Zagreb, (IKA) – U razgovoru za uskrsni broj Veritasa vlč. Zlatko Sudac osvrnuo se na temeljno pitanje, a to je vjera u Krista Uskrsloga. “Ja razlikujem vjeru kao fenomen i vjeru isključivo u osobu Isusa Krista”, rekao je vlč. Sudac. Vjera kao fenomen je činjenica da na ovoj kugli zemaljskoj ne postoji niti jedan čovjek koji bi za sebe mogao reći da ne vjeruje. Netko vjeruje u sotonu. Netko ubija tisuće ljudi iz dubokog uvjerenja da čini dobro. Vjera može biti vrlo opasna. Činjenica je da svaki čovjek u nešto vjeruje, a najispravnija je vjera u osobu Isusa Krista. I apostoli su vjerovali osobi Isusa Krista. Krist im se kroz četrdeset dana ukazivao. Svi su vjerovali. Ali, pitam se, zašto su i dalje bili u strahu, skrivajući se u dvorani Posljednje večere. Ništa nisu poduzimali, nisu propovijedali, nisu krstili u Isusovo ime, a vjerovali su. Dolazim do zaključka da i sama vjera nije dovoljna snaga da čovjek i djeluje za Boga. Potrebno je još nešto. Vjera je baza, temelj, a potrebna je sila Duha odozgor, podsjeća vlč. Sudac, te nastavlja: to je ono što se nama danas događa. Mi imamo vjernike, mi stvaramo programe, sve unaprijed, ali sve na papiru. Mi jesmo vjernici, ali je plod takve vjere malen. Mi imamo isti problem što su ga imali i apostoli. Ja vjeru, ili Duha Božjega, ne mogu proizvesti. Ja ga ne mogu zaslužiti. Ja ne mogu apsolutno ništa učiniti da tu moju vjeru oplemeni sila odozgor, da bih činio djela Božja. Ono što su mogli i činili apostoli, molili da dođe Duh Sveti i oplodi njihovu vjeru, možemo i mi, ističe vlč. Sudac. No, koliko su katolici kojih je u svijetu oko milijardu i koji više ili manje redovno primaju sakramente dovoljno jasan znak? Može se dolaziti u crkvu, vršiti sve moralne i crkvene zakone i propise, a da na kraju čovjek bude ipak samo religiozan, a ne i vjernik. Religije danas ima i previše, ističe vlč. Sudac. Religiozan čovjek je onaj koji slijepo i iz straha prema Bogu i Crkvi, izvršava sve što se od njega traži. A vjernik je onaj koji to srcem živi. I on će naravno izvršavati sve zakone, ali mu je motiv ljubav. Ljubav prema Bogu i čežnja da ta ljubav ispuni i njega samoga. Isus je dao zakon ljubavi, ali nije ukinuo druge zakone. Isus ne dokida, nego nadopunjava, motivira, daje srcu razloge zbog čega bi izvršavao i sve ostale zakone, propise i zapovijedi. Tako, onaj koji izvršava sve zakone, a nedostaje mu osobno iskustvo Boga ljubavi, po meni je samo religiozna osoba, a ne i vjernik, zaključuje vlč. Sudac.

Na pitanje može li kršćanstvo bez križa, vlč. Sudac odgovara: Nikako! Krist je morao na križ. Kad je Otac nebeski poslao svoga Sina na zemlju, nije ga poslao sa željom da ga ljudi ubiju. Nije Božja želja bila muka ljubljenoga Sina, nego da ga ljudi prihvate, da ga zavole, da slijede njegov put. Ali ne, mi smo ga ubili, razapeli i objesili na križ. Što Bog u svojoj veličini i ljubavi može učiniti u takvom trenutku? Da od najveće sramote učini najveću proslavu. Od smrti da učini uskrsnuće i život. To je Bog i učinio. Ali, što smo mi ljudi sebi time učinili? Mi smo si otvorili jedina vrata našega spasenja. Ta vrata zovu se križ. Nitko ne može doći do spasenja mimo križa. Sve veliko i sveto, sve ono čudesno i skoro mistično, nastaje kroz patnju i bol. Zar će se jedna majka sramiti patnje i boli koju je podnijela rađajući novi život! Nema rađanja bez boli. Ništa se na ovome svijetu ne stvara bez patnje, bez žrtve.

U razgovoru se osvrnuo i na mjesto Hrvata u ovom vremenu i svijetu relativiziranja svega, kao i na odnos prema Europi. Naši ljudi u svijetu uspijevaju. Bez škole odu van i uspiju. Razlog tome je taj što je u Hrvatskoj Hrvat Hrvatu neprijatelj. Vlada zavist. Tko god da nam dođe na vlast neće biti dobar, jer mi ne možemo podnijeti da naš čovjek uspije. Prošao sam cijelu Europu i vidio kako se u Europi radi. A mi ako želimo i dalje prodavati naše biserje, otoke, banke, tvornice, da drugi s time raspolažu, onda ćemo postati bijelo roblje. Ja ne želim da mi budemo robovi Europe, već da toj Europi ponudimo nešto autentično, da se čuje i naš glas, da i mi imamo utjecaja. Sačuvajmo sebe, svoje dostojanstvo, ono svoje autohtono što imamo, ističe vlč. Sudac.

U razgovoru se osvrnuo i na rad s braniteljima Domovinskog rata. Kada sam radio s američkim veteranima iz Vijetnamskoga rata, došli su okićeni kao božićna drvca, na prsima puni ordenja. Oni su netko i nešto u Americi, a naši branitelji su nitko i ništa u Hrvatskoj. Rješenje je u tome, koliko društvo tom čovjeku daje prostora da stvara, da radi. Temeljna čovjekova potreba je potreba za radom. Upravo u tome vidim da bi tim ljudima i našem društvu trebala pomoć na taj način. I naravno, nije istina da su branitelji jedini koji imaju PTSP i ne u toj mjeri u kojoj se spominje. Postraumatski stresni poremećaj danas imaju više menadžeri i ljudi s estrade, roditelji. Moderni trend života stvara PTSP, ne samo ratno i poratno vrijeme, kako je to do sada bilo predstavljeno, ističe vlč. Sudac. Na kraju razgovora odgovara i na pitanje što društvo i vlast u Hrvatskoj konkretno trebaju ponuditi da nam sve krene bolje. Prema vlč. Sudcu svatko se pojedinačno treba založiti da živi pošteno, moralno po Božju: da na svom radnom mjestu čini ne samo ono što se od njega traži, nego ako može i više od toga. Neka se prestane politizirati i neka se počne gledati istinsko dobro hrvatskog čovjeka.