Rasti u međusobnoj ljubavi

“Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka dođe na svijet. Bijaše na svijetu, i svijet po njemu posta, i svijet ga ne upozna. K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja” (Iv.1,9-12).

Draga braćo i sestre!

Svjetlo Božića zasja čovječanstvu u betlehemskoj noći. Tvrda zbilja ljudskog postojanja našla je konačni odgovor o svome mjestu u svijetu stvorenja. Čovjek i njegov svijet znadu da s Kristovim rođenjem, imaju svoj izvor i svoj konačni cilj u Njemu, koji je najavljen već u navještajima proroka kroz duga stoljeća iščekivanja.

U betlehemskoj noći anđeo je ljudima objavio njegovo rođenje: “Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod!- Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin. I evo znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama” (Lk 2,10-12).

Od tada se pred njim nalazi sva čovjekova povijest kao i naša sadašnjost. Budućnost svijeta je osvijetljena njegovom prisutnošću. To nas ispunja mirom i radošću. To znači doživjeti spoznaju da je Bog s nama i da nas on neće ostaviti jer je uzeo naše ljudsko i rodio se kao dijete da proživi naš ljudski vijek među ljudima i podnese svu ljudsku patnju do same smrti, pretrpjevši sve zlo što mu ga ljudi mogaše učiniti a da ne učini nikome nikakva zla nego da prođe svijetom čineći dobro.

I ovoga Božića, 2005., naša nas vjera vodi u radosti k njegovom svjetlu. Za nas vjernike bitno je pitanje: kako vjera u Krista-Svjetlo, postaje život? Ili, što zapravo znači svetkovati Božić? Znači u prvom redu rasti u međusobnoj ljubavi. Znači također rasti u solidarnosti. Krista uistinu možemo naći samo ako nađemo i otkrijemo drugoga čovjeka, ako spoznamo kao cilj svoje ljubavi onoga koji je najbespomoćniji i potreban naše brige. Stvarnost nam govori da su, u hrvatskom društvu, dvije ljudske skupine potrebne naše posebne skrbi. To su djeca i siromasi. Upitajmo se, mi kršćani, u ovom društvu, je li dijete za nas prva vrijednost ili je nešto drugo vrjednije od njega? Možda je naša komotnost, materijalni standard ili želja za položajem u društvu ispred vrednote života? Isto tako, može li u našoj svijesti zasjati snažnije riječ koju će izreći betlehemsko Dijete: “Što ste učinili jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili?” (Mt 25,40). Morala bi, jer kršćanin je pozvan založiti se i za ljudskiji lik hrvatskoga društva. Postoji i naša osobna obveza dati doprinos rastu ljudske solidarnosti s potrebnima. Pozvani smo u svakom siromašnom čovjeku, u našim gradovima i selima, prepoznati samoga Krista te se založiti za boljitak i konkretnu pomoć svima.

Svim svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima te svim vjernicima i ljudima dobre volje, želim radostan Božić, obilježen Kristovim čovjekoljubljem, a u novoj godini 2006. obilje Božje pomoći u Vašem životu i djelovanju.

Zadar, Božić, 2005.
Ivan Prenđa
nadbiskup zadarski