isusova života. Tako možemo slijediti Mariju od Nazareta i Betlehema, preko Kane do Jeruzalema i Kalvarije, dijeleći s njom radosti, boli i tjeskobe. Današnja nas pak svetkovina poziva na uzvišenu radost jer otkriva završetak Marijina jednostavnog, skromnog, siromašnog, ali jedinstvenog i povlaštenog života. Tu povlasticu izrazila je u svome hvalospjevu: “Velika mi djela učini Svesilni” (Lk 1,49), što ga svake večeri Crkva moli u Večernjoj molitvi.
Sveti Pavao nam u današnjem drugom misnom čitanju svjedoči: “Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!” (1 Kor 15,20). Istinitost apostolovih riječi najsnažnije se potvrđuje današnjoj svetkovini: Blažena Djevica Marija, završivši tijek ovozemaljskog života, nije ostala trunuti u grobu, već je odmah tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu.
Apostol nas je upravo podsjetio da je Krist “prvina usnulih”. Isusovo uskrsnuće, stoga, nije nešto što se odnosi samo na njega. Ono znači novi početak: od sada će svi ljudi biti dionici njegove slavne sudbine; u Njemu je uzrok: “doista po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer, kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni” (1 Kor 15,21-22). A Marija, njegova Majka, prva je osoba koja je u Kristu zadobila život. Njezino se raspadljivo tijelo prvo obuklo u neraspadljivost, smrtno u besmrtnost (usp. 1 Kor 15,54). Danas slavimo pobjedu uskrsloga Krista u proslavljenom tijelu njegove Majke. Stoga, lijepo je i pravedno nastojati otkrivati duboke razloge spontanog povezivanja Marije s pobjedom uskrsloga Krista nad smrću.
Ako s vjerom čitamo sveta Pisma koja spominju Mariju, otkrit ćemo da nam uvijek predstavljaju Kristovu Majku usko povezanu sa svojim Sinom. Ona se “potpuno posvetila (…) osobi i djelu svoga Sina, pod Njim i s Njime služeći misteriju otkupljenja. Ona je slobodnom vjerom i poslušnošću sudjelovala u ljudskom spasenju” (Cost. dogm. Lumen gentium 56, EV 1/430). Kao što je Kristovo uskrsnuće i naše konačno otkupljenje, tako se i Marijino sudjelovanje u djelu otkupljenja moralo dovršiti proslavom njezina tijela. Upravo danas najjasnije blista taj odsjaj Kristove milosti u Mariji i upravo danas nam Marija svjedoči da je Krist konačni uzrok našeg otkupljenja.
3. Draga braćo i sestre, ipak bih se danas na trenutak vratio unatrag da zajedno promotrimo Marijin ovozemaljski život, točnije, posljednje dane njezina života.
Prirodno je da zamišljamo Mariju kako ostarjela, proživljava posljednje dane svoga života na Zemlji. No, sigurno je ne zamišljamo prestrašenom, obuzetom panikom pred smrću, u beznadnom nastojanju da odagna misao o smrti i skorom kraju. Naprotiv, nameće nam se slika Marijine čežnje da se što prije nađe uz svoga Sina. Marija je blizinu smrti doživljavala kao radostan trenutak poziva, kao trenutak kada će Isus posljednji put pokucati na njezina vrata. Koliko li joj je puta kucao na vrata vraćajući se s posla, ili nakon svojih apostolskih putovanja. Kako li je tada bilo lijepo čuti to poznato kucanje na vratima i znati da dolazi On – Isus!
Marija je zasigurno s velikom čežnjom čekala taj konačni susret s Isusom, žudeći za njim čitavo vrijeme, čeznući za konačnim susretom s onim koji je bio sve u njezinu životu.
4. Razmišljajući o posljednjim danima njezina života, spontano nam se nameće pitanje o našem stavu prema smrti. Kako prihvaćamo činjenicu da se svakim danom bližimo kraju svoga zemaljskog života? Kakav je opći stav nas ljudi prema smrti? Prvo što primjećujemo glede samih sebe, ali i mnogih oko nas, jest nekakva instinktivna odbojnost prema smrti, koja u pojedinim slučajevima može prerasti u pravi strah, i čak užas. I mi se užasavamo pred mnogim stravičnim smrtima, pogotovo pred onima izazvanima nasiljem i ratom. Užasavamo se pred smrću izazvanom neodgovornošću u prometu, kakvih je mnogo ovih ljetnih mjeseci na našim cestama.
U nama se sve buni pred tim tragičnim događajima, a osjećaj odbojnosti, straha i užasa posljedica je dubokog osjećaja neprihvaćanja i odbacivanja nečega što je usko povezano s našom osobnom sudbinom. Duboko u nama skriva se uvjerenje da – na koncu konca – umire netko drugi te da nas njegova smrt pogađa samo zbog ljubavi kojom smo bili povezani i suosjećanja s onima koji trpe, dok naša vlastita smrt ostaje stvar daleke budućnosti, nečega što će se jedanput ipak dogoditi, ali svakako, bolje je to zanemariti i ne misliti na to. Uvijek je jači glas samoobrane koji ponavlja: to se dogodilo njemu ili njoj, a ne meni.
Ta nepoznanica, koja nas olako uvjeri da nije riječ o nama, vrlo brzo preraste u potiskivanje misli o smrti. Zbog toga se o njoj malo razmišlja. Odbacuje se svaki ozbiljan razgovor o tom događaju, kao da i sam razgovor o smrti priziva nesreću. Oni koji proučavaju međuljudske odnose i običaje došli su do zaključka da suvremeni čovjek, izbjegavajući govor o smrti, izražava opću karakteristiku suvremenog društva. Primjećuje se naime, da moderno industrijalizirano društvo, za razliku od prijašnjih, želi pod svaku cijenu ukloniti misao na smrt iz javnog mnijenja, obitelji i svakodnevnog života. Teški bolesnici i umirući često ostaju napušteni i udaljeni, daleko od pogleda i blizine svoje rodbine.
5. Predragi vjernici, kad pomislimo na Mariju i njezin način gledanja na završetak zemaljskoga života, shvatit ćemo kako smo daleko od ispravnog stava prema smrti koja u nama uvijek budi nelagodu i uznemirenost.
Odakle tolika razlika između nje i nas? Razlika ne proizlazi iz činjenice što smo krhka, smrtna bića, podložna patnji, osuđena na smrt – jer je i Marija bila smrtno biće, i ona je znala da će morati umrijeti. Međutim, dok smo mi, da tako kažem, prisiljeni, možda i protiv svoje volje, predati dušu Ocu, Marija je to učinila puno ranije. Svoju zadaću ljubavi, povjerenja i predanja izvršila je izgovarajući svoj “da”, prihvaćajući da postane Gospodinovom Majkom. U tom se trenutku potpuno predala Bogu.
Za Blaženu Djevicu Mariju smrt je samo posljednji i najuzvišeniji oblik predanja Bogu i povjerenja u Božju ljubav. Svakodnevno se darujući, živjela je do te mjere budno da je postala učiteljicom kršćanske smrti. Zato joj se u Zdravo Mariji s pouzdanjem molimo: “Moli za nas grješnike sada i na času smrti naše”. Čitav je njezin život samo prelazak iz osobnoga u Božji život, pa je tako i Isusov posljednji, konačni poziv prihvatila smireno, spremno iščekujući taj trenutak. A Gospodin ju je nakon smrti dušom i tijelom uzdigao k sebi, u puninu slave, zaključivši tako Marijin život satkan od darivanja, ljubavi i iščekivanja.
Blažena Djevica Marija nas, dakle, na svetkovinu svoga uznesenja na nebo, uči ispravnom odnosu prema smrti koji ne smije biti prepuštajući, niti pasivan. Dakako, moramo se boriti protiv svega nasilnoga, nerazumnoga, nepravednoga, neodgovornoga i suludoga u životu, svega što često može izazvati smrt. Moramo nastojati oko kvalitetnog življenja koristeći se svim mogućim medicinskim sredstvima, odgojem za odgovorno ponašanje, ostvarivanjem društvenog reda i mira. Moramo se ujedno odupirati apokaliptičnom Zmaju, raskrinkavajući i prepoznavajući onu koju sveti Pavao, u poslanici Korinćanima, naziva “posljednjim neprijateljem”.
Unatoč borbi protiv nasilne i besmislene smrti, ratova i terora, ipak moramo naučiti pogledati smrti u lice, naslutiti ono što se iza nje krije i što nam svetkovina Uznesenja Marijina razotkriva. Ona nas uči životu s Isusom. Ona nas uči kako dočekati Isusa koji dolazi k nama.
6. Nada je jedini pravi, iskreni stav u odnosu na smrt. Ona se očituje u načinu života koji bismo, jednom riječju, mogli opisati kao: bdijenje i budnost u iščekivanju Gospodinova dolaska, s vjerom i nadom.
Budnost znači moliti s radošću, vjerovati živeći dobro već ovdje, sa spoznajom da će Gospodin jedanput doći i pozvati nas. Bdjeti znači već ovdje živjeti u vječnosti s Isusom i s Ocem, u milosti Duha Svetoga. Bdjeti i živjeti svakidašnjicu znači ne dopustiti da nas rastrgaju prolazne brige i banalnosti ovoga svijeta, ne dopustit da nas zahvati vrtoglavi, iscrpljujući ritam života. Potrebno je uzdići se iznad svega toga – jer, gdje nam je srce, tamo je i blago naše.
S tim u vezi želio bih vas podsjetiti na riječi iz Oporuke našega blagopokojnog kardinala Franje Kuharića. On je zapisao: “Posljednje stvari – novissima – stoje pred svakim čovjekom kao konačna stvarnost pred kojom stoji naš posljednji izbor: prihvatiti zauvijek Božju Ljubav ili je zauvijek odbaciti. Uvijek sam o toj istini rado razmišljao; rado sam je propovijedao. U tome je sav smisao i bit našega postojanja. Zato je smrt veliki trenutak rađanja za vječnost”.
7. Molimo Mariju, našu nebesku Majku, da uvijek majčinski skrbi o nama, da poput nje i mi ostanemo budni, spremni i poslušni Riječi Božjoj, da postanemo dionicima njezine nade i herojske spremnosti prepuštanja Bogu i izdržljivosti u svakoj kušnji.
Molimo Majku Božju: O presveta Djevice, pogledaj s neba svoju djecu; osobito onu najsiromašniju, bolesnu, onu koja trpe, onu osamljenu i napuštenu osobito tijekom ovih dana odmora, onu očajnu koja žive u ratovima i onu koja su tjeskobna. Ti nas, Majko, nauči kako trebamo živjeti i kako se suočiti sa smrću. Pomozi nam da u kušnjama i poteškoćama usmjerimo pogled k tebi. Pomozi nam da čujemo tvoj poziv i ostanemo mirni, strpljivi, dobri, dobrohotni, puni povjerenja; da se prepustimo Bogu, kao što si to ti učinila. Pomozi nam, Majko, da nikada ne izgubimo nadu i da budno iščekujemo ponovni dolazak tvoga Sina te svome životu dademo pravi smisao i posvetimo ga Isusu, kao što si i ti učinila. Neka nam On na kraju naših dana, kao i tebi udijeli puninu slave.
Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grješnike sada i na času smrti naše. Amen.