U Đakovu je 4. svibnja 1996. održan studijski dan za svećenike s temom "Službe u Crkvi". Na početku susreta temeljnu intonaciju pristupu temi i zajedničkom traženju dao je u svojoj uvodnoj riječi đakovačko-srijemski biskup koadjutor Marin Srakić; navodimo je u cijelosti
Veoma lako je skretanje u pogubni #!klerikalizam#!. Beskorisni su, štoviše i štetni #!laici slobodni strijelci#! koji nastupaju u ime Crkve, a zapravo su u toj Crkvi otvorili svoje privatne radnje preko kojih se oslobađaju od nekih svojih kompleksa.
“Prigodom 190. obljetnice našeg Bogoslovnog sjemeništa i Teologije htjeli smo organizirati susret svećenika i razmišljati o veoma aktualnoj temi RAZLIEITE SLUŽBE U CRKVI, koja je od velike važnosti za našu Crkvu. Postajući sve svjesnija sebe Crkva je otkrivala samu sebe, svoju jedinstvenost i raznolikosti. Obnova Crkve koja je započela Drugim vatikanskim koncilom razmahala se na sve strane, napose na području premišljanja službi u Crkvi, posebno pak na području djelovanja laika.
Dok je na drugim stranama Crkve taj procvat bio doista zadivljujući u nas smo proživljavali određenu stagnaciju. Zbog političkih (ne)prilika mi svećenici bili smo prisiljeni sami nositi teret dana i žege. To vrijeme je predugo trajalo i nije čudo da je ostavilo traga u nama, gotovo kao da na sebi osjećamo neku anesteziju, nemogućnost drugačijeg razmišljanja negoli u vrijeme socijalističkog režima. Stekli smo petrificirane kategorije mišljenja i zaključivanja. Pitamo se – i odmah sami sebi dajemo odgovor – tko bi nas u tome mogao zamijeniti, tko u tome pomoći? Nailazimo na iste poteškoće na koje nailazi država na društvenom području. Nije dovoljno promijeniti samo sistem, potrebno je preodgajati ljude. Jasno, ne bismo smjeli prijeći u drugu skrajnost pa zanemariti brigu o svećeničkom pozivu u Crkvi ili ono što spada na nas biskupe i svećenike prebaciti na druge. Ovog trenutka razmišljam i o svom biskupskom pozivu. Kad jednoga dana preuzmem potpunu odgovornost za biskupiju, trebao bih pravilno rasporediti posao, podijeliti odgovornost s vama svećenicima, da se ne bavim poslom koji bi bio isprika za pravi biskupski posao. No, kad dobro rasporedimo svoje zadaće, tada će se pokazati kako nas je premalo i kako će nam dobro doći suradnja vjernika.
Svjesni smo da se nameću novi zahtjevi i otvaraju nova područja rada koja mi jednostavno ne možemo pokriti, a rekao bi ni ne moramo, štoviše, u ime ljubavi prema Crkvi, ni ne smijemo. Sekularizacija je dobrano zahvatila i naš vjernički ambijent. Mi je sami ne možemo zaustaviti. Potrebna nam je suradnja vjernika-laika kojima je svijet i mjesto i sredstvo njihovog kršćanskog poziva. Realizacija reevangelizacije i naše Crkve prezahtjevna je da bismo je mogli rezervirati samo za sebe.
Nama je pružena mogućnost odgoja naših vjernika. Mi moramo uočiti koje su potrebe naše biskupije, kako odgajati vjernike-laike, za koje službe spremiti. Kakvi i koliko nam je #!školovanih#! laika potrebno, kako onih koji bi se svim radnim vremenom predali na službu Crkvi, tako onih koji će to činiti u svom služenju slobodnim vremenom. Ne govorimo u prazno. Od vremena do vremena preispitati taj odgoj kako na temelju iskustva drugih tako i na vlastitom iskustvu. Veoma lako je skretanje u pogubni #!klerikalizam#!. Beskorisni su, štoviše i štetni #!laici slobodni strijelci#! koji nastupaju u ime Crkve, a zapravo su u toj Crkvi otvorili svoje privatne radnje preko kojih se oslobađaju od nekih svojih kompleksa. Ovaj susret iskoristimo za sondaciju terena. Nedavno sam pitao u Italiji, kako kod njih stoji pitanje volontarijata. Čujem da se osjeća određeni umor, da su pojedina područja prezasićena. Mi ne bismo smjeli pokazati prezasićenost prije nego što smo ozbiljno krenuli na posao. O pojedinostima će i teološkom vidu toga pitanja govorit drugi”.