Kako bismo pomogli ljudima da gaje nadu, potrebno je ublažiti njihovu bol prateći ih u davanju smisla ovom iskustvu. Kako je Crkva u Ukrajini izvršila tu zadaću u ovih 1000 dana rata?

Ne mislim samo na ljude koji žive na teritorijima pod kontrolom ukrajinske vlade, već i na one izvan tih teritorija, a posebno na zatvorenike. Pomoći tim ljudima je jako teško jer ostaje samo molitva, to je jedina snaga. Ali imam toliko vjere, jer sam svjestan da molitva može činiti čuda. Pastiri su uz svoj narod i to je dar Katoličke Crkve, ali i drugih Crkava i vjerskih zajednica. To sam vidio, na primjer, u Hersonu gdje sam čuo priče o svećenicima koji su ostali praktički jedine referentne točke za narod i za to su ljudi svećenicima vrlo zahvalni. Djelovanje vojnih kapelana također je vrlo važno jer vojnici često ne znaju hoće li sutradan biti živi ili ne i tu se pitanje smisla života još više zaoštrava. Čuo sam nekoliko priča o volonterima koji vojnicima nose lijekove koji često čuju vojnike kako govore: “Za mene si ti kao Isus, jer si prešao toliki put da mi doneseš lijekove”. U 2024. bilo je više umrlih nego u 2023. Patnja raste i zato je vrlo važno dati smisao, kršćanski smisao u suočavanju s nesigurnošću i strahom.

Kakvo značenje ljudi u Ukrajini daju danima koji prolaze od početka ruske invazije?

Rat tako dugo traje i osjeti se osjećaj nepovjerenja. Nepovjerenje jer svijet ima organizme za koje se kasnije pokaže da su neadekvatne strukture, nesposobne išta riješiti. Što se tiče zatvorenika, njihove obitelji mi uvijek ponavljaju: “Ali kakve učinke imaju Ženevske konvencije? Je li itko sposoban posjetiti naše zatvorenike ili ne?” Činjenice nam govore ne, nije moguće primijeniti ili provesti konvencije. Dakle, postoji mnogo razočaranja u tome kako se čovječanstvo kao takvo nosi s ovim pitanjem, očito ne samo ovdje u Ukrajini nego i u drugim dijelovima svijeta. Postoji veliki osjećaj nepovjerenja, umora. Ali ovdje, u Kijevu, zatrpani smo mnogim problemima i često ne možemo ni pratiti dane koji prolaze. Osobno me produljenje rata čini boljim za razumijevanje iluzija na koje se često oslanjamo.

Kakva je humanitarna situacija u zemlji? Koje su najhitnije potrebe u ovom razdoblju?

Postoje različiti rasponi potreba. Na primjer, bivši zatvorenici ili djeca koja se vraćaju u zemlju i trebaju obitelji ili strukture da ih dočekaju. Stoga je jedno od pitanja vidjeti koja biskupija ili eparhija, koja redovnička zajednica ima mogućnost primiti ih. Još jedan izazov je koordinacija humanitarne pomoći jer je 2024. dramatično smanjena.

Postoje li aspekti crkvenog služenja koji su se, po Vašem mišljenju, posebno pojavili u kontekstu rata?

Naravno, bilo bi raznih aspekata kojima bi se trebalo pozabaviti. Suočili smo se s jednim protestantskim pastorom. Razgovarali smo o tome da je u kontekstu rata vrlo važno tražiti načine da ostanemo zajedno. Nije moguće riješiti sve poteškoće koje postoje između različitih vjeroispovijesti i zajednica, ali je vrlo važno istaknuti ono što nas povezuje. Drugi vrlo važan aspekt je da Crkva i Crkve vrše službu savjesti, one su glas savjesti. Teška je to uloga, ali jedna je od glavnih službi Crkve, biti glas savjesti, koja pokušava shvatiti na koje se riječi obratiti.

Upoznali ste brojne rođake zarobljenih i nestalih. Što im pomaže da ne padnu u očaj?

Rođaci trebaju veliku duhovnu podršku. Kad ih sretnem, kažem im: “Kada molite za svoje bližnje, ili ako niste vjernici, kada mislite na svoje ukućane, molitva ili čak obična misao se prenosi, stiže”. Čuo sam priče bivših ratnih zarobljenika koji su govorili da su razmišljali o samoubojstvu iz očaja ili mučenja, ali su ih spasila razmišljanja o Bogu ili prisjećanje na voljene osobe. Znamo da molitva ili misao dopire, takoreći fizički, do rodbine i ohrabruje je. Međutim, postoji potreba da se ta rodbina prati na strukturiraniji način. Još nema dovoljno dobro obavljenog posla koji bi pratio te ljude: postoji potreba za stručnjacima, psiholozima. Ponekad, kad mi dođu članovi obitelji zatvorenika, njima je čak i sam razgovor i davanje oduška važno. I teško je sve zagrliti, to su tisuće članova obitelji jer su i tisuće zatvorenika. Postoje i inicijative Crkve koje imaju za cilj pripremiti svećenike i Caritasove volontere za pomoć tim osobama. Uvijek je velika radost vidjeti grupe ljudi koji i dalje dolaze ovamo iz raznih zemalja: iz Italije, iz Poljske, iz Francuske, iz Njemačke. Ponekad donesu malo pomoći jer su jednostavni ljudi. Posjeti molitvenih skupina ili volontera donose radost jer nas tjeraju da vjerujemo da postoji srce, postoji ljudskost i to ulijeva nadu. Rat je đavolski i zato što želi ubiti povjerenje u čovječanstvo. Svjedočenje volontera i onih koji ovdje dolaze stvara kontrast koji pokazuje da postoji srce, pažnja, briga, ljudskost. I svakom od njih zahvaljujem na inicijativama koje provode.