Rim, (IKA) – U Rimu se od 1. do 3. lipnja održava Jubilej svećenika. Drugoga dana, u četvrtak 2. lipnja na programu su tri razmatranja pape Franje u tri različite bazilike.
Prvo razmatranje s temom „Od otuđenosti do slavlja” Papa je održao u bazilici Svetog Ivana Lateranskog.
Svećenicima je Papa ponudio tri konkretna savjeta za razmatranje: prvo, zadržati se na onome što ih dodirne, bez potrebe žuriti naprijed u molitvi; drugo, imati na umu kako valja iskazivati milosrđe, kako bi primili milosrđe; treće, moliti za milost da kao svećenici budu sve spremniji primati i iskazivati milosrđe; a to uključuje i – kako je objasnio – „obraćenje našeg institucionalnog mentaliteta”. „Ako naše strukture nisu žive i usmjerene na otvaranje ljudi Božjem milosrđu i iskazivanje milosrđa drugima, mogu se pretvoriti u nešto vrlo bizarno”, čak i „kontraproduktivno”, izvijestio je Radio Vatikan.
Postavljajući pitanje „Gdje je danas najpotrebnije Božje milosrđe?”, ukazao je na prispodobu o milosrdnome ocu: izgubljeni sin koji je ostao bez ičega, u svinjcu, i koji dolazi k sebi sjećajući se očeva doma te trenutak kad ga otac grli i oblači za proslavu; „poput nas, ako smo ikada otišli na ispovijed prije mise i onda se iznenada pronašli odjeveni i usred slavlja”, slikovito je rekao Papa.
Potaknuo je svećenike da se zadrže na tom trenutku srama i dostojanstva, zamišljajući „bujanje milosrđa poput krvi”. „Ta krv je Kristova krv, krv novog i vječnog saveza milosrđa”. Ona je „naše jedino blago, jedina stvar koju možemo dati svijetu: krv koja pročišćuje i donosi mir u svaku stvarnost i svim ljudima. Krv Gospodinova oprašta grijehe. Krv koja je istinsko piće, jer nas budi i oživljava ono što je umrlo zbog grijeha”.
„Važno je da svatko od nas osjeti plodnu napetost koja se rađa iz Gospodinova milosrđa: istodobno smo grješnici kojima je oprošteno i grješnici kojima je vraćeno dostojanstvo” – rekao je Sveti Otac. Mi smo, poput Šimuna Petra, između našeg krajnjeg srama i našeg uzvišenog dostojanstva. Samo milosrđe čini tu situaciju podnošljivom. Bez milosrđa bismo povjerovali u vlastitu pravednost ili bismo se povukli u vlastitu nedostojnost.
Ništa manje od beskrajnog milosrđa Kristova srca ne može biti lijek za svo zlo i za patnju koju vidimo u ljudskim životima – nastavio je Papa. Milosrđe se k tome slobodno prihvaća ili odbacuje. Možemo dugo živjeti ne tražeći Božje milosrđe svjesno i na izričit način. „Onda jednoga dana shvatimo da je ‘sve milosrđe’ i gorko zaplačemo što to nismo spoznali ranije, kad nam je najviše bilo potrebno”. Do takve moralne bijede dolazimo kako bismo osjetili žalost zbog grijeha i postigli istinsko pokajanje. Ako to izostane, onda nam „nedostaje sloboda da vidimo kako grijeh utječe na čitav život. Ne prepoznajemo bijedu i stoga propuštamo milosrđe.”
Također je Papa posvijestio, kako milosrđe obuhvaća i ženstvenu ljubav majke koja novorođenom djetetu pruža sve što mu je potrebno da živi i raste, kao i mušku postojanu vjernost oca koji stalno podržava, prašta i potiče djecu da rastu. Tako je „milosrđe plod saveza, a istodobno je potpuno besplatan čin dobrohotnosti. Razmatrajući milosrđe, uviđamo da je ono Božje ime”.
Drugo razmatranje Papa je održao u bazilici Marije Velike, a bilo je naslovljeno „Posuda milosrđa”. Uvodno je naglasio, kako se često događa da je „grijeh kao sito, ili kanta koja pušta i kroz koju milosrđe brzo prolazi”. No, Bog prašta, a tu je Marija kao „posuda i izvor milosrđa”.
Bog se ne umara praštajući, pa i onda kada vidi da Njegovo milosrđe ne pokreće promjene u dubini našega srca, kad vidi da je put težak i pun korova i kamenja. Ponovno se vraća, sije svoje milosrđe i opraštanje, naglasio je Papa, te podsjetio „možemo napraviti još jedan korak: ne samo da Gospodinu ne dosadi opraštati nam, već obnavlja mjehove u koje primamo njegovo oproštenje. Koristi novi mijeh za novo vino svoga milosrđa, da ne bi bili kao zakrpana odjeća ili stari mijeh, rekao je Papa, te posvijestio, kako je ovo drugo stvaranje još ljepše od prvoga, jer „to je srce koje zna, da je bilo nanovo stvoreno kada se s Božjim opraštanjem rastopila njegova bijeda. To je srce koje je ‘primilo milosrđe i koje daje milosrđe'”.
Kao primjer Papa je istaknuo bivše ovisnike. „Osobe koje su se riješile ovisnosti, najbolje razumiju i pomažu drugima. Isto tako ispovjednici. Najbolji ispovjednik obično je onaj, koji se najbolje ispovijeda”.
Nadalje, Papa je spomenuo više svetaca koji su dozvolili da im milosrđe nanovo obnovi srce i tako su postali „posuđe milosrđa”. U tom nizu je spomenuo apostole Petra, Pavla, Ivana, ali i sv. Augustina, sv. Franju, Ignacija i druge. Na kraju je naglasio kako je Marija „jednostavna i puna posuda u kojoj se nalazi milosrđe i iz koje se ono dijeli”.
Marija u sebi nosi milosrđe koje je njezino, naše i za Crkvu. U svojoj malenosti ona gleda s dobrotom i gleda kako Božje milosrđe dotiče svakoga. Ona je u stanju vidjeti plod koji nosi milosrđe, čuva uspomene i obećanje beskonačnog Božjeg milosrđa prema svojemu narodu. Njezin Magnificat je himan neokrnjenoga i neprobodenoga srca koje gleda na povijest i sve ljude s majčinskim suosjećanjem.
Papa je također rekao, kako je za pohoda Meksiku, pred čudotvornom slikom Gospe Guadalupske molio za svećenike, da budu dobri pastiri povjerenih im duša.
U tom je kontekstu podsjetio na riječi koje je izrekao na susretu s meksičkim biskupima.
Razmatranje je papa Franjo zaključio pozivom svećenicima da zajedno izmole Salve Regina.

Treće i posljednje današnje razmatranje papa Franjo održat će u bazilici Svetog Pavla izvan zidina.