U tom dugom intervjuu izrazili ste mnogo tuge zbog minulih događaja, ali i mnogo razočaranja zbog “mostova” za koje se činilo da su definitivno srušeni.

Nažalost, od tada se nije puno promijenilo: još uvijek vlada neizvjesnost oko ishoda ove krize. Ono što se promijenilo, u usporedbi s onim što se tada moglo činiti kao višak pesimizma, jest naše – kad kažem naše, mislim na svoju zajednicu koju vodim – ponovno otkrivanje kompasa za orijentaciju i želje da ne odustanemo, i da se odupremo tragediji koja se odvija pred našim očima, čak i ako ne možemo izravno utjecati na mnoge naše ljude. Tada smo bili stvarno šokirani. Živim 34 godine u ovoj zemlji, koja je sada i moja zemlja, i vidio sam puno ratova, ustanaka, sukoba itd., ali ne sumnjam: ovo je najteži ispit s kojim smo se morali suočiti. Sada je neizvjesno koliko će ovaj rat trajati, a još više je neizvjesno što će biti poslije, jer, vidite, jedno je sigurno: više ništa neće biti kao prije. I ne mislim samo na politiku. Tu mislim na svakog od nas. Ovaj rat će nas sve promijeniti. Bit će potrebno dosta vremena da se sve stabilizira. Ali istina je i da su ovdje duga razdoblja redovita, strpljenja u dobru i u zlu nikada ne nedostaje. Inače ne bi bilo objašnjenja za rat koji u raznim oblicima traje već 76 godina.

Osjećate li se i vi promijenjeno?

Sigurno. Na primjer, osjećam potrebu slušati mnogo više nego u prošlosti. Znati čitati vremena u svjetlu Evanđelja prioritetna je zadaća pastira. A to se može učiniti samo slušanjem od 360 stupnjeva. I zato što osjećam da moji ljudi, i ne samo oni, imaju veliku potrebu za slušanjem. Svatko ima svoj narativ, svoju bol, svoju patnju, koja se žali da se ne čuje, ne razumije, ne utješi dovoljno. Danas je više nego ikad prvi oblik milosrđa  slušanje. Upravo sam se vratio iz Galileje, iz pastoralnog posjeta Jaffi u Nazaretu, gdje sam se, osim sa svojim ljudima, želio upoznati i s lokalnim vođama drugih religija. Slušati njihove razloge bez prethodnog razumijevanja ne znači dijeliti ih. Ali to je još uvijek vrlo važno jer ako ljudi vide da vođe razgovaraju jedni s drugima, skloni su učiniti isto to i prevladati nepovjerenje. Sada je počeo Pesah, a nedavno je završio Ramadam: vjerski praznici su važna prilika za međusobno upoznavanje i dijalog. Nema potrebe za velikim govorima, samo pojesti, popiti nešto zajedno kako bi srušili zidove koji nas razdvajaju. Zajednička večera može učiniti više od konferencije ili dokumenta o međureligijskom dijalogu. Moramo pokušati razumjeti što nam je zajedničko, a ne ono što nas dijeli. Svakako, imamo zajedničku bol. Ali ne možemo stati na boli. Ono što nas sada sve uistinu muči je besperspektivnost. Što ne znači apstraktno hipotetiziranje budućih scenarija, već razumijevanje koje je sastavni element naših identiteta. I razumjeti kako ti identiteti mogu živjeti zajedno i da se međusobno prožimaju. To vrijedi za sve, ali vrijedi i za nas kršćane. I mi moramo promisliti na koji način živimo u ovoj zemlji kao kršćani. Zasigurno su tu svjedoci povijesti i geografije spasenja. Ali postoji i nešto više za razumjeti, jer biti kršćanin je prije svega stil života. Vođen Evanđeljem.

Mislite li da je to teška obveza?

Apsolutno. Teška i nadasve naporna obveza. Zamorno je preispitivati se i uspoređivati kako je tko od nas doživio ovo razdoblje. Jer bol često ima tendenciju da bude „sebična“: to je moja bol koju ti ne možeš razumjeti, to je moja bol koja je uvijek veća od tvoje. Napor se zatim sastoji u olakšavanju ovog suočavanja potičući svaku osobu da prepozna tuđu bol. Da budem jasan, ne govorim ovo iz kršćanskog “dobrotvorstva”, već jednostavno zato što ne vidim nikakvu alternativu. Možemo li se izvući iz ove drame na drugi način? Vidite da je u ovoj zemlji netko hrabriji pokušao politički put mira. Ali uvijek su to bili pokušaji koji su išli odozgo prema dolje: dogovori, pregovori, kompromisi. Svi su podbacili. Sjetite se Osla na primjer. Dakle, sada je vrijeme da se promijeni smjer i da se krene putem koji ide odozdo prema gore. Ponavljam: bit će naporno, ali ne vidim drugog načina.

Utječe li ovo vaše razmišljanje i na zapadnu interpretaciju sukoba?

Sigurno. Jer izvan ove zemlje uglavnom postoji polarizirajuće tumačenje sukoba. A to, osim što je štetno, krajnje je nerazumno, jer su razlozi sukoba vrlo složeni i već desetljećima slojeviti. Tretirati izraelsko-palestinski sukob u duhu nogometnog derbija je pogrešno. Čak i na Zapadu postoji potreba da međusobno razgovaramo, raspravljamo i argumentiramo. Kao i očite ustrajne molitve za mir.

A Crkva koju vodite?

I mi imamo veliku potrebu međusobno razgovarati. Postojale su, i još uvijek postoje, različite osjetljivosti nakon 7. listopada. Čak radikalno drugačiji. I mislim da sada nije vrijeme da ih sažimam. Sada je vrijeme da ih se posluša i da se o njima razgovara unutar različitih osjetljivosti i pozicija koje su se pojavile. Svatko mora iskreno i hrabro analizirati dosljednost svojih stavova, ali i mentalne procese koji su ih izazvali. Za to je potrebna hrabrost. Hrabrost da priznamo da smo se i mi promijenili. I da razumijemo kako i zašto. To je proces koji se može dogoditi – kako nas uči sveti Franjo – samo odlučnim otvaranjem uma i srca. Samo um nije dovoljan. A samo srce nije dovoljno. Samo u iskrenom odnosu s drugim možemo se definirati na najbolji i najistinitiji način. To je očito proces koji se i mene osobno tiče. Nitko ne može imati pretpostavku da će ostati isti. U tom smislu vjerujem i da trebamo malo preispitati kršćanski narativ koji se, kao što sam rekao, može ponovno roditi samo iz svijesti o tome što doista čini naš identitet, uvijek polazeći od stvarnosti, od konkretnog iskustva, od stvarnosti naše vjere. A to je u suštini nada koja se temelji na iskustvu uskrsnuća. Tada možemo definirati konstituciju našeg identiteta gledajući našu bogatu prošlost. U prošlosti smo bili prisutni u izgradnji crkava, škola i bolnica. Danas više nismo pozvani graditi strukture, nego odnose s “drugima” među nama, u svijesti da smo mi njihovi “drugi”. I to u odnosu na druge religije, ali i u odnosu na bogatu raznolikost sastava katoličke zajednice Svete Zemlje, imajući u vidu arapsko-kršćanski karakter kao nezamjenjiv element.

Unatoč maloj brojčanoj snazi, kršćanske zajednice su objektivno prepoznale svoju snažnu i vodeću prisutnost. Svaki njihov javni istup uvijek se ispituje, raspravlja se o njemu, možda i kritizira, s jedne i s druge strane.

Istina je. Imam malo posla s tim. Možda nam veću specifičnu težinu daje sama činjenica da smo mala manjina, koja iznosi 2-3 posto stanovništva i koja se de facto ne može učlaniti ni u jednu stranku. Mnogo toga ovisi i o činjenici da smo, koliko god mali, dio globalne institucije čiji je glavni karakter univerzalnost. Pa opet, bitno je da uvijek stanemo na stranu onih koji pate, čime se probijamo između svih onih – koji su većina – koji se, bez obzira na vjerska uvjerenja, nadahnjuju vrijednostima humanizma. A tu je i papa Franjo.

Koliko su cijenjene intervencije pape Franje u ovih šest mjeseci ovdje u Svetoj Zemlji?

Riječ pape Franje u ovom ratu do sada je imala veliku težinu. Čak i kada je bila predmetom kritika s obje strane, ili možda baš kada je bila predmetom kritika, pokazala je veliki autoritet koji uživa. Njegova opetovana upozorenja za oslobađanje talaca i trenutni prekid vatre u Pojasu Gaze ušla su u povijest ovog rata. Podsjećam da danas mnogi pozivaju na prekid vatre, ali u studenom je na to pozivao samo usamljeni i hrabri glas pape Franje. To se odnosi i na naš narod, i na kršćane Gaze. Olakšanje koje su Papi donijeli gotovo svakodnevni telefonski pozivi bilo je golemo, a puno je značilo i onima izvan Gaze koji su zabrinuto pratili njihovu sudbinu.

Kakva je situacija s kršćanima u Gazi na temelju informacija koje sada imate?

Jučer su stigla dva puna kontejnera hrane i konačno mogu blagovati nešto obilnije. Situacija je i dalje teška za psihičku ravnotežu, koja očito posustaje nakon šest mjeseci zatočeništva u crkvenim prostorijama. Svatko mora biti uključen u neki posao za dobrobit cijele zajednice, a to je važno jer se na taj način odvraća od razmišljanja o trenutnom stanju, od suočavanja s trenutnim opasnostima te od sjećanja na one koji u tome nisu uspjeli. To nisu samo oni koji su poginuli od bombi i oružja, već i oni koji nisu preživjeli nedostatak lijekova i liječenja. Sada ih je u crkvi još nešto više od 500. Neki, proteklih dana, više nisu mogli izdržati i, stigavši do Rafe, napustili su Pojas. Morali su se jako zadužiti da bi se izvukli. Posebno je dirljiva hrabrost i predanost triju časnih sestara Majke Terezije koje se nikada nisu prestale brinuti za djecu s teškoćama u razvoju. Nadam se da ćemo uskoro moći doći do ove naše braće i sestara i da ću im moći osobno donijeti potrebnu pomoć.

Koji su vam bili najteži trenuci u ovih 200 dana?

Definitivno prvi. Bili smo šokirani, nisam se mogao fokusirati na ono što bi mi trebalo biti prioritetno opredjeljenje, jer u početku nismo mogli ni shvatiti koji su pravi razmjeri događaja, s kakvom smo ogromnom tragedijom suočeni. A onda svakako i dani Božića. Uskraćenost božićne radosti, slavlja Krista koji je rođen da donese mir, bila je strašna za naše kršćane. Pogotovo za djecu. Slike opustošenja Betlehema na Božić neće se lako zaboraviti u godinama koje dolaze. Ne poričem ništa što je učinjeno. Čak su i pogreške dio stvarnosti. U tako složenoj stvari ne možete izbjeći pogreške. Ali mislim da mogu tvrditi da je naš stav uvijek bio vrlo jasan, transparentan i pošten.

Jeste li tijekom ovih mjeseci doživjeli trenutke usamljenosti?

Molitva je veliko olakšanje od usamljenosti jer čini da osjećate stalnu prisutnost Gospodina. Ali bio bih neiskren kad bih to zanijekao. Naravno, usamljenost se ne može riješiti kada imate odgovornosti, i kada su one toliko ozbiljne da utječu i na živote ljudi oko vas i one koje volite. Ali samoća ima i prednost. Ona čuva pozicije slobode. Uživam u daru prijateljstva, ali određena distanca dopušta mi da mi odluke ne bude podložne emocijama. I u ovom slučaju to je stil koji sam posudio iz učenja svetog Franje.

Je li stalni odnos s papom Franjom posljednjih mjeseci bio važan za ublažavanje ove usamljenosti odgovornosti?

Sigurno. Ne samo kršćani Gaze, nego i Patrijarh imali su koristi od Papine aktivne suradnje. Ja nisam čovjek od puno riječi, iz Bergama sam, ali osjećam da mu moram od srca zahvaliti na tome i na povjerenju koje mi je želio izraziti. Nije riječ samo o bliskosti riječi i naklonosti koju je papa Franjo želio donijeti našim zajednicama, nego i o konkretnoj pomoći koja nam je stigla izravno i posjetom kardinala Krajewskog, Filonija i posljednjih dana od Dolana.

Sada je svakako prioritet završetak rata. Ali tada će početi još teža faza , kako u Gazi, tako i u Palestini i Izraelu.

Da, posljedice će biti vrlo teške. U međuvremenu se nadam da su oni koji su napustili Gazu sposobni i voljni vratiti se. Obnova Gaze će trajati desetljećima. Ništa nije ostalo: kuće, ceste, infrastruktura. To će zahtijevati ogroman međunarodni napor. Nezamislivo je da ljudi spavaju u šatoru godinama, ali vjerujem da će se, općenito, sve morati obnoviti ne samo ovdje, nego i u Palestini i Izraelu. Zaista moramo zaustaviti povijest i početi ispočetka i na novim i drugačijim osnovama iz prošlosti. S druge strane, mislim da je sve što se dogodilo u ovih šest mjeseci jasno pokazalo neizbježnost “dvodržavnog” rješenja. Za dvije države nema druge alternative osim nastavka rata. Ali dvije države se moraju promijeniti iznutra, moraju međusobno dobro promisliti. Dva društva – koja su se posljednjih godina radikalno i brzo promijenila – moraju imati hrabrosti promisliti o svojem društvu. Neće biti lako jer oba društva predstavljaju visok stupanj heterogenosti u sebi, višestruka su. Oba društva trebaju se opremiti novim horizontom vrijednosti, jer ne može biti da jedino društveno ljepilo za oba društva bude obrana od neprijatelja. Ako to ne učine, ozbiljno će ugroziti svoju budućnost. Naravno, stvari ne izgledaju dobro u cijelom svijetu; u mnogim zemljama vidimo rascjepkanost interesa, rast društvene sebičnosti, delirij moći i preplavljenost koja stvara sukobe. Ovo definitivno ne pomaže. Možete me optuživati za strančarenje, ali u suprotnom smislu danas čujem samo glas pape Franje.

U tom smislu Patrijarh također ima i službu odnosa s institucijama dviju stranaka, političku ulogu.

Ovisi što podrazumijevate pod političkom ulogom. Crkva nema posredničku ulogu, nije to u njezinoj službi i nadležnosti. Naprotiv, Crkva može igrati ulogu pomagača. Olakšavanje dijaloga i međusobnog priznavanja. I to prije svega činimo u društvu, a također i među institucijama kao izrazima društava.