RAZUMJETI I UNAPRIJEDITI INTELEKTUALNI RAZVITAK I ODGOJ MLADEŽI

RAZUMJETI I UNAPRIJEDITI INTELEKTUALNI RAZVITAK I ODGOJ MLADEŽI
Prof. dr. Ante Vukasović, “Obitelj, škola i intelektualni razvitak mladeži” izdavač: Birotisak d.o.o. Zagreb, 1994.
U izdanju nakladničke kuće “Birotisak” u Zagrebu se pojavila nova knjiga uglednog znanstvenika, pedagoga dr. Ante Vukasovića pod naslovom “Obitelj, škola i intelektualni razvitak mladeži”. Nakon velikog uspjeha njegove nedavno objavljene knjige “Obitelj i moralni razvitak mladeži” kod čitatelja u domovini i inozemstvu, i nova knjiga pisana je jednako popularno, kako bi unatoč znanstvenom renomeu autora i ozbiljnom stručnom razmatranju problema, bila dostupnom najširoj čitateljskoj publici i na taj način ostvarila svoju informativnu i odgojnu ulogu.
Kroz više desetljeća svoga znanstvenoistraživačkog i profesorskog rada Ante je Vukasović surađivao s brojnim domaćim i inozemnim sveučilištima i ustanovama. Znanje o problemima moralnoga, intelektualnog i radnog odgoja, etičkim vrijednostima u pedagogijskoj znanosti i razvijanju moralnih odlika osobnosti, unosi autor u knjigu “Obitelj, škola i intelektualni razvitak mladeži” pregledno i sustavno, jasno i razumljivo, kako bi potaknuo unapređivanje odgojne djelatnosti i posebice ukazao na značenje i mogućnosti odgojne funkcije škole i obitelji u pripremanju naše mladeži za posao, brak i život u skladnoj i harmoničnoj zajednici, u društvu dostojnom čovjeka. Znanstveni pristup dr. Vukasovića čvrsto je utemeljen u kršćanskim trajnim vrijednostima, u katoličkom shvaćanju morala i osobe, otvoren prema najsuvremenijim svjetskim saznanjima u oblasti pedagogije.
Knjiga namijenjena “roditeljima, učiteljima, profesorima, odgojiteljima, studentima, svima onima koji žele proširiti svoju pedagošku kulturu, upoznati čovjekove mogućnosti intelektualnog razvitka, odnosno procese, metode i kulturu učenja” kako stoji u njenu predgovoru, u prvom dijelu izlaže čimbenike intelektualnoga čovjekova razvitka, zatim u poglavlju “Kultura učenja” daje naputke o procesu učenja, da bi nadalje razmatrala razvitak sposobnosti i stvaralaštva te ukazala na probleme i teškoće u funkciji razvitka. Uloga obitelji i škole u tom složenom i osjetljivom procesu oblikovanja mlade i zdrave osobe, sposobne za stvaralačke doprinose i zdrav i uspješan život, svakako je nezamjenjiva. Autor nas u knjizi upoznaje s tim važnostima i stalno otvorenim mogućnostima dobrog, ali i negativnog djelovanja različitih čimbenika na odgoj, intelektualni i moralni razvitak mladeži.
Nakana je dr. Vukasovića u prvom redu reafirmirati ulogu obitelji i škole u odgoju mladeži. Desetljećima potiskivana i osporavana, obitelj u duhovnom i intelektualnom razvitku mladih ponovo se vraća u prvi plan, ali i rad odgojnih ustanova mora se prilagoditi novim, slobodnim i demokratskim opredjeljenjima suverene Hrvatske.
Dobro je poznato kako je i zašto u proteklim desetljećima pedagogija bila jednostrano i ideološki usmjeravana, i kako su neke vrijednosti u odgoju mladih bile protjerane ili bar sustavno potiskivane. Ovakve knjige pomažu, između ostalog, da se te temeljne vrijednosti ponovo prepoznaju, reafirmiraju i primijene u odgojnim procesima.
Knjiga dr. Ante Vukasovića “Obitelj, škola i intelektualni razvitak mladeži” korisna je pomoć svima onima koji na bilo koji način sudjeluju u odgoju mladeži ili sami žele bolje razumjeti i ostvariti vlastiti proces učenja i intelektualnog razvitka. (DL)

ŠTO SE KRIJE U ISTICANJU HRVATSKE KAO “PREDZIĐA KRŠĆANSTVA?”
Prof. dr. Zlatko Posavac znanstvenim člankom u časopisu “Republika Hrvatska” zahtijeva preispitivanje mnogih ustaljenih pogleda na hrvatsku povijesnu sudbinu, posebno kad je riječ o odnosu kršćanstva i islama na našim prostorima – Jesu li pjesnici Reljković, Gundulić i Mažuranić poslužili hrvatskim ili kojim drugim interesima? – Je li bilo duge umjetničke priprave sarajevskom atentatu 1914. i sarajevskoj tragediji 1993?
“Republika Hrvatska”, tromjesečni časopis što ga izdaje Hrvatska republikanska zajednica u ovogodišnjem lipanjskom broju donosi članak prof. dr. Zlatka Posavca “Povijest manipulirana umjetnošću” s podnaslovom “Kako su stvarane predrasude o Bosni”. Članak zaprema 58 stranica od njih svega 124, te doista dominira brojem. Prof. dr. Zlatko Posavac po prvi puta se javlja u tom časopisu. On je profesor estetike “Komparativnog studija hrvatske filozofije i društva” Sveučilišta u Zagrebu i pisac više stručnih knjiga. Spomenuti članak u “Republici Hrvatskoj” stručno govori o umjetničkim djelima i zloporabi nekih od tih djela u sasvim prepoznatljive političke svrhe. Većina hrvatskih čitatelja bit će osupnuta onim što članak otkriva, da smo, naime, od najranije školske dobe već u tijeku više naraštaja izravno manipulirani djelima koja spadaju u osnovni fundus onoga što smo svi morali naučiti i što nam se predstavljalo kao izraz hrvatskoga identiteta. Za hrvatskog vjernika katolika članak zapravo postavlja nezaobilazna pitanja o uglavnom uvriježenom poimanju hrvatske katoličke povijesti. Riječ je, poglavito, o tome da se “svijet već stoljećima trudi, a dio Europe posebice, nu pri čemu nije zaostajao, nažalost, ni dio Hrvata da u Hrvatskoj projecira negativnu svijest spram islama i Bosne”. Posavac bez okolišanja nastavlja: “Počelo je s parolom, s kojom je Hrvatska sebi već u davnim stoljećima, posve bez ikakve podrške od tzv. Europe, trebala umišljati da je Antemurale Christianitatis (predziđe kršćanstva). U vrijeme nekad aktualnih ratova i prodora Osmanlija na hrvatske teritorije hrvatske su “molitve suprotiva Turkom” imale neku logiku, ali već dvije-tri stotine godine poslije ta vrsta propagande nema više pravog smisla, deformirana je, ideologizirana – no traje sve do danas. Otud aktualitet pitanja.”
Dr. Posavac kaže da je sarajevskom atentatu na austrougarskog prestolonasljednika Ferdinand g. 1914. “prethodila umjetnička priprema” koja traje tijekom 19. st. a naglo se pojačala poč. 20. st. U cijelom tom razdoblju isticana umjetnička djela usmjeravaju duhove protiv Turaka, nipošto protiv Francuza, premda je baš Napoleon 1805-1814. prepolovio Hrvatsku oduzevši joj sve prostore od mora do Save kraj Zagreba. Nije li to na hrvatskom prostoru bilo podupiranje velikosrpskih programa u doba kad se Srbija oslobađala od Turaka?
Posavac će nam redom navesti niz podataka koji iznenađuju. Tako npr. kontesa Dora Pejačević “nije pročitala ni jednu hrvatsku knjigu” ali komponira pjesmu Zmaja Jove Jovanovića. Zašto Ivan Meštrović g. 1911. sudjeluje na “Rimskoj izložbi” u paviljonu Srbije kao Srbin s “protuturskim kosovskim programom”. Meštrovićev Kraljević Marko nalazi se u katalogu Venecijanske izložbe čak g. 1984, premda ondje nisu izložena Meštrovićeva djela. Nobelovac Ivo Andrić “kojeg su školovali bosanski samostani i katoličke gimnazije i koji je počeo kao hrvatski književnik svoj roman kojim se toliko istaknuo #!Na Drini ćuprija#! po prvi put objavljuje u Beogradu 1945. a u tom romanu nezaboravni su prizori kako bosanski muslimani nabijaju kršćanina na kolac. Posavac misli da je utjecaj toga prizora snažno djelovao na stvaranje protumuslimanskog raspoloženja.
Posavac zatim upozorava na “nezaustavljivu poplavu ponižavajućih viceva koja su kroz 2-3 godine zapljusnula Hrvatsku prije nego što će se raspasti druga Jugoslavija” a ti su vicevi uvijek imali stereotip: #!idu Mujo i Haso#!”. Zagrebački estetičar tvrdi da je “rat protiv Bosne i Hercegovine počeo već tada” i “da je time zapravo trebalo što više udaljiti muslimane od Hrvata”. Trebalo je u podsvijest hrvatskih katolika usaditi shvaćanje da je ono u Bosni sasvim drugi svijet, kulturno manje vrijedan.
U nastavku Posavac upozorava kako je protuislamski ep Ivana Mažuranića “Smrt Smail-age Čengića” stalno prikazivan kao klasično djelo hrvatske književnosti, a niti mu je tema hrvatska niti je umjetnički doista vrijedan. Taj ep izlazi u drugoj polovici 19. st. u sedam velikih izdanja. Tko je smagao sredstva za to? Zatim “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” od fra Andrije Kačića-Miošića izrazito je protuislamska knjiga, a uspjelo se da priraste hrvatskome puku premda za razliku od Filipa Grabovca koji ističe “razgovor arvatski” fra Andrija zagovara “razgovor slovinski”. I opet: Mažuranićev ep će do 1923. imati ukupno 25 izdanja. od čega ćirilicom 12!
Zatim se ističe idejna srodnost tog Mažuranićevog epa s Gundulićevim epom “Osman” koji u svoje doba još određenije širi prostore “slovinstva”. Sve se to onda povezuje s Njegoševim “Gorskim vijencem” koji otvoreno zagovara pokolj sunarodnjaka druge vjere.
U nastavku saznajemo da je “možda najljepša, istinski herojska i vjerojatno najbolja hrvatska opera, Nikola Šubić Zrinski Ivana pl. Zajca” dovršena i izvedena g. 1876. što znači da je bila “očito naručena neposredno prije okupacije Bosne i Hercegovine 1878”. I tu se zaboravlja da su znatan dio osmanlijske vojske pod Sigetom sačinjavali Hrvati, da su ondje Hrvati ratovali protiv Hrvata druge vjere. Posavac ističe: “Situacija je tragična: Nikola Šubić-Zrinski ne brani hrvatski teritorij, a ipak ostaje i jest hrvatski Leonida.”
Zatim Posavac upozorava da je Europa puštala Osmanlije harati po hrvatskim područjima sve dok nije bio izravno ugrožen sam Beč g. 1683, a samo 12 godina prije toga Beč je uništio najmoćnije hrvatsko plemstvo Zrinske i Frankopane kad su oni napokon bili shvatili da zapravo nema smisla krvariti za Zapad.
Na udar britke Posavčeve kritike dolazi zatim Matija Antun Reljković sa svojim razvikanim “Satirom” potkraj 18. st. Reljković uopće nije prosvjetiteljski pisac, jer ne zagovara slobodu i toleranciju nego pokornost caru. On potpiruje prezir katolika prema sunarodnjacima muslimanima, premda i njegov “Satir” svojim stihovima svjedoči “o normalnom suživotu katolika i muslimana u Slavoniji pod turskom vlašću.” I onda se tom Reljkoviću “omakne” da Slavoncima poruči kako moraju gajiti pismenost jer: “Vaši stari jesu knjigu znali/ srbski štili, te srbski pisali”.
U narednom poglavlju svoga članka Posavac se opširnije bavi Gundulićem i njegovim “Osmanom”. Čudi se što je u Zagrebu g. 1989. s velikom propagandom realizirana “megalomanska monografska izložba baš o Gunduliću”, premda je čak Krleža upozorio “da Gundulićeva spoznaja ne dopire do hrvatske povijesne sudbine”. To pak što je Gundulić središnji lik na svečanom zastoru HNK od Vlahe Bukovca (kojemu je pravo prezime i podrijetlo Faggioni!) pokazuje kako među Hrvatima dugo vlada “sancta simplicitas”.
U istom će smislu Posavac dovesti u pitanje smisao kazališne adaptacije Gundulićeva protumuslimanskog “Osmana” s praizvedbom u Zagrebu 6. listopada 1992. Za Posavca je sve to “planirano plasiranje ideje o fundamentalizmu”. Kad je riječ o izgubljenim poglavljima Gundulićeva Osmana (XIV. i XV.), Posavac je pronašao zabilješku da su ta dva pjevanja bila uništena po nalogu dubrovačkog senata da se ne bi izazivali Turci, upravo da Gundulić ne bi štetio Dubrovniku.
I Matoš je opjevajući sisačku pobjedu bana Tome Bakača Erdödiya podgrijavao protumuslimansko i protubosansko raspoloženje. Razumljivo je da se onda Posavac kritički postavlja i prema proslavi 500. obljetnice krbavske bitke koju je g. 1993. organizirala HAZU. Slavimo, dakle, i pobjede i poraze u borbama s Turcima! Zašto tako ne slavimo hrvatske pobjede protiv Tatara ili Venecije.
Idući prema zaključku svoga članka Posavac upozorava da ne želi cenzurirati ni pročišćavati hrvatsku književnost, ali treba upozoriti da nas tolika zloporaba umjetničkih djela za raspirivanje protuislamskog raspoloženja ne vodi razumijevanju Bosne i Bošnjaka, nego vrijeđanju i demoniziranju. Pisac članka posebno i višestruko ističe kako je tragično što katolički Hrvati nisu upoznali umjetničke i druge kulturne vrijednosti bosanskih muslimana. Inače, tko bi se bio usudio rušiti stari most u Mostaru? Koliko hrvatskih obrazovanih ljudi zna progovoriti o ljepoti bosanske arhitekture, posebno džamija? I što hrvatski muzikolozi znaju o specifičnostima bosanske glazbe i pjevanja? Zašto u doba kad bosanski izbjeglice posvuda pronose svoju tugu, ne čujemo preko hrvatskih radio i tv-postaja barem jednu pravu lijepu izvornu sevdalinku?
Osvrćući se na ratove Hrvata s Turcima u 15, 16, i 17. st. Posavac kaže da se ti ratovi nisu naročito razlikovali od drugih europskih ratova i da “prodor Turaka u hrvatske krajeve nije bio provala barbara”. Evo u naše doba u 20. st. Srbi su što razorili što spalili u Sarajevu najvredniju biblioteku i arhiv orijentalistike u Europi, a muslimani su ondje 1530. podigli Gazi Husrefbegovu džamiju i malo zatim vrlo kvalitetnu ustanovu i biblioteku. Posavac iz toga zaključuje da je “Bosna bila zemlja obrazovanih i plemenitih ljudi”.
Pri kraju pisac ponovno ističe svoje umjetničko-estetično polazište s kojeg je pristupio spomenutim zloporabama istaknutih umjetničkih djela za stvaranje i utvrđivanje protu-islamskog i protubošnjačkog rasploženja među Hrvatima katoličke i drugih vjera. On ne želi reći da je ta i takva umjetnost po sebi kriva za tragediju Bosne u ovo naše doba, ali drži da se ne može u tome zanijekati određena odgovornost interpretacija i interpretatora. Razlikujući istaknutije hrvatske stavove prema tim pitanjima, Posavac ističe kardinala Franju Kuharića koji je po njemu “rijetko dobronamjeran, u mnogome naivan, ali štovanja vrijedan suvremenik” i imama Ševku Omerbašića koji je “beskrajno strpljivi, zadivljujuće mudar efendija”.
Sasvim pri kraju članka, koji po svemu sudeći nije moguće zaobići, Posavac ulazi u konkretna politička pitanja odnosa religija i nacija na našim prostorima. Ostavljajući čitateljima toga članka da ga sami pozorno prouče i domisle, korisno je s motrilišta suvremenih hrvatskih katolika iznova se sučeliti s pitanjima koja su u svezi s “predziđem kršćanstva” u prošlosti i sadašnjosti. Je li riječ tek o manipulaciji umjetničkim djelima, ili još dublje o manipulaciji hrvatskim rodoljubljem za probitke koji nisu u prvom redu probici hrvatskoga naroda i hrvatske države, nego velikih ideoloških političkih i ekonomskih sila koje se odvajkada susreću na našim prostorima? (ŽK)