Knjiga akademika i jezikoslovca Stjepana Babića pod naslovom “Razmišljanja o Bogu i patnji” izišla je iz tiska u izdanju Teovizije u biblioteci “Svjedočenja” kao petnaesta u nizu. U predgovoru knjige Tomislav Ivančić navodi kako autor u ovoj knjižici od sto stranica “svojevrsnom prirodnom intuicijom govori o patnji i Bogu, uvjerljivošću mudraca koji iz svoje riznice iznosi staro i novo”, jer njegovi argumenti uvjeravaju mudrošću, a ne racionalnim putovima. Knjiga je, dakle, svojevrsno svjedočenje autora o pojedinim segmentima njegova života, ali i života drugih ljudi, odnosno razmišljanje o Bogu za kojega je on topao, nježan, čovjekoljubiv, ali i razmišljanje o patnji koja je mnogima jedna od najvećih zapreka za prihvaćanje Boga. No, kako ističe autor, “bol navodi čovjeka na razmišljanje, vraća ga njemu samomu, otvara mu duhovne oči, navodi ga na pravi put te ga spašava cijeloga”. Knjiga zato predstavlja malu riznicu primjera iz stvarnoga života koje potkrjepljuju iznijete činjenice zašto smo na svijetu, zašto vjerujemo, te čovjekovo traženje odgovora na pitanja smisla patnje na što autor iz osobnoga iskustva kaže kako Bog ne kažnjava nego samo opominje i katkada usmjerava čovjeka na pravi put neobičnim načinima. Babić progovara i o odnosu katolika i rada, rekavši kako “nema sretnih i nesretnih dana nego samo dana u kojima je Božja milost obilnija i dana u kojima je suša”, te o tome zašto su horoskopi besmisleni. Posljednji dio knjige posvećen je molitvi i autorovu doživljaju Očenaša, kao i 700. obljetnici “hrvatskoga” Očenaša, kako bi upozorio na važnost i starost te molitve u jezičnome smislu. (ika-žz/kj)