Kardinale, činilo se da je sinoda o sinodalnosti završena… i sada počinjemo ispočetka. Papa Franjo iz „Gemellija“ odobrio je kalendar radova za sljedeće tri godine.

Istina je da su mnogi mislili da je Sinoda završila slavljem drugog zasjedanja Skupštine u listopadu prošle godine. U stvarnosti, apostolska konstitucija Episcopalis Communio je „preobrazila“ Sinodu iz događaja u proces podijeljen u tri faze: pripremnu, slavljeničku i provedbenu (EC, čl. 4). Ovaj korak zahtijeva stvarno „obraćenje“, promjenu mentaliteta za koju je potrebno vrijeme da se ukorijeni u praksi Crkve. No, ovo je temeljno: objava „Dokumenta“ nije dovoljna da bi se ono što je nastalo u dvije faze sinodalnog procesa moglo provesti u život Crkve. Taj „Dokument“ treba „primiti“ kao plod crkvenog razlučivanja i obzor obraćenja. Tako se i dogodilo: Sveti Otac, koji je načelo jedinstva Crkve i jamac sinodalnog procesa, Završnim dokumentom povjerava mjesnim Crkvama i njihovim skupinama zadaću provođenja preporuka Skupštine u vlastiti mjesni kontekst, kao što preporučuje u svojoj „Popratnoj bilješci“ Završnog dokumenta. Mnoge Crkve već su velikodušno odgovorile i pokrenule se: dakle, u stvarnosti, posao nikada nije prestao nakon završetka Sabora.

Što će se događati od sada do 2028.?

Ono što je sada najavljeno zapravo je proces praćenja i vrednovanja faze pripreme koja je već u tijeku: to je odluka koju je Sveti Otac donio uz doprinos Redovitog vijeća Generalnog tajništva Sinode, sastavljenog uglavnom od članova izabranih tijekom Skupštine. I taj proces ne ugrožava protagonizam svake Crkve u primanju i originalnoj primjeni plodova Sinode: njime Papa potiče cijelu Crkvu na preuzimanje odgovornosti, dapače velike suodgovornosti jer, vrednujući mjesne Crkve, on u isto vrijeme pridružuje biskupski kolegij vršenju svoje službe.

Koja je svrha ovog puta?

Ovo je proces čiji je cilj poticanje usporedbe između Crkava na temelju spoznaja razvijenih u fazi primjene. Nakon razdoblja posvećenog radu svake mjesne stvarnosti (do 2026.), želimo, u sinodskom stilu, stvoriti prostore za dijalog i razmjenu darova među Crkvama. Ovo je jedan od najdragocjenijih aspekata koji su proizašli iz dosadašnjeg sinodalnog putovanja. Cilj je da se provedba ne odvija izolirano, kao da je svaka biskupija ili eparhija cjelina za sebe, nego da se jačaju veze između Crkava na nacionalnoj, regionalnoj i kontinentalnoj razini. U isto vrijeme, ovi trenuci rasprave omogućit će autentičan „zajednički hod“, nudeći priliku da se u duhu suodgovornosti procijene doneseni izbori. Susreti planirani za 2027. i početak 2028. prirodno će pratiti putovanje prema Crkvenoj skupštini u listopadu 2028. Ova završna skupština tada će moći pružiti Svetom Ocu dragocjene elemente, plod stvarnog crkvenog iskustva, za njegovo razlučivanje kao Petrova nasljednika, s perspektivama koje će predložiti cijeloj Crkvi. Provedba i evaluacija moraju se odvijati zajedno, ispreplićući se u dinamičnom i zajedničkom procesu: upravo je to kultura odgovornosti koju potiče Završni dokument.

Godina 2026. bit će u potpunosti posvećena djelovanju različitih biskupija. Što očekujete?

Bitno je ponovno krenuti od rada obavljenog u fazi slušanja, ali je jednako bitno ne ponavljati ga. U ovoj fazi više se ne radi samo o slušanju i okupljanju slušanja Božjeg naroda, nego o tome da se vođama Crkava i sinodalnim timovima omogući da vode dijalog s ostatkom Božjeg naroda o sadržajima koji su u cijelosti proizašli iz sinodalnog putovanja kako bi to putovanje prilagodili vlastitoj kulturi i tradiciji. Ovo je također još jedna prilika da se obratimo cijelom Božjem narodu kao sudionicima Kristove proročke službe (usp. LG 12) i subjektima sensus fidei. Nadam se da će načelo cirkularnosti unutar Crkava i između Crkava postati operativno u svakodnevnoj praksi Crkve.

Kako bi mjesne Crkve trebale djelovati?

Pozvani smo ne samo ponoviti, nego osigurati da svi članovi Božjeg naroda budu aktivni subjekti crkvenog života i odrediti put svake Crkve na temelju te priznate sposobnosti, koju treba poduprijeti i omogućiti. Ovih prvih godinu i pol također će biti prilika za uključivanje onih koji su prije manje aktivno sudjelovali. Živjeti sinodalna iskustva, iskusiti razgovor u Duhu koji je učinio da naše zajednice toliko rastu. Sada kada je slika jasnija i kada se razvilo više zajedničkog razumijevanja sinodalnosti, zajedno – nitko nije isključen – možemo pronaći sredstva za nastavak putovanja s obnovljenom energijom.

Kako možemo više uključiti Božji narod, izbjegavajući rizik da sinodalni proces ostane ograničen za „stručnjake“, za ljude koji su već uključeni u crkvene strukture? Kako možemo osigurati da se ovaj novi izazovni korak ne doživi samo kao još jedan birokratski zadatak koji se dodaje ostalima?

Pripremni dokument, koji je pokrenuo cijeli sinodalni proces, počinje upravo ovom izjavom: „Crkva Božja saziva se u Sinodi.“ Ne postoji ništa što može više uključiti cijelu Crkvu i sve u Crkvi od sinodalnog procesa. To se vidjelo u prvoj fazi, slušanjem Božjeg naroda u mjesnim Crkvama. Sada je put prema naprijed isti. Ovaj put provedbe je izazovan ne zato što zahtijeva dodavanje više aktivnosti za „pastoralne djelatnike“, osobito za zaređene službenike, one ustanovljene ili koji su de facto službenici. Obveza je živjeti crkveni hod svake Crkve sa sinodalnim mentalitetom, unutar sinodalnog horizonta, razvijajući sinodalni stil koji predstavlja preduvjet za oblikovanje sinodalne Crkve. Ponavljam pridjev kako bih naglasio da je riječ o mentalitetu. Smisao puta koji Tajništvo Sinode predlaže mjesnim Crkvama nije dodati posao na posao kako bi odgovorili na zahtjeve koji dolaze izvana ili odozgo, nego pomoći Crkvama da hodaju u sinodskom stilu; jednom riječju, da budu istinske Crkve, gdje je portio Populi Dei povjeren biskupu uz pomoć njegova prezbiterija koji su u službi Crkve u odnosu, a koji utjelovljuju Evanđelje na mjestu gdje se nalaze.

Možete li nešto reći o radu studijskih grupa i njihovoj dubinskoj analizi pojedinih tema?

Rad 10 studijskih grupa sada je dosta napredovao, iako naravno postoje razlike među grupama. To je ono što je proizašlo iz nedavnog sastanka koji je organiziralo Glavno tajništvo uz sudjelovanje svih koordinatora grupa. Metodologija rada vrlo je raznolika, čak i ako je – prema točnoj naznaci Svetog Oca – svaka skupina predana usvajanju sinodalnog stila, koristeći se u mnogim slučajevima razgovorima u Duhu i u slušanju glasova izvan skupine, što može pomoći da se uzmu u obzir višestruke perspektive. Od velike pomoći pokazuju se i doprinosi koji posljednjih mjeseci pristižu od pojedinaca ili udruga. Mnogi su biskupi, nakon poziva upućenog njima, promicali u svojim mjesnim Crkvama razlučivanje o pitanjima koja razmatraju skupine i šalju nam svoje rezultate. U nekim su slučajevima, međutim, same skupine bile su te koje su tražile mišljenja, na primjer kontaktirajući biskupske konferencije ili apostolske nuncijature, ili konzultirajući stručnjake, ili čak održavajući zajedničke sastanke između skupina koje se bave sličnim pitanjima.

Kada će ovaj posao biti završen?

Još je teško reći kada će Grupe završiti s radom. Kao što je naznačeno prije godinu dana, u vrijeme njihova osnivanja, skupine su pozvane da svoje zaključke predstave Svetom Ocu „možda do lipnja 2025.“. Neke od grupa trebale bi moći ispuniti ovaj rok. Drugima će, naprotiv, možda trebati dodatno vrijeme, ali će ipak dostaviti međuizvješće o svom radu do kraja lipnja. U isto vrijeme djeluje i Komisija za kanonsko pravo, osnovana 2023. godine, koja se stavila na raspolaganje kako bi pružila potporu skupinama u pitanjima iz svoje nadležnosti, kao i Grupa osnovana unutar SECAM-a (Vijeće biskupskih konferencija Afrike i Madagaskara) za pastoralnu skrb onih koji žive u situacijama poligamije.

Možete li objasniti što je Crkvena skupština 2028.? U pismu se izričito navodi da to neće biti nova sinoda…

Rekao bih da je sinoda 2021.-2024. bila „prva“ za mnoge stvari. Bilo je to prvi put da su norme Episcopalis Communio primijenjene u cijelosti; prvi put je cijela Crkva i svatko u Crkvi imao priliku sudjelovati u sinodskom procesu; bilo je to prvi put da su oni koji nisu biskupi sudjelovali na Skupštini; bilo je to prvi put da je Završni dokument odmah odobrio Sveti Otac, sudjelujući tako u svom redovnom Učiteljstvu. Sada, treća faza sinodalnog procesa, to je prvi put za Crkvenu skupštinu. Budući da je ovo prvi put da se Crkvena skupština održava na razini cijele Crkve, mnogo toga još treba razjasniti, čak i ako se možemo osloniti na iskustvo skupština kontinentalne razine, koje su sve bile crkvene.

Koje će karakteristike imati? Po čemu će se on razlikovati od dva zasjedanja Sinodalnog sabora koja smo doživjeli 2023. i 2024. godine?

Cilj Crkvene skupštine, koja predstavlja završni događaj procesa, nije ništa drugo doli ono što je naznačeno u Završnom dokumentu za treću fazu, to jest konkretizirati perspektivu razmjene darova između Crkava i u Crkvi kao cjelini (v. br. 120-121). Ako tijekom faza treće faze bude moguće ostvariti razmjenu darova na različitim razinama grupacija Crkava (provincije, biskupske konferencije, međunarodni susreti biskupskih konferencija) kroz usporedbu i dijeljenje procesa koji su započeti u mjesnim Crkvama, Crkvena skupština predstavljat će priliku da se na razini Crkve saberu svi plodovi koji su sazreli. Mogućnost ove Crkvene skupštine u cijelosti je sadržana u završnom pozdravu Svetoga Oca na završetku druge skupštine Sinode. Pojasnio je da je „za neke aspekte života Crkve naznačenih u Dokumentu, kao i za teme koje su povjerene Studijskim skupinama, koje moraju slobodno raditi, da mi daju prijedloge, potrebno vrijeme, da se dođe do izbora koji uključuju cijelu Crkvu. Ja ću, dakle, nastaviti slušati biskupe i Crkve koje su im povjerene.“ Treća faza odgovara ovom vremenu slušanja kako Završni dokument djeluje u životu Crkava, a Završna skupština predstavlja trenutak sinteze, koji sakuplja plodove ovog slušanja. Zbog toga je Skupština crkvena, što je jednako naglašavanju njezine drugačije naravi i službe u usporedbi sa Sinodalnom skupštinom koju smo već proslavili, a koja jest i ostaje suštinska Skupština biskupa. Plod te Skupštine bio je Završni dokument koji je dio, kao što smo već rekli, redovnog Učiteljstva Petrova nasljednika. U svjetlu tog Dokumenta zahtijeva se da cijela Crkva – svaka Crkva i svaki biskup kao načelo jedinstva svoje Crkve – živi treću fazu, koja će svoj vrhunac imati na Crkvenoj skupštini. Ova skupština treba biti vidljivo očitovanje one istine koja je otvorila Pripremni dokument: „Crkva se Božja saziva u sinodu“ da svjedoči o plodovima sinodalnoga puta Crkve.

Kalendar koji je predložen u pismu govori o novom jubilarnom susretu sinodalnih timova predviđenom za sljedeći listopad. O čemu se radi?

Jubilej je usko povezan s hodočašćem. Sinodalna Crkva je Crkva hodočasnica, što se očituje u „zajedničkom hodu“ Božjeg naroda prema ostvarenju Kraljevstva. Jubilej sinodalnih timova i tijela sudjelovanja (jer ove strukture također nude prostore za sinodalni život u mjesnim Crkvama) treba biti slavljenički trenutak u kojem se ta sinodalna dimenzija Crkve očituje na putu naroda Božjeg, okupljajući se u istom vremenu. I ovdje bi cijela Crkva trebala hodočastiti. Razmišljali smo o sazivanju sinodalnih timova, jer su oni sastavljeni od ljudi koji su svoje vrijeme i energiju stavili u službu sinodalnog procesa. Tražili smo njihovo reaktiviranje jer će oni biti „prvi dio“ u ovom procesu implementacije.

Što očekujete od ovog susreta?

S njime namjeravamo živjeti ne samo slavljenički trenutak, već ga želimo doživjeti kao „zgodno“ vrijeme za produbljivanje našeg razumijevanja sinodalnosti kao konstitutivne dimenzije Crkve, sa svime što to podrazumijeva za hod Crkve, koja želi ostvariti sinodalno obraćenje, na što nas podsjeća i Sveti Otac u svojoj poruci za ovogodišnju korizmu. Budući da će ovo sinodalno obraćenje moći pomoći obnovi Crkve i novom misionarskom zamahu, to je doista razlog za nadu koja ne razočarava.

Hoće li ovo danas objavljeno Pismo biskupima i Božjem narodu biti popraćeno drugim materijalima?

U ovom trenutku ne pružamo nikakav materijal ili daljnje smjernice osim onoga što je sadržano u pismu mjesnim Crkvama. Već imaju sve što im je potrebno za rad na provedbi: Završni dokument. Razni trenuci predstavljeni u pismu će također biti dodatno definirani uz njihovu pomoć i, naravno, uz Redovno vijeće našeg Tajništva. Posljednjih godina imali smo nekoliko vrlo korisnih online susreta s biskupima i eparhijama, s biskupskim konferencijama i ekvivalentnim tijelima Istočnih Katoličkih Crkava, s međunarodnim vijećima biskupskih konferencija; stoga ne isključujemo održavanje sličnih sastanaka i u ovoj novoj fazi kako bismo dogovorili napredak projekta. Rekao sam u više navrata da služba Generalnog tajništva Sinode nije nametanje odozgo uputa koje treba slijediti, nego prije svega spremnost da se osluškuju potreba, intuicija i prijedloga koji nam dolaze iz mjesnih Crkava. Pomoći koje namjeravamo ponuditi tijekom ovog putovanja, počevši od onog u svibnju – kako je najavljeno – također će biti plod ove vježbe crkvenog slušanja.

Možete li u nekoliko riječi reći što je srž poruke koja je proizašla iz dvostruke sinodalne skupštine posvećene sinodalnosti?

Željeti u nekoliko riječi izraziti čak i samo „srce“ poruke koja je proizašla iz sinodalne Skupštine, osobito u dva zasjedanja, riskira da bude vrlo reduktivno. Svakako bih istaknuo dinamiku procesa: prijelaz s prve na drugu sesiju pokazao je kako funkcionira crkveno razlučivanje, kroz produljeno slušanje koje omogućuje sazrijevanje zajedničkog dogovora. Završni dokument je zreli ishod strpljivog procesa u fazama, u kojem smo naučili sinodalni stil i metodu. Sinodalni proces svima govori da je sabornost moguća; da je moguć sinodalni stil Crkve; da je moguć sinodalni oblik Crkve. I potiče sve da to omoguće, u poslušnosti Duhu Svetome koji vodi Crkvu u tom smjeru, jer poziva Crkvu na obnovljeno misionarsko svjedočanstvo radosti evanđelja.

Kakvu će ulogu imati Završni dokument odobren 2024.?

Završni dokument je zreli plod ovog procesa. Njegov sadržaj je takav da čini kartu obraćenja i obnove Crkve u sinodskom smislu. Sav posao koji nas čeka u ove naredne tri godine nadahnut je sadržajem ovog Dokumenta, koji se mora ispitati kako bi se provjerila mogućnost njegovog ostvarenja u životu Crkve. Dopustite mi da podvučem dvije stvari. Prvo: da Završni dokument predstavlja autoritativan čin prihvaćanja Drugoga vatikanskog koncila „koji produžava njegovo nadahnuće i ponovno pokreće njegovu proročku snagu za današnji svijet“ (DF 5). Dokument zapravo kaže da je „sinodalni hod zapravo provođenje u praksu onoga što je Sabor naučavao o Crkvi kao otajstvu i Božjem narodu, pozvanom na svetost kroz neprekidno obraćenje koje proizlazi iz slušanja Evanđelja“ (DF 5). Drugo: da s koje god strane uđete – bilo iz temelja sinodalnosti, izraženih u prvom poglavlju, bilo iz bilo kojeg drugog poglavlja – kada istražujete teme koje se isprepliću u Dokumentu, razumijete duboko jedinstvo i sklad teksta. To je dokument koji nam omogućuje uvid u ljepotu Crkve i mogućnost njezine obnove: obnove koja se, kad krene putem sinodalnosti kao načina postojanja i djelovanja, ostvaruje u bogatstvu Tradicije. Sažeto bi se moglo reći: srce poruke je da smo svi mi koji smo kršteni, da smo svi učenici i svi misionari, ozbiljno posvećeni obraćenju odnosa, kako bismo olakšali Isusov susret s muškarcima i ženama današnjice. Sinoda je nudila i nudi korake i perspektive pastoralnog i misionarskog obraćenja na koje nas papa Franjo poziva od početka svog pontifikata.

© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.

Sinoda, počinje proces praćenja