Rim, 16. 8. 2001. (IKA) – Početkom listopada u Rimu se održava Međunarodni simpozij o o. Jose’ Mauricio Garcia Nunesu, glazbeniku na kraljevskom dvoru u Rio de Janeiru, koji je živio od 1787. do 1830. godine. O. Jose Mauricio poznat je i kao Mozart Latinske Amerike i otac klasične brazilske glazbe.
Simpozij, koji se održava pod pokroviteljstvom Brazilskog ministarstva za kulturu, priređuje hrvatski muzikolog Nenad Veselić, koji je u razgovoru za Radio Vatikan govorio o intenzivnim i plodnim političkim, kulturnim, a posebice glazbenim vezama između Hrvatske i Portugala. Proučavajući hrvatsku glazbu 16. i 17. stoljeća, Veselić je otkrio niz zanimljivih podataka i veza, koje su postojale između hrvatskih glazbenika iz Istre, Dalmacije i Portugala. Tako je početkom 16.stoljeća Ferdinando Columbus Colon, sin poznatog moreplovca, u svojoj biblioteci čuvao zbirku od 15.370 glazbenih djela. Među njima je bila i Antologija poznatoga istarskog kompozitora Andrije Antika, koji je svoja glazbena djela tiskao na posebnoj vrsti papira. I na dvoru portugalskog kralja Joao IV, koji je poznat i kao “princ glazbe” našla su se djela hrvatskih kompozitora onog doba. Među najpoznatijima je Tomaso Cecchini Veronese, koji je vodio zbor katedrale na Hvaru i Splitu. Kralj Joao IV. podržavao je dobre i plodne glazbene veze i s Jurjem Križanićem jednim od najpoznatijih glazbenih djelatnika hrvatskog baroka. Križanić je priredio za tisak i dva djela poznatoga portugalskog kompozitora Rebella.
Govoreći o intenzivnim i plodnim političkim i kulturnim vezama između Hrvatske i Portugala, hrvatski je muzikolog napomenuo kako su posebno bile plodne veze između Dubrovnika i Portugala, a Dubrovnik je čak imao u Lisabonu svoj konzulat. Dubrovački i portugalski moreplovci osnovali su u Goi u Indijskom oceanu važnu luku. Poznato je da su taj otok otkrili hrvatski moreplovci. Prigodom otkrivanja otoka hrvatski su mornari molili “Zdravo Marijo” na hrvatskom jeziku i to urođeničko pučanstvo i danas moli, premda ne znaju što znači. Oni se obraćaju i sv. Vlahu, kojega nazivaju San Blaz.
Nije slučajno, ustvrdio je Veselić, da su dubrovački kapetani dobivali velika priznanja za svoje mornarske sposobnosti, a bilo im je i potvrđeno plemstvo i pri portugalskom kraljevskom dvoru. Među najpoznatijima je slučaj admirala Pucića, a i prije njega Juana Alegrettia Veselića. Poslije su se te veze još više pojačale. Tako je poznati dubrovački patricij i diplomat Luka Sorkočević Sorgo preko svog učitelja Rinalda di Capua uspostavio dobre glazbene veze ne samo u Rimu i Napulju, već i u Lisabonu. Preko Rinalda di Capua Sorkočević upoznaje novosti napuljske i portugalske tradicije glazbenog izražaja ondašnjeg vremena, jer se Rinaldo di Capua u to vrijeme vraća iz Lisabona, gdje je bio ravnatelj kraljevske kapele. “Moram spomenuti i činjenicu da se Hrvatsko središte Sv. Jeronima u Rimu nalazi u neposrednoj blizini Portugalskog središta. Jedni su druge pomagali i podržavali na Papinskom dvoru u diplomatskim pothvatima, a posebno preko rimske Akademije Aracadie, gdje su zajedno djelovali oko političkih, znanstvenih, kulturnih, literarnih novosti ondašnjeg doba”, rekao je Veselić.
Na pitanje odražava li se hrvatska glazbena prisutnost i u djelima brazilskih kompozitora koji su bili usko povezani s portugalskim, Veselić je odgovorio kako je prigodom uspostavljanja prekomorskih veza preko Portugala veliki broj franjevačkih, a posebno isusovačkih misionara sa sobom ponio veliki broj umjetničkih djela, vrhunskih glazbenih ostvarenja vjerske i profane glazbe ondašnje Europe. Poznato je da je otac simfonije Franz Joseph Hayden upotrebljavao neograničeno vokalni i instrumentalni folklor gradišćanskih Hrvata. Dakle, jedan od njegovih najboljih studenata i sljedbenika, ugledna osoba onog vremena, Sigmunf von Neukom, dolazi preko isusovačkih misija na kraljevski dvor u Rio De Janeiru i tu sklapa izvanredni prijateljski odnos s kapelnikom upravo te kraljevske kapele, a to je bio o. Jose Mauricio, kojemu je prenio uz ostale glazbene novosti onog vremena, solucije kontrapunkta harmonije i kompozicije, kako je to u ono vrijeme bio običaj na bečkome, praškom i budimpeštanskom dvoru. (i08289hr/as/kj)