Jedan velik zadatak za težinu takve ostavštine…

Otac Raniero Cantalamessa godinama je bio poput zvijezde za nas braću kapucine u kojeg smo svi uvijek gledali i slušali smo ga s divljenjem s obzirom na njegove teološke i komunikacijske sposobnosti. Kad sam bio mladi fratar student, slušao sam njegove kateheze i propovijedi u blagovaonici s drugim studentima, jedući kestene i pijući vino, i bili smo tako sretni što je jedan od nas bio tamo, u srcu Crkve, naviještajući Evanđelje i nikada ne bih zamislio da bi jednog dana ova čast, ovaj teret, mogao dotaknuti moj život.

Papa Franjo često nas podsjeća na Boga iznenađenja, kako ga i prepoznajemo u Bibliji. Vi dobro poznajete Bibliju podučavajući biblijsku egzegezu. Osnaženi svojim učenjem koje vas je dovelo do bavljenja užarenom temom kao što je Sveto pismo, što mislite o ovom novom zadatku?

Riječ Gospodnja je za mene bila veliki medij kroz koji je u moje srce prodrla Božja objava. Odatle krećem prema ovom zadatku: od toga da budem slušatelj koji je dopustio da ga Božja Riječ izazove i da ga isprovocira, koja ga svaki dan stavlja u središte dana. Da, bez sumnje imam bogato znanje i studij koji će mi pomoći, ali osjećam da je najveća snaga koja mi daje mir to što sam slušač Riječi Božje i stoga se od mene traži da pružim ono što je najprirodnije onome tko sam i što sam postao.

Propovjednik koji je prije svega slušatelj. Stav vrlo u skladu s dimenzijom Crkve u sinodskom smislu koju Papa godinama traži.

Točno, osjećam se vrlo izazvanim vremenom u kojem živimo, koracima koje Crkva poduzima u ovom povijesnom vremenu i svojom dinamikom unutarnjeg obraćenja kao što je ono sinodalnosti. Nadam se da ću moći ponuditi razumijevanje Božje riječi koje će nam pomoći da krenemo hrabrim i napornim putem na kojem je Crkva pozvana biti znak i oruđe spasenja u svijetu. Sinodalnost, a time i zajedništvo i dijalog, vrlo je snažna promjena registra koju Crkva doživljava: pokušaj čitanja biblijskih tekstova, ali i ponuda razmišljanja koje razborito kopa u tom smjeru moći će nas prosvijetliti i pomoći nam da prihvatimo ove korake.

Prije nekoliko dana Papa je Crkvi darovao još jednu encikliku, onu posvećenu srcu, Presvetom Srcu Isusovu, “Dilexit nos”. U intervjuu Monica Monda na “TV2000” govorila je kako joj je srce bilo ganuto do suza dok je čitala Matejevo evanđelje u podzemnoj željeznici, pa se pitam: je li ovakav tekst enciklike danas možda zastario ili umjesto toga postoji još dublja mudrost koju nam i vi možete pomoći otkriti?

S jedne strane može izgledati kao tekst koji podsjeća na duhovnost i pobožnosti drugih vremena, s druge strane smatram ga vrlo proročanskim jer je tema srca, čak i u svojoj dimenziji sjedišta naših osjećaja, vrlo moderna tema, također hitna je i za biblijsku i duhovnu teologiju kako bi je mogla integrirati u svoj prijedlog vjere. U razvoju našeg ljudskog puta, a time i kao Crkve, važno je znati kako dobro integrirati svoj emocionalni dio. Jasno je da je potrebna inteligencija da bismo mogli čitati unutar naših osjećaja i ući u sve točniji odnos između nas i Boga, u kojem je sve što jesmo uključeno u njegov poziv i u poslanje koje nam povjerava.

O ovoj temi odnosa s Ocem, a time i između nas, između braće, sjećam se članka u “L’Osservatore Romano” u kojem ste, godinu dana nakon objavljivanja “Fratelli tutti”, govorili o bratstvu koje treba čuvati jer , napisali ste, veze su krhke i moraju se zaštititi.

Bratstvo je očekivanje koje Bog ima od čovječanstva i od Crkve. No, znamo da su bratski odnosi možda najdelikatniji dio ljudske povijesti, povijesti svakoga od nas. O tome svjedoči i povijesni kontekst u kojem živimo u kojem vidimo koliko je teško živjeti u miru i zajedništvu, pa je to uistinu najveći izazov koji imamo, ali i dar koji je zapravo već tu. Zapravo, mi smo već djeca Božja, već smo međusobno braća, pitanje je samo kako to zaštititi. Suočeni s tim darom, kako sam napisao u tom članku, moramo se postaviti vrlo skromno, kao pred sudbinom koje se ne možemo odreći, a koja je na neki način određena i koja se već odvija. Naša je odgovornost pratiti taj proces kako bi on postajao sve autentičniji i svjetliji, kako bi postao spona koja briše i lažne podjele između Crkve i svijeta te da podržava sve ljude koji s dobrom voljom nastoje graditi, svatko na svoj način, Kraljevstvo Božje u povijesti i vremenu.